Na samome uvodu u oproštajno-molitveni obred, unijevši u zajedništvo i svima ožalošćenima prenoseći kršćansku sućut zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biskup Šaško istaknuo je: “Prema nedokučivu promislu Providnosti, dionici smo ovoga sprovoda našega subrata, ovoga kršćanskog obreda ‘doviđenja’ u vječnosti, na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. U toj se svetkovini povezuje Božja namisao, Početak i završetak u kojemu se zaokružuje postojanje svijeta i čovjeka.”

U nastavku biskup Šaško je pojasnio kako je zemaljska smrt na vidljiv način dar jedne zaokruženosti. “To pokazuju i spomenici, na kojima su ispisani datumi ili godine rođenja i smrti. No, za nas vjernike, za nas kršćane, taj okvir ne obuhvaća život. I sada kada smo zagledani u tu zemaljsku zaokruženost svećenika Pavla Crnjca, pogled vjere, nade i ljubavi seže do Božjega plana, do njegove odluke pozvanosti u život, začeća, životnoga puta i poziva u svećeništvo, tolikih susreta, riječi, misli i tragova, do trenutka smrti koji je prjelazak u novi život, nastavak života koji ljudsko oko nije vidjelo, uho čulo ni srce osjetilo”, rekao je biskup Šaško. Ujedno je podsjetio da liječnici i danas, nakon ustanovljene smrti, u liječničke kartone za umiranje ispisuju latinsku riječ ‘exitus’ – izlazak što je, kako je rekao, malen, a tako snažan trag vjerničke kulture; izlazak iz života u život.

Govoreći o don Pavi, apostrofirao je da se, unatoč ograničenoj nazočnosti vjernika zbog pandemije Covid-19, zbog koje je mali broj onih koji mogu prisustvovati ukopu, ovih dana u spomenu i molitvi za don Pavu nalazi mnogo ljudi i ozračja u kojima se odražava njegova prisutnost. “Vjerujemo u njegov susret s roditeljima Stjepanom i Ivušom, osobito s ocem koga nije na zemlji imao prilike upoznati i za čijim je kostima tragao skoro cijeli život, da bi se prije osam godina (2012.) zaustavio na groblju Meškovskaja na rijeci Tihaji, pritoci rijeke Don (opisao u filmu: ‘U potrazi za očevim grobom’, 2012.), odakle je krenuo put povratka do ovoga groba”, kazao je biskup Šaško.

Prisjećajući se života don Pave, biskup je nastavio: “Ovdje su danas prisutni pretci iz širokobriješkoga kraja, iz Tribošića, Izbična. Ovdje su sva stradanja u Ramskome kraju koje pamti (mali) Pavao od II. svjetskog rata) i poraća, kao i ona prije tridesetak godina. Ovdje je i rodna Donja Vast, Uzdol (župa sv. Ivana Krstitelja) i Prozor. Ovdje su i Sela kraj Siska i Ivanovo Selo kraj Daruvara; ovdje je nastavak školovanja u Zadru i Rijeci, pa do Zagreba i Rima (filozofija), te raznih završetaka studija u Zagrebu (filozofije, sociologije, novinarstva). Ovdje je Crkva koju je volio i s njome živio po vjernicima u Velikoj Gorici (župa Naviještenja Blažene Djevice Marije) i Zagrebu. Ovdje su svi koji su ublažili i ljubavlju vraćali ‘oteto djetinjstvo’ (naslov knjige i filma Pavla Crnjca o spašavanju 700-tinjak djece iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkoga pokolja 1942. i gladi 1943.; objavljeno 2015.), koji su odgajali, brinuli se za odrastanje i pridonijeli prepoznavanju zvanja. Tako se zaokružuju godine od one, vjerojatno 1950. kada je sa svojima, nepodobnima komunističkomu režimu, zbog oca Stipana koji je bio u Hrvatskoj legiji, „jednu zimu stanovali u kapeli, u župnoj kući, na Uzdolu“. Vlč. Pavao piše da je „tada imao priliku svaki dan ići u crkvu i ministrirati tako da je u tom vremenu zavolio postati svećenik.“ Sedamdeset godina je prošlo, a Gospodin ga je na kraju zemaljskoga života ponovno pronašao u kapeli – u kapeli ‘Corpus Domini’, najizravnije povezujući prjelazak u vječnost i euharistiju: „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ (Iv 6, 51) –

