Prije 30 godina na današnji dan nije bilo lako biti u Dubrovniku, kazao je na početku propovijedi mons. Uzinić te dodao kako se neki od prisutnih toga prisjećaju jer su tu bili, drugi su to pratili izvana, a treći su saznali puno o tim danima iz strašnih snimki nemilosrdnog razaranja i želje za uništenjem te iz svjedočenja sudionika. 

Pozvao je okupljene da se iz današnje perspektive pokušaju zamisliti tu situaciju i čuti riječi utjehe i mira iz liturgijskih čitanja, riječi kojima se preplašenih srcima govori da se ne boje jer Bog sam dolazi i hita da ih spasi. Pokušajmo samo zamisliti kako su snažno mogle zvučati te riječi prije trideset godina. 

Ono što je važno nije toliko ono što se proživljava, nije ona mržnja koja se sručila na ovaj grad nego to da je „i u toj situaciji ostala živa vjera, da nije umrla nada i osobito da se u srcima mnogih rasplamsala ljubav koja je na kraju obranila ovaj grad“, kazao je nadbiskup. Dodao je kako nemamo materijalne dokaze za to da možemo reći da je Bog stvarno pritekao u pomoć, ali sama činjenica da je razdjelnica rata u Dubrovniku bio upravo taj 6. prosinca, da prije i poslije toga nije bilo isto, govori za sebe. Mons. Uzinić je u tom kontekstu spomenuo zagovor sv. Nikole i zagovor sv. Vlaha. 

Iz nadahnuća evanđeoskog ulomka (Lk 5, 17-26) u kojem je opisano kako Isus liječi uzetog čovjeka kojeg su na nosiljci neki ljudi donijeli pred Isusa, kojem on kaže da su mu oprošteni grijesi te ga liječi i u kojem se onda spominju reakcije svijeta i farizeja i pismoznanaca, nadbiskup je skrenuo pozornost kako i među tim likovima ima i pozitivnih i negativnih. 

Kad čitamo evanđelje ono nas želi potaknuti da se ne zaustavljamo na negativnim nego da primijetimo pozitivne, ustvrdio je mons. Uzinić te to aktualizirao. „Čitajući ovo evanđelje dvije tisuće godina kasnije i trideset godina nakon zvjerskih napada na ovaj grad i njegove stanovnike, ne smijemo svoju pažnju poklanjati negativnim akterima svega onoga što se događalo. Mi moramo pamtiti, ali ne smijemo dozvoliti da nam oni privuku pažnju jer to onda sa sobom nosi opasnost da nas to zatruje, da zatruje naše odnose i međusobno, pa i s onima koji su nekada bili u situaciji da su bili negativni likovi. Nemojmo zaboraviti Isusov stav opraštanja, milosrđa i pomirenja“, kazao je dubrovački apostolski upravitelj te pozvao sve da pamte one pozitivne primjere iz tog razdoblja. „Ne želimo pamtiti one koji su napadali Grad. Mi se danas želimo prisjetiti svojih branitelja, onih koji su za ovaj grad dali živote. Želimo se prisjetiti nevinih civilnih žrtava zahvaljujući kojima je ovaj grad također ostao grad. Njihova je žrtva ono što je vrijedno. Trebamo se sjetiti onih koji su molili po skloništima, pa i diljem domovine, kao i svih onih koji su tražili načine kako doći ususret onima koji su ostali ovdje i kako pomoći da grad ostane ono što je bio kroz povijest i ono što jest danas…“ 

„One pozitivne pamtimo i trebamo pamtiti. Oni u nama pobuđuju pozitivne osjećaje. Oni u nama pobuđuju želju da i mi danas, u našim situacijama i okolnostima, činimo dobro“, istaknuo je mons. Uzinić i nastavio: „Pamćenje onih dobrih tjera od nas osjećaje koje bi možda mogli u nama izazvat mržnju, osvetu, želju da nastavimo ratove koje smo davno trebali završiti.“

Za kraj propovijedi mons. Uzinić je citirao riječi general bojnika Nojka Marinkovića, koji je ove godine preminuo, a koje su zapisane na njegovu grobu, te poručio svima da zapamte tu veliku misao i poruku: „Našu djecu treba učiti da pamte, a ne da mrze. Pamćenje je alat, a mržnja golem teret.“  Pamtiti branitelje, pamtiti one pozitivne, one koji su ugradili život u našu slobodu, a ne neprijatelje, ne onih koji su nas napadali, zapravo znači pamtiti a ne mrziti, zaključio je nadbiskup. 

Na misi su, uz ostale, nazočili predstavnici grada i županije, među kojima i dubrovački gradonačelnik Mato Franković. Dubrovački skauti na misu su došli u svojim skautskim uniformama. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem prof. Maje Marušić.

Na Dan dubrovačkih branitelja na više mjesta u Dubrovniku organizirane su komemoracije uz polaganje cvijeća, paljenje svijeća i molitvu čime su se stanovnici Dubrovnika sa zahvalnošću prisjetili svih onih koji su svoje živote dali za slobodu u kojoj oni danas žive.