Mr. Dančuo istaknuo je da nove okolnosti u kojima se nalazi današnje društvo vrše snažan utjecaj na život Crkve, a epidemiološke i higijenske mjere kojima se nastoji spriječiti širenje pandemije izravno utječu na liturgijska slavlja. Pastoralna djelatnost Crkve ide preko slavlja sakramenata, Crkva je po naravi zajednica, a posljednjih mjeseci liturgijska okupljanja su ili bez slavlja naroda ili s reduciranim brojem vjernika. Iako je odluka bolna, time se iskazuje ljubav za bližnje i društvena odgovornost. U liturgiji se odvija dijalog između Boga i čovjeka te se time ostvaruje čovjekovo spasenje pa se postavlja pitanje je li u novim okolnostima moguć dijalog, na distanci? Crkva, kao i teologijska i liturgijska promišljanja pomalo su zatečena pandemijom. Nalazimo se u potpuno novoj stvarnosti te je potrebno promišljati i otvoriti novu perspektivu u životnim stvarnostima koje postaju redovite i normalne. Veliki izazov u liturgijskim promišljanjima predstavlja povećavanje prijenosa slavlja uživo putem televizije, radija i putem društvenih mreža na internetu. Potrebno je raspraviti o kvaliteti i smislu takvih prijenosa, o značenju virtualnog sudjelovanja. Ostaje otvoreno pitanje slavlja euharistije, ali i drugih sakramenata, napose sakramenta pomirenja koji se ne može i ne smije slaviti virtualno, iako postoje pojedini pokušaji koji zasjenjuju bit i smisao sakramentalne djelotvornosti, rekao je mr. Dančuo.

Govoreći o sakramentu pomirenja, mr. Dančuo rekao je je da se za taj sakrament uobičava u teološkim razmišljanjima kazati da se danas nalazi u krizi. Analizirajući postkoncilsko razdoblje u teologiji i liturgijskoj obnovi, kao i pastoralno iskustvo, opaža se opadanje interesa za ovaj sakrament od strane vjernika. Međutim, može se ustvrditi da se sakrament pomirenja nalazi u krizi već 2000 godina, od trenutka kada je drevna Crkva shvatila da čovjek zbog svoje grešnosti i naklonosti grijehu nema snage sačuvati u sebi sakramentalnu milost krštenja kojom je primio potpuno oproštenje grijeha i mogućnost sudjelovanja u punini božanskog života, kazao je predavač.

U prvom dijelu izlaganja mr. Dančuo je prikazao temeljne naglaske iz kompleksne slike kriza u današnjem suvremenom svijetu. Krize suvremenog čovjeka i kriza sakramenta pomirenja imaju isti korijen, a to je relativizacija grijeha i čovjekova otuđenost u samodostatnosti pa je krize promatrao na istoj razini. U drugom dijelu predstavo je sakrament pomirenja kao način poimanja identiteta Crkve kroz povijest i danas. Povijest bilježi da je pokornička praksa u Crkvi tijekom stoljeća podnijela najveće obredne promjene u odnosu na sva druga slavlja, ali je i u isto vrijeme ogledalo i izvor specifičnog načina biti Crkva i biti kršćani u svijetu. U trećem dijelu predstavio je promišljanja o obnovljenim obrednim i teološkim naglascima sakramenta koji mogu poslužiti kao polazište za snažniji odgovor Crkve na različite krize u današnjem svijetu. Sakrament pomirenja nije u potpunosti zaživio u pastoralnom iskustvu prema smjernicama posljednjeg koncila pa postoji mnoštvo obrednih i teoloških naglasaka koji su priliku za odgovor na različite krize.

Govoreći o krizi sakramenta pomirenja, mr. Dančuo rekao je da gubitak osjećaja za grijeh uzrokuje i krizu sakramenta pokore. U 20. stoljeću dogodio se strelovit prijelaz od moralizma u kojem je sve grijeh do amoralizma u kojem ništa nije grijeh. Iako se i dalje očituje potreba za duhovnim, ona se više ne usmjeruje prema sakramentu pokore već ostaje u okvirima individualnog intimizma. Prema njegovim riječima, dio odgovornosti leži i na neadekvatnoj sakramentalnoj praksi kroz povijest, budući da se dugi niz stoljeća osjećaj za grijeh formirao na temelju komparacije s normama, a ne u odnosu na Božju riječ. Danas smo svjesni da je za uspoređivanje s Božjim zakonom potrebno poznavanje Pisama i posebna pozornost u interpretaciji pojedinih zapovijedi. Dakle, suvremene krize i kriza osjećaja za grijeh najbolje se mogu iščitati u krizi sakramenta pomirenja. Među onima koji pristupaju sakramentu, mnogi se ograničavaju na sastavljanje manje ili više detaljnog popisa svojih grijeha, ponavljanog praktički uvijek, usprkos prolasku vremena i promijenjenim životnim okolnostima. S druge strane, mnogi vjernici u sakramentu pronalaze egzistencijalni odušak za vlastite psihološke, životne poteškoće ili frustracije. Pogotovo kod mlađih, poteškoće se gotovo uvijek rješavaju napuštanjem pokorničke prakse, kazao je mr. Dančuo.

