Pozdravljajući okupljene vjernike i sve koji misu prate preko Laudato tv i društvenih mreža, mons. Svalina podsjetio je da je 7. veljače godine 1960. bl. Alojzije Stepinac predvodio svoju posljednju euharistiju u toj crkvi te se nakon tri dana u potpunosti predao Gospodinu.

U propovijedi je istaknuo da liturgijska čitanja toga dana daju neobičnu sliku o našem ljudskom životu. Problem trpljenja i patnje prisutan je u Svetome pismu. I slušajući tekstove kao da se suživljavamo s glavnim likom i s njime zauzimamo različite stavove. Job (Job 7, 1-4.6-7) nije samo Sluga Gospodnji kojega zlostavljaju, tuku i vuku a on samo šuti. On se buni, bori i viče. Job kao da se bori za mene, kao da zagovara neke od nas koji se ne možemo tako lako pomiriti s nepravednim trpljenjem, smrću, s ograničenošću naše ljudske egzistencije. No, na kraju krajeva, Job u svojim trpljenju nije malaksao, postao malodušan niti je pao u pesimizam. On je bio realan čovjek, ali čovjek koji nikada nije posumnjao u Boga, koliko god da se na njega nekada ljutio. U svojoj nevolji on je zazivao Boga i Gospodin je bio s njime, rekao je mons. Svalina.

Slušajući retke čitanja nameće se dojam kao da ih je sastavljao čovjek koji živi u bolnici ili je tek iz nje izišao. Job naglašava žalosnu stranu ljudskog života. Ma što sam sve u životu nije pretrpio? A evanđelje nam pred oči stavlja groznicu, bolesti, zle duhove… Ako nakratko izađemo iz svoje kuće, iz svog možda zaštićenog života, možda na istom katu, u istoj ulici čut ćemo krik bijede i trpljenja toliko ljudi oko sebe. Pođimo malo u bolnicu i vidjet ćemo da Job ne pretjeruje: „Noći su mučne meni dosuđene. Kad li ću ustati? Kad ću večer dočekati? I tako se kinjim sve dok ne smrkne“, kaže Job.

Koliko god čovjek trpio, ipak se uvijek iznova nada, vjeruje da će mu biti bolje. Ali i tu Job kao da nas na trenutak obeshrabruje. Kao primjer uzima tkalački stan – čunak s potkom hitro se prebacuje sad na jednu sad na drugu stranu. Tu sliku ima Job pred očima kada govori: Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Time je, izgleda, Jobova tuga baš potpuna. Život mu je mučan, a ako bi se nečemu boljem i nadao, život će ionako brzo proći, kazao je mons. Svalina i dodao: „Ovo je pravi trenutak da razaberemo što znači ona Augustinova izreka da je ‘Novi zavjet u starome sakriven, a da je Stari zavjet u Novome otkriven’. Ono što nam izgleda nejasno u Starom zavjetu, otkrivamo i razaznajemo u Novom, jer Pismo se najbolje Pismom tumači“.

Propovjednik se upitao – Što nam je činiti? Istaknuo je da odgovor nije lak, naprotiv, vrlo je težak. Da se prepustimo pesimizmu, tugovanju? Da optužujemo Boga ili društvo koje se ne brine kako bi trebalo? Kako je Isus postupio? On se bori protiv zla, trpljenja i boli. To je malo prema onom zlu koje je postojalo i u njegovo vrijeme. Ali, on je pokazao znak. To je znak njegova božanstva ali i znak njegove ljubavi. Često samo jedan i mali znak može mnogo pomoći. Evanđelja opisuju mnoga Isusova čudesa: liječio je bolesne, mrtve uskrišavao, umnažao kruh i ribe, pretvorio je vodu u vino, zaustavio oluju na jezeru… Sva su ta čudesa za Isusa tek znak, znak onoga spasenja koje nadilazi ovaj život. Izlječenje uzetoga čovjeka za Isusa je tek bio znak onoga važnijega što se dogodilo – a to je da su tom istom čovjeku bili oprošteni grijesi. Umnažanje kruha za Isusa je tek znak njegova Tijela koje postaje hranom za život svijeta, uskrišenje Lazara tek je znak onoga uskrsnuća za vječnost, gdje više neće biti ni boli ni jauka ni tuge. Sva su Isusova čudesa, naravno, učinjena za dobrobit čovjeka i bila su izraz njegove sućuti prema onima koji su trpjeli, ali su ona tek znak onoga konačnog, trajnog i vječnog spasenja koje je za nas Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem, rekao je mons. Svalina.

