Mjesni župnik Mario Mesić u pozdravu je kazao da su obljetnice Župe i župne crkve prigoda da si župljani posvijeste važnost crkve kao građevine za njihov duhovni rast i njihove krsne ugrađenosti u Crkvu kao Kristovo Mistično Tijelo, koje se izgrađuje oko Isusova oltara slavljenjem svetih sakramenata. Uputio je izraze srdačne dobrodošlice biskupu Škvorčeviću, te očitujući radost zbog njegova predvođenja svetog slavlja u značajnoj prigodi župe Lukač čestitao mu predstojeću 24. obljetnicu njegova biskupskog ređenja, sa željom da ga dobri Bog i dalje čuva živim i zdravim u svojoj Crkvi, a predstavnica župljana Gabriela Moslavac uručila mu je cvijeće.

U uvodnoj riječi biskup Antun je najprije čestitao župniku Mesiću i lukačkim vjernicima 260. obljetnicu osnutka njihove Župe i 250. obljetnicu izgradnje župne crkve sv. Luke Evanđelista. Istaknuo da su njihovi preci u ovu crkvu ugradili ono najljepše što su nosili u svom srcu, a to je njihova vjernost Bogu i da ih to slavlje s njima duboko povezuje i potiče da se obnove u toj vjernosti. Naglasivši da je znakovito da se upravo o spomenutim obljetnicama njihove Župe i župne crkve posvećuje novi oltar, biskup je spomenuo da je oltar sveto mjesto na kojem Isus Krist ostvaruje prisutnost svoje žrtve ljubavi na križu kojom je pobijedio smrt. Poželio je da svi sudionici slavlja obnove svijest o svetosti oltara, te u punini postanu dionici otajstava koja se na njemu slave. Potom ih je uputio u obred posvete oltara, istaknuvši da će najprije slijediti blagoslov vode i škropljenje svih nazočnih na spomen krštenja po kojem su ugrađeni u živo zajedništvo Isusove Crkve, a zatim će biti poškropljen i oltar.

U homiliji biskup je podsjetio sudionike slavlja da ih je u kapljicama blagoslovljene vode kojom su bili poškropljeni na svoj način dotaknula ona blizina kojom je Isus Krist, pobjednik nad smrću u svetom krštenju pristupio svakome od njih, zagrlio ih i rekao im: „Ti si moj za svu vječnost“, i da je to razlog da smiju reći ne samo da su dobro, nego da su izvrsno. To ima posebno značenje u vremenu dok s različitih strana slušamo neke ljude koji ponavljaju da u Hrvatskoj ništa ne valja, da se ništa ne može.

Biskup je zapitao kad ćemo moći kod nas više slušati o onome što među nama valja, a to je ponajprije Božje djelo? Zahvalio je Bogu za sve dobro koje župljanima udjeljuje već 260 godinâ, te ga je zamolio da im podari oči koje pravo vide, uši koje pravo čuju i srce koje točno osjeća, da ih svojim tumačenjima ne bi zaveli oni koji ne vide dobro, a koje pisac Knjige mudrosti u naviještenom prvom čitanju naziva bezbožnicima. Kazao je da ne mogu dobro vidjeti i ispravno razmišljati oni kojima je zloća, sebičnost i pokvarenost pomutila pogled i pamet, te smatraju da pravednika koji nastoji biti Bogu vjeran i živjeti prema njegovim zapovijedima smatraju bezumnikom kojeg treba progoniti i ukloniti s lica zemlje da im ne smeta. Ustvrdio je da u tom progonjenom i na smrt osuđenom starozavjetnom pravedniku prepoznajemo ponajprije Gospodina Isusa Krista, koji u današnjem evanđeoskom ulomku svojim učenicima, dok se prepiru tko je među njima prvi i najveći, govori tvrdu riječ, uvjeravajući ih da je došao na svijet trpjeti, da će biti progonjen, krivo osuđen i razapet, te ih poziva, ako žele biti prvi, neka budu posljednji i maleni kao dijete.