Rekao je da sredinom prošlog stoljeća drastično opada interes za sakrament pokore na koji Crkva reagira s pokušajem obnove terapeutskog koncepta pokore i brojnim inicijativama da se probudi sakramentalna praksa, ali ostaje činjenica da se pred novim antropološkim i društvenim izazovima sakrament počinje sve manje prakticirati. Kazao je da se teško može nadvladati sudsko i pravno shvaćanje slavlja pokore koje je mnoge vjernike udaljilo od pristupanja sakramentu.

U kontekstu liturgijske obnove, obred pomirenja imao je značajne promjene ne samo s uvođenjem Božje riječi i s promjenom sakramentalne formule odrješenja, već i s obnovom eklezijalne dimenzije slavlja. Ipak, u pastoralnom iskustvu nije došlo do puno promjena. I dalje se pristupa individualnoj ispovijedi, a zajednička slavlja pomirenja ili pokornička slavlja su iznimno rijetka pa se sakramentalno pomirenje i dalje živi izvan eklezijalnog konteksta. Može se s razlogom govoriti o krizi slavljeničke forme iako je obred značajno prerađen. Praksa se gotovo isključivo svodi na pojedinačne ispovijedi čime se umanjuje slavljenička i eklezijalna dimenzija sakramenta pomirenja. Slavlje sakramenta nije moralna i etička prosudba i osuda osobnog života niti je samo osobna ispovijed. Danas je potrebno osvijestiti da je sakrament pomirenje s Bogom i ponovno zajedništvo s Crkvom jer se u protivnom osobna ispovijed skriva u anonimnost i individualiziranje svih elemenata. Osiromašenje obrednih elemenata dovodi do neformalnosti i veće personalizacije tako da mnogi vjernici sakrament doživljavaju tek kao osobni susret i razgovor sa svećenikom. Međutim, u slavlju postoje četiri obredna elementa: čin prijema pokornika, navještaj Božje riječi, ispovijed grijeha, pokornikovu molitvu kajanja i svećenikovo odrješenje kroz koje se otkrivaju temeljne vrijednosti novog ustroja: povezanost sa životom Crkve, sakramentom milosti koji započinje i koji se nastavlja, pri čemu se ne radi samo o sredstvu za dobivanje odrješenja. Važna vrijednost je i opća obnova po sakramentu, pojasnio je mr. Dančuo.

Istaknuo je da pri obnovi sakramenta pomirenja u pokušaju odgovora na krize treba nužno usmjeriti pozornost prema temeljima – inicijaciji. Do pripadnosti u zajednicu dolazi se sakramentima kršćanske inicijacije. Ako se zanemari da je sakrament krštenja prvo obraćenje, onda i pokora gubi svoje sakramentalno značenje. Sve to upućuje na nužnost jasnijeg isticanja obnove krsnih obećanja odraslih vjernika. Krštenje i pomirenje su dva sakramenta obraćenja. Radi se o sakramentima kojima Krist želi sklopiti savez s ljudima i obnoviti ga, kada je savez kompromitiran. Krštenjem se ulazi u savez, pokora omogućuje obnovu izgubljenog saveza. Prvi se slavi od osoba koje nisu krštene, pokora se slavi kod onih koji su već dijelom saveza. Krštenje se ne može ponoviti jer je krštena osoba postala novo stvorenje, ne treba se ponovno rađati iako često prezire svoj karakter novog čovjeka. Pokora se može ponoviti svaki put kada pokornik želi realizirati na dublji način Savez. Svaki sakrament ima svoj učinak: pokora oživljava krsni karakter, osigurava novu milost, odnosno povratak na stanje postignuto u krštenju.

Za nadilaženje krize sakramentalnosti, danas je potrebno sakrament krštenja i pokore promatrati još tješnje u njihovom odnosu prema euharistiji. Pobjeda krštenja nad grijehom postiže se sudjelovanjem u Kristovoj smrti i uskrsnuću i potpuna je s obzirom na grijehe prije krštenja; ali još uvijek ostaje borba da se ne padne natrag u grijeh i da se može ustati nakon pada. Euharistija je sakrament koji naglašava pomirljivu vrijednost kao žrtva za oproštenje grijeha. Slavlje euharistije ne čini sakrament pokore suvišnim, već su dva sakramenta usko povezana. Kršćanin u stanju grijeha koji Bogu pristupa iskrenog srca i čvrste vjere, kao plod euharistijske žrtve od njega dobiva dar pokore koji vodi sakramentu pomirenja, što je ujedno njegov najučinkovitiji izraz. Na kraju, shvaća se jasnije značenje sakramenta pokore. Za oslobađanje od grijeha nakon krštenja sakramentom pomirenja ponovno se prima izgubljena milost i pomiruje s Bogom, pojasnio je mr. Dančuo.

