Proslava Dana grada Gospića započela je ispred spomen-križa poginulim braniteljima na groblju sv. Marije Magdalene kojoj je na groblju podignuta i kapelica. Gradonačelnik Karlo Starčević sa suradnicima, udruge, predstavnici vojske, policije, brojni domaći vjernici i gosti odali su počast braniteljima i civilnim žrtvama za Domovinu stavljajući vijence i paleći svijeće. Župnik preč. Mario Vazgeč predvodio je molitvu, a potom su se svi u procesiji uputili u katedralu. Mladi Gospićani nosili su sliku sv. Marije Magdalene.

Svečano misno slavlje, u koncelebraciji s biskupom u miru Milom Bogovićem, generalnim vikarom mons. Marinkom Miličevićem, kancelarom biskupije i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem, župnikom preč. Mariom Vazgečem, bivšim župnicima mons. Milom Čančarom i vlč. Antom Luketićem, preč. Lukom Blaževićem, ravnateljem Caritasa i vlč. Herbertom Berisha župnikom Ličkog Novog, Ribnika i Bilaja predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Uz Dan grada slavili su i 20.obljetnicu posvete katedrale. Asistirali su đakon Mario Kralj te sjemeništarci i bogoslovi od kojih su Igor Lulić, Domagoj Tujmer i Bruno Lovaković primljeni među kandidate za svete redove đakonata i prezbiterata.

Pjevao je katedralni zbor uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

Biskup je u propovijedi rekao da slavimo blagdan Marije Magdalene zaštitnice grada Gospića te nastavio: „Svi znamo da je prije susreta s Isusom tražila životnu sreću na krivom putu. Njezin život se konstantno urušavao, jer je gubila svako ljudsko dostojanstvo do te mjere da je više bila stvar negoli osoba, postala je samo kao neki potrošni materijal bez svakog smisla i budućnosti. Nije spoznala istinsku ljubav i povjerenje sve do susreta s Isusom. Ne znamo kakav je bio prvi susret između Isusa i Magdalene? Je li to ona ista osoba s kojom se Isus susreo u kući Šimuna farizeja koji ga je pozvao na objed te je tada u kuću upala jedna žena nimalo uzorna života i bacila se Isusu do nogu plačući iz dna duše? Ne znamo, ali sigurno znamo da je Magdalena u Isusu otkrila uzor života, a u njegovoj nauci Božju ljubav koja ni nju nije napustila. Činjenica je da se nakon susreta s Isusom njezin život radikalno promijenio. Iz njezinog primjera vidimo kako je moguće radikalno promijeniti svoj život, osloboditi se zla, napustiti neke poroke i početi iznova.

Biblija nam pokazuje i primjer Mojsija koji je bio vrlo nagle naravi, gotovo kriminalac: hladnokrvno ubija jednog Egipćanina da bi ga onda kao životinju zakopao u pijesak. Taj isti Mojsije postaje, nakon susreta s Bogom, utjelovljena blagost te u Bibliji piše da je bio najkrotkiji, najponizniji čovjek na zemlji. Ovdje bismo mogli navesti beskrajnu listu osoba iz povijesti Crkve koje su u javnosti bile poznate po svom grješnom životu, a kasnije su postale veliki sveci i predivni uzori.

Ovo svjedoči da je moguće promijeniti život, osloboditi se određenih poroka i mana i postati bolji, svetiji, iako se neki opravdavaju kako se ne mogu promijeniti, pa jednostavno vele: „Takav sam!“ ili „To je jače od mene“. Međutim, sigurno nije tako, nego je problem što osoba nema volje uložiti malo više snage da neke negativnosti iz svog života ukloni. Tu sigurno manjka i jači susret s Bogom koji omogućuje čovjeku da bolje vidi samoga sebe, da jasnije uoči svoje mane ili svoje nastranosti te dobije od Boga dodatne snage da se svega toga oslobodi. Jasno, ne možemo očekivati da sve to Bog učini bez naše suradnje. Ako je to mogla Marija Magdalena, može i svaki od nas. I još jednu važnu stvar treba istaknuti: kada čovjek promijeni svoj život, bez obzira koliko taj život prije bio grješan, Bog njegovu prošlost zaboravlja. Neće mu je nikada predbacivati. Bog se samo raduje što je taj život sada postao uzoran. Magdalena, bez obzira na njezinu prošlost, postala je, možda i najdraža Isusova učenica. Bog čovjeka gleda kakav je sada i što želi postati u budućnost, a ne kakav je bio u prošlosti.

