Motuproprij pape Pavla VI. „Ministeria quaedam“

Apostolsko pismo motuproprij

„Ministeria quaedam“

kojim se obnavlja disciplina prve tonzure,
nižih redova i podđakonata
u Latinskoj Crkvi

papa Pavao VI.

Crkva je već od najranijih vremena ustanovila neke službe za uredno iskazivanje štovanja Bogu i služenje, prema potrebama, Božjem narodu. Tim službama se vjernicima povjeravalo, prema raznim potrebama, vršenje liturgijskih i karitativnih dužnosti. Podjeljivanje tih službi obavljalo se često posebnim obredom, kojim se vjernika, uz molitvu za Božji blagoslov, postavljalo u poseban red ili stupanj da vrši određenu crkvenu službu.

Neke od tih službi, koje su bile tješnje povezane s liturgijskom djelatnošću, smatralo se sve više prethodnim ustanovama primanja svetih redova. Tako su u Latinskoj Crkvi ostijarijat, lektorat, egzorcistat i akolitat nazvani nižim redovima u odnosu na podđakonat, đakonat i prezbiterat koji se zovu višim redovima, i bili općenito, iako ne posvuda, pridržani za one koji su se upravo preko nižih redova uzdizali k svećeništvu.

Uza sve to, budući da niži redovi nisu uvijek ostali isti, a i mnoge službe s njima vezane stvarno su, kao što se događa i danas, vršili laici, čini nam se prikladnim da tu praksu preispitamo i prilagodimo je današnjim potrebama, tako da se zastarjelo u tim službama odstrani, korisno zadrži, potrebno ustanovi, te da se odredi što treba zahtijevati od kandidata za sveti red.

Za vrijeme priprave Općeg II. vatikanskog sabora zatražili su mnogi crkveni pastiri da se preispitaju niži redovi i podđakonat. Premda Sabor nije o toj stvari ništa za Latinsku Crkvu odredio, donio je ipak neka načela, koja ukazuju put k rješavanju toga pitanja. Nema sumnje da koncilske norme o općoj i urednoj obnovi liturgije[1]  sadrže i sve što spada na službe liturgijskog skupa, tako da se iz samog uređenja slavljenja Crkva pokazuje ustrojena u raznim svojim redovima i službama.[2] Zbog toga je II. vatikanski sabor odredio da u liturgijskim obredima svatko, bio službenik ili vjernik, vrši svoju službu i čini samo ono i sve ono što na nj spada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima.[3]

S tom je tvrdnjom usko povezano što je malo prije toga napisano u istoj Konstituciji: „Majka Crkva živo želi da se svi vjernici privedu k onom punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u liturgijskim obredima, koje traži sama narav liturgije i na koje kršćanski narod  jer je ‚izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu‘ (1 Pt 2, 9; usp. 2, 4 – 5) – snagom krštenja ima pravo i dužnost.

U obnavljanju i gajenju svete liturgije treba najviše nastojati oko tog punog i djelatnog sudjelovanja svega naroda. Doista, liturgija je prvo i nenadoknadivo vrelo iz kojeg vjernici valja da crpe pravi kršćanski duh. Stoga je pastiri duša u čitavoj svojoj pastoralnoj djelatnosti moraju pravilnim odgajanjem marljivo promicati“.[4]

Među posebnim službama, koje valja sačuvati i prilagoditi današnjim potrebama, jesu one naročito povezane sa službom riječi i službom oltara – a zovu se u Latinskoj Crkvi lektorat, akolitat i podđakonat. Njih je prikladno tako sačuvati i prilagoditi da odsada budu dvije službe, čitača naime i akolita, a te će obuhvatiti i ono što je pripadalo podđakonatu.