Povezani smo s Kristom u patnjama, da bismo bili dionici i njegove proslave. Zato nas u potpunosti tješi apostolova riječ: U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje, rkoa je propovjednik i poručio: „Zato u svojim nevoljama ne malakšimo, nego ih s pouzdanjem podnosimo. Tako onda naviještamo evanđelje – radosnu vijest spasenja. Naš život onda nije muka, patnja, nego je naš život hod s Kristom – zajedno s njime trpimo, da bismo s njime u konačnici i kraljevali“.

U tome smislu onda možemo razumjeti Pavlovo klicanje: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. Isus je ozdravio Petrovu punicu i mnoge bolesnike. Neka i nas izliječi od malodušja i neka nas ispuni radosnom nadom za život, molio je mons. Svalina.

Kao da svi postajemo dionicima Jobove i Pavlove životne mudrosti: ostati vjeran Bogu unatoč svih gubitaka, teškoća i patnji. Tko je s Bogom zasigurno nema što izgubiti. Bog koji je sve dao može i uzeti. Ako od njega primamo dobro zar da onda i zlo ne primimo?

Svima nam je poznato geslo blaženog Alojzija Stepinca „U tebe se, Gospodine, uzdam”. Nije to bila neka zavodljiva poruka, nisu to bile prazne riječi, nego program jednog svećeničkog i biskupskog života. To je bio izraz njegove otvorenosti prema beskraju – beskraju kojega mi, kršćani, nazivamo Kristom, Bogom. To je bilo povjerenje u Boga koji je na samom početku dao grešnom čovječanstvu obećanje i ispunio ga slanjem vlastitoga Sina, i tako potvrdio da nikada čovjeka ne ostavlja bez nade, i da njegova obećanja nisu obmane. To je bilo svjedočanstvo pažljivijeg slušanja glasa Duha Svetoga koji je govorio preko znakova vremena toga doba, rekao je mons. Svalina.

Danas Crkva obilježava i Dan života, podsjetio je, istaknuvši: „Za nas, kršćane, ljudski život je i dar Božje ljubavi i istodobno zadaća. Za nas kršćane tjelesni život je jedini kairós, jedino pogodno vrijeme, to jest vrijeme milosti u kojem se mi dokazujemo i iskušavamo, vrijeme koje nam je namijenjeno da rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jedina prigoda da se obogatimo trajnim vrednotama u predanju najvećih zalaganja na dobrobit sadašnje i budućih generacija. Za nas vjernike ljudski život je otajstvo, tajna nezamislive, nepovredive vrijednosti, usmjeren i na dobro pojedinca i na dobro cijele ljudske zajednice“.

Na to nas je podsjećao i blaženi Alojzije Stepinac u mnogim prigodama, posebno ističući u okružnici protiv pobačaja (bijele kuge) upravljene liječnicima 10. siječnja 1940. godine: „Pobačaj je golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama, teško ranilo stablo narodnog života u naše doba.

Kako je to suvremena misao i za naše vrijeme. I mi kao vjernici moramo pronaći sebe, svoju dušu i čuvati je ostajući na strani života, da imamo život i to da ga imamo u izobilju, kao što reče Isus (usp. Iv 10, 10).

Mons. Svalina nadalje je podsjetio da na tragu toga i naši biskupi svojom porukom uz Dan života ove godine u središte stavljaju temu udomiteljstva, kojim se djetetu ili odrasloj osobi osiguravaju smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji. Udomiteljstvo je prirodnije i humanije, jer se temelji na načelima obiteljskog okruženja. Uz to, udomiteljska obitelj korisnika prihvaća kao svojega člana, a korisnik dobiva osjećaj pripadnosti obitelji. „I mi ovih tjedana nastojimo udomiti tolike naše sunarodnjake, sugrađane koji su ostali bez svojih domova u razornom potresu, omogućujući im privremene smještaje. Hvala vam na tom svjedočanstvu konkretne ljubavi prema čovjeku u potrebi“, rekao je ravnatelj Hrvatskoga Caritasa.