“Ovdje smo pred jednim svećeničkim životom koji je na zemlji trajao pedeset godina; ovdje smo pred zvanjem kojemu je temeljno poslanje naviještati da ljudski život nije stvoren za raspadljivost prolaznoga, nego za besmrtnost i ispunjenost u Božjemu zagrljaju”, kazao je biskup Šaško, rastumačivši kako se, polažući tijelo pokojnoga svećenika Pave u grob, Bogu daje hvala za dar njegova života i svećeništva te ujedno moli Božje milosrđe da mu budu oprošteni njegovi grijesi i slabosti, kako bi mogao ući u radost svoga Gospodina.

O don Pavi govorio je i župnik Župe sv. Marka Križevčanina u Zagrebu vlč. Damir Bačun. “Opraštamo se danas od don Pave u čvrstoj vjeri da nakon darovanog života Bogu u svećeničkom pozivu, umrijeti, u stvari, znači ostati trajno s Kristom i s onima za koje je pokojnik izgarao u požrtvovnoj ljubavi. Možemo reći da je njegova smrt, konačno predanje života Isusu, koga je  don Pavo svakodnevno tražio i nalazio u žrtvi svete mise”, kazao je vlč. Bačun. Istaknuo je kako je don Pavao volio svoje zvanje i izgarao u njemu te da su njegova euharistijska klanjanja pred Presvetim svakog dana, organiziranje Jerihonskog bdjenja ili bdjenja 24 sata pred Gospodinom bila nezaboravna. “Uz svoju svećeničku službu uvijek je nalazio vremena i za izdavanje knjiga i snimanje dokumentarnih filmova. Spremao se i na snimanje igranog filma po knjizi koju je napisao ‘Oteto djetinjstvo’ koja govori o djeci iz Rame i okolice koja su za vrijeme II. svjetskog rata spašena intervencijom bl. Alojzija Stepinca”, rekao je župnik Bačun.

Naglasivši da se, obavljajući svećeničku službu, don Pavo nikada nije predao, već je ustrajao u vjeri i slijedio Isusa Krista, vlč. Bačun je konstatirao je da je don Pavo bio čovjek velikih ideja koje je provodio u djelo. “Nije se bojao često plivati protiv struje, umjesto pohvala primati kritike, umjesto podrške doživjeti kočnice i zavist. I zato u svemu tome nama mlađim svećenicima može biti uzor. I ako se kaže da se svako stablo prepoznaje po plodovima, onda je sjeme koje je posijao naš Pavo donijelo je obilat rod. I tko bi se onda usudio pomisliti da njegovim ukopom, pokapamo i sve te njegove vrline, njegovu vjeru i nadu. Mi ne znamo kako, ali smo sigurni, kako nam i sam Isus govori, da je ova rijeka, jednog dobrog, poštenog, čestitog života pristigla u ocean vječnosti i da je naš dragi don Pavo, postigao svoje proslavljenje u Bogu. Tu svoju nadu mi temeljimo na vjeri u Isusa Krista, živoga i uskrsnuloga”, poručio je  vlč. Bačun.

Nakon oproštaja na Mirogoju, misa zadušnica slavljena je u župnoj crkvi Sv. Marka Križevčanina u Zagrebu. Predslavio ju je don Stjepan Bolkovac, SDB uz asistenciju trojice svećenika te prisustvo dekana i župnika Bačuna, rodbine i ograničenoga broja vjernika.

Vlč. mr. Pavao Crnjac, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, rektor kapele Corpus Domini u Zagrebu, preminuo je 4. prosinca u KBC Dubrava u 79. godini života i 51. godini svećeništva.