Nema zapreke da osim zajedničkih službi u Latinskoj Crkvi Biskupske konferencije zatraže od Svete Stolice i druge, za koje misle da bi ih u njihovu kraju bilo potrebno ili korisno ustanoviti. Tako npr. službe vratara, zaklinjača i katehista[5], kao i druge službe što bi ih trebalo povjeriti onima koji su se posvetili karitativno m radu, gdje ta služba nije povjerena đakonima.

U skladu je sa stvarnošću i današnjim mentalitetom da se gore spomenute službe ne nazivaju više nižim redovima; njihovo podjeljivanje nek se ne zove „ređenje“ nego „postavljanje“; klerici nek budu i zovu se samo oni koji su primili đakonat. Na taj će način biti jasnija razlika između klerika i laika, između onoga što je klericima vlastito i pridržano i onoga što se može povjeriti kršćanskim laicima.

Tako će se jasnije pokazati međusobni odnos općeg svećeništva vjernika i ministerijalnog ili hijerarhijskog svećeništva koja, premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su jedno prema drugom upravljena, jer jedno i drugo imaju na svoj poseban način dio u Kristovu svećeništvu.[6]

Pošto smo o svemu zrelo promislili, zatražili mišljenje stručnjaka i savjet Biskupskih konferencija, te pomno promotrili njihova mišljenja, saslušali savjet naše časne braće, članova svetih Zborova na koje to pitanje spada, određujemo našom apostolskom vlašću što slijedi, ukidajući – ako treba i koliko treba – propise kodeksa Kanonskog prava, koji je dosada na snazi, te to ovim Pismom proglašujemo:

I. Prva tonzura se više ne podjeljuje; stupanje u duhovnički stalež povezuje se s đakonatom.

II. Redovi koji su se do sada zvali nižima odsad se imaju zvati „službama“ („ministeria“).

III. Službe se mogu povjeriti kršćanskim laicima, tako da one više nisu pridržane samo kandidatima za sveti red.[7]

IV. Dvije službe, prilagođene današnjim potrebama, treba sačuvati u čitavoj Latinskoj Crkvi, a to su: čitač i akolit. Dužnosti koje su se dosad povjeravale podđakonu povjeravaju se odsada čitaču i akolitu, tako da u Latinskoj Crkvi više nema višeg reda podđakonata. Nema ipak zapreke da se, prema sudu biskupske konferencije, akoliti negdje zovu i podđakonima.

V. Vlastita služba čitača za koju se on postavlja jest služba čitanja riječi Božje na liturgijskom skupu. Stoga je u misi i ostalim svetim činima njegova dužnost čitati čitanja iz Svetog pisma, ali ne Evanđelja; ako nema psalmista, recitira psalam između čitanja; ako nema đakona ili pjevača, najavljuje nakane sveopće molitve; ravna pjevanjem i usmjeruje sudjelovanje vjernog puka; poučava vjernike za dostojno primanje sakramenata. Ako je potrebno, može se brinuti i za pripravu drugih vjernika koji će po privremenom ovlaštenju čitati Sveto pismo u liturgijskim činima. A da bi što prikladnije i savršenije obavljao ove službe, neka marljivo razmišlja o Svetom pismu. Svjestan važnosti primljene službe, neka čitač svim silama nastoji, uz upotrebu svih prikladnih sredstava, da iz dana u dan sve to više stječe onaj slatki i živi osjećaj Svetog pisma kao i njegovo poznavanje, te postane što savršenijim učenikom Gospodinovim.