Ustvrdivši da se Crkva i župa u svom životu i djelovanju ne ravnaju po ljudskoj logici i mentalitetu, nego po Isusovim evanđeoskim načelima, biskup je pozvao sudionike slavlja da provjere kakav je svaki pojedini od njih s obzirom na to pitanje. Koliko su uvjereni u to da će u njima pobijediti život i čovjekovo dostojanstvo kroz prilagodbu onima koji svijet promatraju nekim svojim kratkovječnim i kratkovidnim pogledom, ili kroz to što svojim osjetljivim srcem trajno osluškuju Boga i nastoje živjeti i ponašati se u skladu s njegovim naumom? Kazao je da bi danas na spomen navedenih obljetnica Župe i crkve želio u ime svih njih Bogu reći da njegov lukački narod, čija se srca pokatkad okrenu na pogrešnu stranu, razumije da samo slušajući Božju riječ i živeći po njegovim mjerilima ide putem kojim se ne stiže samo do groba, nego u vječnost.

Pored toga, izrazio je uvjerenje da oni žele biti vjerni svojim očevima i majkama. Oni su u toj župnoj crkvi dva i pol stoljeća Bogu otvarali svoju dušu i srce, te nema nekog drugog duhovno zgusnutijeg prostora gdje bi se moglo susresti povijest njihovih duša. Poručio je sudionicima slavlja da je njihova župna crkva malena prostorom, ali ju čine velikom njihovi predci koji su u njoj uzdizali svoje duše Bogu u vjernosti i pobožnosti, te po sadašnjim župljanima koji se navedenim putem nadovezuju na tu povijest, utemeljenu u Isusovoj žrtvi ljubavi na križu za nas, o kojoj je riječ u naviještenom evanđeoskom ulomku.

Produbljujući evanđeoski govor o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, biskup je ustvrdio da je Isusovo vazmeno otajstvo bilo predviđeno Božjim projektom, po kojem se spasenje ljudskog roda, mimo svake ljudske logike, trebalo ostvariti kroz muku, smrt i uskrsnuće njegova Sina Isusa Krista. Naime, dok nas ljudska logika uvjerava da se sreća postiže onda kad se živi što ugodnijim i lagodnijim životom, oslobođenim patnje i trpljenja, iskustvo uvijek iznova potvrđuje da se živeći po toj hedonističkoj matrici ostaje na površini života.

Isus Krist nas svojom mukom i smrću uvjerava da naše patnje i umiranja nisu samo neke negativne stvarnosti koje nas satiru, nego da po njima prodiremo u dubine našeg postojanja gdje se ostvaruje naša istinska sudbina, ustvrdio je biskup. Na to nas upućuje i naše životno iskustvo: ako želimo postići neke uspjehe i izvojevati neke pobjede, moramo čvrsto zapeti, tvrdo raditi, a pokatkad se i do krvi znojiti, dokraja se založiti. Na tom tragu otkrivamo kako je Isusova muka i smrt na križu prodor Božje ljubavi, jače od smrti u našu prolaznost i smrtnost. Dodao je da tu pobjedu Isusove ljubavi na križu trajno slavimo na oltaru – tom najvažnijem i duhovno najsnažnijem mjestu – na kojem Isus Krist obnavlja svoju žrtvu ljubavi na križu, i nas čini dionicima svoje pobijede nad smrću. To je razlog zbog kojeg je oltar središte svake župe, i zbog čega zavrjeđuje naše osobito poštivanje. To su mnogi naraštaji vjernika izražavali tako da su pred oltarom molili, na oltar Bogu prinosili svoj dar, koji je u nekim slučajevima bio novčane naravi, pokatkad svijeća ili neki drugi materijalni predmet. No, najbolji je dar kad Bogu na oltar predajemo same sebe i u svetoj misi svoje patnje združimo s Isusovim patnjama, istaknuo je biskup. Pripomenuo je kako su izrazi osobitog poštivanja oltara i različite druge geste, kao što su svećeničko ljubljenje oltara u liturgijskim slavljima, kađenje oltara, stavljanje svijeća i cvijeća na oltar, a napose ljubav za Isusa koju iz svog vjerničkog srca očitujemo sudjelovanjem u svetoj misi, okupljeni oko oltara. Sve su to razlozi zbog kojih Crkva pridaje veliku važnost činu posveti oltara u našim crkvama, zaključio je biskup.

