Tonči Petrasov Marović svojom antologijskom Sonatom za staro groblje na Sustipanu snažno je poetski kriknuo protiv nesretnog i bolnog događaja iz novije splitske povijesti, uništavanja trajnog počivališta Splićana od prije 60 godina, kada je tadašnja komunistička i jugoslavenska vlast donijela odluku o konačnom zatvaranju Sustipanskoga groblja (groblje porušili) te je ovaj spomen pjesniku ujedno i memento na taj vandalski i zločinački čin.

Moj otac je klasik hrvatske književnosti, svoju antologijsku poemu Sonatu za staro groblje na Sustipanu napisao u rujnu 1957. godine. Bio je mlad, a tako hrabar, smion, mudar, pošten, plemenit i dobar čovjek. Živio je život poput Joba, on je sam nazvao svoju posljednju knjigu pjesmama Job u bolnici, ali i u toj patnji slavio je život, imao je jobovsku snagu. Samo ljudi veliki duhom mogu i u patnji slaviti život, kazala je Mirjana Marović, kći pokojnog pjesnika Marovića i zahvalila svima koji su pomogli da se spomenik postavi.

Nakon svečanog otkrivanja spomenika, djela akademskog kipara Lorena Živkovića Kuljiša, prikazana je šestominutna video-audio instalacija Sustipan nastala u produkciji Muzeja grada Splita, u sklopu izložbe Marjan – što jest i tu je. Autorica izložbe postavljene u Galeriji Emanuel Vidović je Nela Žižić, a autor instalacije Ivan Perić. Na njoj se uz stihove Tonča Petrasova Marovića koje krasnoslovi glumac Frane Perišin mogu vidjeti i fotografije Duška Kečkemeta, isprave uništavanja staroga splitskog groblja do kojeg je došlo po odluci komunističke i jugoslavenske vlasti 1959. godine.

„Podignut pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću, spomenik pored ulaznih vrata u spomen-groblje na poluotočiću Sustipan istodobno teži učiniti dostojanstvenim sjećanje na ranu koja se dogodila uklanjanjem splitskoga groblja na grebenima toga borovitog Marjanskog rta 1959. godine, a koju je Petrasov Marović izvanredno zabilježio u svojoj poeziji. Spomen-obilježje čini kompozicija stranica knjiga i slova aplicirana na zid spomen-groblja. Poeziju koja iz knjiga ulazi u svijet ljudskih misli, olakšava teret stvarnosti i postaje općim dobrom simboliziraju stranice koje slobodno lebde u prostoru, a koncentrira se u slovima oslobođenima podloge. Ona nose Marovićeve stihove sjaš / svijetiš / svemiriš me kojima završava trilogiju Putanje, pjesma među pjesmama (III. Meso koje svijetli). Prekrasna univerzalna poruka stihova istovremeno odaje karakter pjesnika sklonog izražajnoj igri riječima i reduciranom izrazu te poziva na razmišljanje o sudbini i karakteru samog mjesta.

Pjesme Tonča Petrasova Marovića (Sonata za staro groblje na Sustipanu – 1957., Sustipan opet – 1977., i Sonata za staro groblje – 1977.) izravno čuvaju sjećanje na dramatična zbivanja tijekom 50-tih godina kada je donijeta odluka o konačnom zatvaranju Sustipanskoga groblja. Sve što se događalo oko donošenja odluke ostavilo je dubok i bolan trag u povijesti Splita čemu je svjedočio Tonči Petrasov Marović. Duboko nas je zadužio svojim djelom, čistom savješću i postojanim upozorenjima na potrebu liječenja rane na našoj savjesti. Dužnici smo i dušama, pokopanim i zaboravljenim na Sustipanu, svetom splitskom poluotoku, koje nastojimo otrgnuti iz zaborava potisnute splitske savjesti i sjećanja“, kazao je autor spomenika Loren Živković Kuljiš.