Kazao je da je pokora sakramentalni događaj koji proizlazi od Boga, ne radi se samo o promjeni čovjekova ponašanja. Kao što se čovjek odvojio istočnim grijehom od Boga i ne može sam primiti milost i otvoriti se ponovno božanskom životu, već je potrebna otkupiteljska snaga Sina Božjega, tako i onaj koji se je odvojio od Boga grijehom i od punine božanskog života, treba se okrenuti sakramentalnom djelovanju sakramenta. Samo Bog oprašta grijeh, ali u Crkvi po službeniku. Crkva je otajstvena zajednica Kristova tijela, stoga je cijela Crkva uključena u pomirenje jednog svojeg člana koji se je odijelio. U odnosu na prijašnje shvaćanje, konačni cilj sakramenta pomirenja nije odrješenje, već obraćenje i proslava Boga u zajedništvu vjernika.

Mr. Dančuo rekao je kako se odvajanje između obreda i života manifestira na poseban način u kršćanskoj pokori. I najbolja pokornička slavlja bore se da se povežu s točkama svakodnevne egzistencije i ne uspijevaju inspirirati pokornike na stvarna djela i efikasnost u srcu stvarnosti. Veza između slavlja i života treba se sačuvati i produbiti ističući komplementarnost i uzajamnu interakciju. Slavlje pomirenja treba se otvoriti konkretnom i svakodnevnom pomirenju s bližnjim i na jednak način iskustvo stvarnog pomirenja priprema za autentičnije slavlje pomirenja. Kronološki slijed je zapravo sporedan: ono što je važno da jedno upućuje na drugo. Slavlje se međutim ne iscrpljuje u funkcionalnom aspektu, već kulminira u obraćenju i proslavi Boga. Slaviti pokoru znači slaviti i veličati Boga koji je izvor i davatelj svakog pokreta obraćenja, svakog oprosta i pomirenja.

Mr. Dančuo istaknuo je da je sakrament obraćenja i pomirenja u uskoj vezi sa životom obraćenja koji se živi u zajednici pomirenja. Ne može se jednostavno svesti na obred. Umjesto toga, usko je povezan s pokorničkim praksama, bilo da se na njih gleda kao na tradicionalna asketska sredstva za postizanje vlastite unutarnje ravnoteže kako bi se čovjek u potpunosti predao Bogu ili kao na moderne oblike prihvaćanja odgovornosti za služenje tuđim potrebama. Sakrament i krepost pokore još su jednom usko povezani kao što su bili u davna vremena, premda se oba shvaćaju u odnosu na suvremeno poslanje Crkve.

Mr. Dančuo rekao je da pred izazovima suvremenih kriza, sakrament pomirenja može postati odgovor na čovjekov povratak autentičnosti kršćanskog života. Ne treba tražiti apstraktna rješenja, već otkriti vrijednost i snagu liturgijskog slavlja pomirenja, kako ističe konstitucija Sacrosanctum Concilium, da per ritus et preces vjernik svjesno i djelatno sudjeluje u dinamici slavlja (usp. SC 48). Čovjek koji se otuđio i zatvorio u vlastite strahove, nesigurnost i samodostatnost, može u kršćanskom slavlju pomirenja pronaći izvor snage i mira. Bit čovjekova postojanja kao slike Božje ostvaruje se u životvornom odnosu s njime. U prostorno-vremenskim koordinatama zemaljskog života ostvaruje se na najsavršeniji način u slavlju euharistije. Grijeh i zlo zatvaranje su čovjeka u odnosu prema Bogu. Zlo nije apstraktna stvarnost, već zla djela kao posljedice odbijanja u odnosu na životvorni odnos s Gospodinom. Susret s Bogom na najintimniji način odvija se u slavlju euharistije. Stoga je i sakrament pomirenja jednak povratku, od odbijanja do komunikacije koji teži kulminaciji u sakramentu euharistije. Sakramentalna transformacija, ali ne kao sustav moralnih vrijednosti, već kao posvećenje duše i tijela u zajedništvu s Bogom.

Grijeh i kriza nije zadnja riječ kršćanske vjere. Između grijeha i opraštanja, između krivnje i milosti zapravo postoji nesrazmjer. Opraštanje se ne ograničava na obnavljanje prethodnog stanja, već je izraz milosnog i nezasluženog spasenja. Veličina Božjeg opraštanja odzvanja ponorom krivnje i grijeha, objavljujući se kao dar koji otvara obnovljenu dimenziju života. Najveći plod Božjeg milosrđa može biti obraćenje i pokajanje. Obraćenje ne prethodi opraštanju, već proizlazi iz njega kao njegov blagotvoran učinak. Istina je da obraćenje može prethoditi kronološki učinkovitom ostvarenju oprosta u sakramentu pomirenja, ali Božje milosrdno djelovanje potiče grešnika da promijeni svoj život i vrati se Ocu. Od ispovijedi grijeha Crkva je pozvana činiti ispovijest vjere i obraćenja kao način trajnog poniranja u novost darovanog života, zaključio je mr. Dančuo.