Kazao je vjernicima da bi želio da se obnove u toj svijesti važnosti oltara, i da svojim okupljanjima oko oltara u njihovoj župnoj crkvi po Isusovoj euharistijskoj žrtvi ljubavi na najdublji otajstveni način očituju i ostvaruju zajedništvo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Spomenuo je da danas želi zahvaliti svim sudionicima slavlja što uvijek iznova nastoje imati vjernički osjetljivo i pozorno srce koje o svetinjama ne razmišlja na površan i bezbožan način, nego prosvijetljen Božjom riječju. Božja riječ, koju naviještaju u svetom slavlju proglašava istinu o čovjeku, ostvarenu u Isusu Kristu, a to je istina Božje nepobjedive ljubavi koja je za ljude na križu išla u smrt da bi pobijedila smrt. Ustvrdivši da je u toj istini sadržano osobno i zajedničko dostojanstvo, biskup je pozvao sudionike slavlja da mu dadnu više mjesta u svom osobnom, obiteljskom i župnom životu, te da se oduševe za mudrost odozgor o kojoj govori sv. Jakov apostol u drugom čitanju, pozivajući da odbace zavist, nered i svako drugo zlo.

Biskup je na kraju potaknuo sudionike slavlja na molitvu da nitko od njih ne pripada bezbožnom svijeta nemoći, nego moćnom Božjem svijetu u Isusu Kristu, poželjevši da bude blagoslovljeno sve ono što će nastojati zajednički ostvarivati svojim okupljanjima oko oltara na euharistijskim slavljima.

Na svršetku mise biskup je župniku Mesiću i župljanima čestitao što je njihova župna crkva kroz posvećeni oltar uspostavljena u puno dostojanstvo. Obznanio je da će od ove godine današnji nadnevak slaviti kao svetkovinu Obljetnice posvete crkve. Još im je rekao da dvanaest križeva postavljenih po zidovima crkve podsjeća da su dvanaestorica Isusovih apostola temelj Crkve, jer su oni svjedoci tko je Isus Krist i tko su vjernici u njemu. Zahvalio je župniku i župljanima što su podigli novi oltar, kao i za sve drugo što su učinili u materijalnoj obnovi župe kao znak njihove želje da budu duhovno obnovljeni na onu veličinu i dostojanstvo na koju obnavlja Isus Krist svojom riječju i žrtvom s križa koja se slavi u misi. Zahvalio je svećenicima Virovitičkog dekanata na čelu s dekanom Ivicom Šohom, što su tako organizirali nedjeljne mise u svojim župama te su mogli sudjelovati na slavlju, posvjedočivši na taj način župljanima lukačke župe da su pripadnici jedne Isusove Crkve kad se okupljaju oko jednog oltara i svojim poštovanjem jednih prema drugima svjedoče međusobno jedinstvo. Zahvalio je pjevačima, ministrantima, bogoslovima, vjernicima odjevenim u narodne nošnje što su svojim sudjelovanjem doprinijeli ljepoti slavlja, te je na sve sudionike zazvao Božji blagoslov.

Misu je predslavio u zajedništvu sa svećenicima Virovitičkog dekanata na čelu s dekanom Ivicom Šohom.

Uz brojne župljane koji su ispunili i prostor ispred crkve, na slavlju su bili župan Virovitičko-podravske županije i načelnik Općine Lukač.