VI. Akolit se postavlja da pomaže đakonu i poslužuje svećeniku. Njegova je, dakle, dužnost brinuti se za službu oltara, pomagati đakonu i svećeniku u liturgijskim činima, a posebno u slavljenju svete mise. Osim toga je njegova dužnost da kao izvanredni službenik podjeljuje svetu pričest kada nedostaju službenici o kojima je riječ u kanonu 8455. CIC-a ili kada oni ne mogu zbog bolesti, starosti, ili su kojom drugom pastoralnom dužnošću spriječeni, ili kad je broj pričesnika tako velik da bi se slavljenje mise odveć produžilo. Isto mu se tako smije povjeriti da u izvanrednim prilikama izloži vjernicima na klanjanje Presvetu Euharistiju i na kraju je pohrani, ali ne može podijeliti blagoslov narodu. Ako je potrebno, može se brinuti za pouku drugih vjernika, koji će po privremenom ovlaštenju pomagati đakonu ili svećeniku u liturgijskim činima, noseći misal, križ, svijeće itd. ili vršeći druge slične službe. Sve te službe dostojnije će vršiti bude li iz dana u dan žarkom pobožnošću sudjelovao u Presvetoj Euharistiji, njom se hranio i postizao njeno više razumijevanje. Na poseban način određen za službu oltaru, neka akolit uči sve ono što spada na javno bogoštovlje i nastoji proniknuti njegov nutarnji i duhovni smisao. Na taj će se način moći svakodnevno potpuno prinositi Bogu i biti svojom ozbiljnošću i poštovanjem svima u crkvi na uzor, te će se iskrenom ljubavlju odnositi prema mističnom Tijelu Kristovu ili Božjem narodu, posebno prema slabima i bolesnima.

VII. Prema časnoj predaji Crkve, ustanova čitača i akolita pridržana je za muškarce.

VIII. Da bi se nekome moglo dopustiti postizanje tih službi, traži se:

a) slobodno sastavljena i potpisana molba aspiranta upravljena na Ordinarija (biskupa, a u duhovničkim redovničkim zajednicama višeg poglavara), na koga spada primanje.

b) odgovarajuća dob i posebna svojstva, što treba da odredi Biskupska konferencija.

c) čvrsta volja vjerno služiti Bogu i kršćanskom puku.

IX. Službe podjeljuje Ordinarij (biskup, a u duhovničkim redovničkim zajednicama viši poglavar) liturgijskim obredom „Postavljanje čitača“ i „Postavljanje akolita“, odobrenim od Svete Stolice.

X. Kad se istim osobama podjeljuju obje službe, nek se između podjeljivanja službe čitača i akolita obdržava vremenski razmak koji propiše Sveta Stolica ili Biskupska konferencija.

XI. Kandidati za đakonat i za svećeništvo moraju primiti službu čitača i akolita, ako ih već nisu primili, i moraju ih kroz određeni vremenski razmak vršiti, da bi se mogli što bolje pripraviti za buduće službe riječi i oltara. Oprost od primanja tih službi za te kandidate pridržan je Svetoj Stolici.

XII. Podjeljivanje službi ne daje nikakvog prava na uzdržavanje ni nagrađivanje od strane Crkve.

XIII. Obred postavljanja čitača iakolita objelodanit će u najskorije vrijeme nadležni Zbor Rimske kurije.

Ova načela stupaju na snagu 1. siječnja 1973.

Sve što smo ovim motuproprijem odredili neka u cijelosti ostane na snazi. Što god se ovome protivi nema nikakve snage.

Dano u Rimu kod Sv. Petra, dana 15. mjeseca kolovoza, na blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije, god. 1972., desete našega pontifikata.

PAPA PAVAO VI.

[1] Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 62: AAS 56 (1964), str. 117; usp. i br. 21: nav. mj., str. 105. – 106.

[2] Usp. Red mise, Opća uredba Rimskog misala, br. 58, tip. izd. 1969, str. 29.

[3] II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 62: AAS 56 (1964), str. 107.

[4] Isto, str. 14: nav. mj., 104.

[5] Usp. II. vatikanski sabor, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, br. 15: AAS 58 (1966), str. 965; isto, br. 17: nav. mj., str. 967. – 968.

[6] ll. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 10: AAS 57 (1965), str. 14.

[7] Usp. II. vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 24: AAS 56 (1964), str. 107; Konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, br. 25: AAS 58 (1966), str. 829.

Prijevod objavljen u: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 8. – 10.