Neki sveci i svetice poput svetoga Andrije Bessettea bili su posvojeni. Drugi su poput svetoga Tome Mora bili udomitelji, odnosno posvojitelji. Njihovi primjeri vrijedni su nasljedovanja, rekao je mons. Svalina i poručio: „No, znajmo i pouzdajmo se u ovo: trenutke muke i patnje, nerazumijevanja i neshvaćenosti obilno nadomještaju trenuci božanske utjehe i bodrenja koje možemo iskusiti u povezanosti s Gospodinom Isusom. Isusova nagrada je uvijek veća od trenutačnih problema i poteškoća, ali samo onima koji izdrže u strpljenju i ustrajnosti“.

I Isus je tako činio: rano ujutro, još za mraka, ustade, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. U povezanosti s nebeskim Ocem tražio je utjehu za poteškoće, bodrenje i snagu za nastavak svoga božanskoga ili spasenjskoga poslanja. Što drugo, nego i mi činimo tako, nasljedujmo Gospodina Isusa kao što ga je nasljedovao i bl. Alojzije Stepinac. I budimo promicatelji života kako bismo u konačnici i sami naslijedili život vječni, pozvao je na kraju propovijedi mons. Svalina.

Na kraju mise izmoljena je molitva za proglašenje kardinala Stepinca svetim. Upravitelj župe Ivan Vučak najavio je da će sutra, 8. veljače, misu u devetnici predvoditi dekan Krapinskoga dekanata i župnik Župe Uzvišenja sv. Križa u Svetom Križu Začretju preč. Vladimir Drnetić. Na samu 61. obljetnicu smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca, 10. veljače, svečanu misu u 10.30 sati u krašićkoj župnoj crkvi predvodit će apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua.

Vlč. Vučak zahvalio je predvoditelju mise mons. Svalini i koncelebrantima, glavnom uredniku Hrvatske katoličke mreže dr. Siniši Kovačiću na medijskoj potpori i informacijama o događanjima u Crkvi u Hrvata i diljem svijeta, te svim sudionicima slavlja, zboru Župe sv. Nikole Biskupa iz Jastrebarskoga, kao i ispovjednicima, hodočasnicima iz okolnih župa te Laudato tv, koja je omogućila praćenje.

Mons. Svalini kao ravnatelju Hrvatskoga Caritasa, koji neprestano obilazi potresom pogođena područja Petrinje, Siska i Gline i pomaže potrebitima raspoređujući pomoć koja dolazi iz cijeloga svijeta, uručio je dar prikupljen protekle nedjelje na tri mise u Krašiću, po jednu na Gornjem Prekrižju i Oštrcu – male župe, svega 1500 župljana – koji su skupili 44.190 kuna, „za kupnju barem pola stambenoga modula“ kojima Hrvatski Caritas pomaže potrebitima, dosad je kupljeno 100 modula, a naručeno još stotinu. Vlč. Vučak podsjetio je da jedan stambeni modul stoji oko 60.000 kuna a „sadrži gotovo sve potrebno za koliko-toliko pristojan život”. Mons. Svalini zahvalio je „za sve što čini za našu Domovinu, osobito na pomoći ljudima kojima je ona sada najpotrebnija“.

Mons. Svalina od srca je pak zahvalio župniku i župama koje su se uključile u „rijeku ljubavi koju želimo posvjedočiti ljudima koji su zaista u velikoj potrebi“. Budući da je gotovo svakodnevno na terenu i susreće se s različitim situacijama, posvjedočio je kako sve ono što se diljem Hrvatske i svijeta čini za pomoć stradalima „preporođuje čovjeka, osnažuje nas da budemo još zauzetiji u pomoći najpotrebitijima“, a osiguravajući im „privremeni dom nad glavom pomažu im ostvariti želju da ostanu na svome ognjištu”.