Slavimo danas i obljetnicu posvete naše katedrale. Posvećena je na ovaj dan točno prije 20 godina. Radujemo se i zahvaljujemo Bogu na tome. Mržnja može ubijati i rušiti, zlo može razarati i usmrćivati, ali vjera i ljubav mogu sve iznova izgraditi i oživjeti, učiniti još boljim i ljepšim.

Slušali smo apostola Pavla koji veli nama vjernicima: „Vi ste Hram Božji i Duh Božji prebiva u vama“. Ako su vjernici uistinu Božji hram, ako Duh Sveti boravi u njima, onda su oni garancija da će i kameni hramovi, prije ili kasnije, biti iznova podignuti. Tome je svjedok i ovaj grad i ova katedrala. Ako mi prestanemo biti Božji hram, onda će nam i ovaj sagrađeni hram malo koristiti. Bog najprije želi biti u srcu čovjeka jer On i čovjeka nosi u svom srcu. Zato Isus govori Samarijanki kako istinsko klanjanje Bogu započinje u nutrini čovjeka. U svojoj Velikosvećeničkoj molitvi izriče Ocu svoju najveću želju: da on ima mjesta u srcu svojih učenika. U tome smislu Isus veli Zakeju: „Danas želim boraviti u tvojoj kući“.

Isus želi Zakeja susresti u njegovoj kući, tj. u njegovoj nutrini. Tu se događa pravi susret između Boga i čovjeka. Ako čovjek ne osjeti Boga u svojoj nutrini, neće ga osjetiti ni u kakvoj crkvi bez obzira kako lijepa bila.

U prvom čitanju čuli smo izvješće iz Knjige Kraljeva o posveti veličanstvenog hrama koji je dao sagraditi kralj Salomon. Koliko god je taj hram bio veličanstven u svojoj ljepoti, Salomon je u jednom trenutku ostao zapanjen i s pitanjem nevjerice: „Zar će Bog zbilja boraviti s ljudima na zemlji?“ Ta nevjerica prati čovjeka sve do danas. Toliki su i među vjernicima koji teško prihvaćaju istinu da je Bog prisutan u ljudskoj povijesti, da je Bog iz ljubavi prema čovjeku postao čovjekom i nastanio se među nama. Bog će s ljudima boraviti na zemlji, boravit će u kući koju su mu ljudi podignuli u čast, sve dok i ljudi budu boravili u toj kući i imali Boga u svom srcu. Bog će u hramu ostati dok će i jedna osoba dolaziti pokloniti mu se u hramu i zahvaliti mu. Izraelci su dolazili u Hram, ne da nešto vide, jer u Hramu nema ništa. Nema nikakvih kipova i slika velike umjetničke vrijednosti zbog kojih, kako znamo, mnogi obilaze po našim crkvama i to im je nažalost, jedini razlog zbog kojeg u crkve zalaze. Izraelac ne dolazi u hram da bi nešto vidio, nego da bude viđen i to ne od ljudi nego od Boga. To je pravi motiv dolaska u hram ili crkvu: da budemo viđeni od Boga, da Bog vidi kako smo mu zahvalni, trebamo ga, bez njegove pomoći ne možemo. Bog nam onda tu pomoć neće uskratiti.

Salomon moli Gospodina da njegove oči obdan i obnoć budu otvorene nad Hramom koji je izgrađen i koji se posvećuje Bogu te da Bog usliši molitve naroda koji će u ovaj hram dolaziti od Boga milost prositi. Ovu istu molitvu i mi danas upućujemo Gospodinu za sve koji pohađaju ovaj hram u našem gradu koji je posvećen prije 20 godina te da u njemu nađu utjehu i olakšanje, pomoć i uslišanje.“ Biskup je na kraju pozvao: „Molimo i Mariju Magdalenu, dragu Isusovu učenicu, da kod svoga Učitelja trajno zagovara naš grad, sve koji u njemu obnašaju odgovorne dužnosti, da naš grad bude sretno i blagoslovljeno obitavalište svih njegovih stanovnika. Amen.“