Koncelebrirali su biskupi Zagrebačke crkvene metropolije: biskup domaćin mons. Bože Radoš, zatim, mons. Vlado Košić, sisački biskup, mons. Vjekoslav Huzjak, bjelovarsko-križevački biskup, mons. Josip Mrzljak, umirovljeni varaždinski biskup kao i mons. Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup. Bili su tu i deseci drugih svećenika među kojima i dosadašnji ludbreški župnik i čuvar svetišta mons. Josip Đurkan te dvojica novih župnika in solidum vlč. Kristijan Stojko i vlč. Petar Mlakar.

Među brojnim hodočasnicima i ove su se godine na misno slavlje odazvali predstavnici civilnih vlasti: saborski zastupnici, župani, gradonačelnici i načelnici.

Tradicionalno, misi je prethodila procesija svećenika i hodočasnika od župne crkve Presvetog Trojstva do zavjetne kapele, odnosno Svetišta na otvorenom, a ove godine, pokaznicu s relikvijom predragocjene Krvi Kristove ulicama Ludbrega nosio je mons. Đurkan.

Prije početka misnog slavlja, okupljenima se obratio izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, potpredsjednik Sabora akademik Željko Reiner.

U govoru je rekao kako su posljednje dvije godine bile osobito teške odnosno izazovne za život i dodao kako su se u Ludbregu svi skupili upravo radi Svjetla.

„Radi svjetla vjere, koje zrači baš iz ovog mjesta, iz Svetišta Predragocjene Krvi Kristove, koje je mjesto ne samo molitve i vjere već i najčvršće veze između dviju institucija: Crkve i Hrvatskog sabora”, poručio je akademik Reiner podsjećajući na zavjet kojeg je Hrvatski sabor dao 1739. da će izgraditi Zavjetnu kapelu, a koji je ispunjen tek 1994.

Također, svima je poručio da se, kako je rekao „moramo trgnuti iz mraka i pogledati prema svjetlu i ne dopustiti sebi da potonemo u blato mraka i beznađa. Oduprijeti se tome da odustanemo, da dignemo ruke. Oduprijeti se tome da nam agresivno nameću svoju ideologiju pod takozvanom političkom korektnosti, koja onda poprima upravo bizarne razmjere i postaje svoja suprotnost. Oduprijeti se da zagovaramo kulturu smrti umjesto kulture života u što nas neki neprestano guraju. Budući da su građani Hrvatske u ogromnoj većini vjernici, tu vjeru valja nam očitovati u svakodnevnom životu“, poručio je, između ostalog, akademik Reiner.

Biskup domaćin, mons. Radoš također je uputio riječi pozdrava i dobrodošlice svima okupljenima: biskupima, svećenicima, predstavnicima civilnih vlasti, hodočasnicima, osobito pješacima, ali i onima koji su ovo slavlje pratili putem medija – starijima i bolesnima te njima obećao osobitu molitvenu blizinu.

„Sve što živimo kao vjernici ostvareno je po Presvetoj Krvi Kristovoj. Naše spasenje, naš slobodan pristup k Bogu, naša radost što je Bog s nama. Neizmjeran dar oproštenja i ispunjeno obećanje da nas nikad neće napustiti. To nas je otajstvo ponovno privuklo da i ove godine na ovaj dan budemo u ludbreškome Svetištu, da kao vjernici, u zajedništvu euharistije, budemo dionici vječnosti. Ništa novije, ništa ljepše i ništa veće na svijetu neće biti“, tim riječima je u misno slavlje uveo mons. Ivan Šaško, pozivajući okupljene da, „u zajedništvu Božjega kraljevstva koje je među nama, po Duhu Svetome koji je u nama i koji oživljuje naše živote, ispovjede svoje grijehe kajući se te moleći dar milosrđa i obraćenja“.

U homiliji se mons. Šaško najprije zadržao na tumačenju Radosne vijesti budući da se čini kako je Isus, u naviještenom izvještaju, pozvao na mržnju. Protumačio je kako, u svjetlu semitskog govora taj poziv treba čuti kao Isusovo pitanje što volimo više, odnosno najviše?

„Istina je – Isus ne želi puno. On želi sve“, naglasio je mons. Šaško, a potom je iznio tri uvjeta, odnosno simptoma, koja imaju Kristovi učenici i učenice.

Prvo, to su oni koji najviše vole Gospodina. Drugi znak, odnosno simptom Kristova učeništva jest nošenje svoga križa i hod za Isusom, a treći je nenavezanost na imanje.

„Ne znam koliko pojedine bolesti mogu biti asimptomatske, ali je sigurno da ne postoji asimptomatsko kršćanstvo, koje ne bi ostavljalo vidljive tragove, povezanosti i prepoznatljivosti“, poručio je biskup dodavši kako se površnim gledanjem hrvatskoga društva i države lako susreće promicanje nekog kršćanstva bez simptoma.

„Onoga kršćanstva o kojemu se govori, čak ga se i riječima ističe, ali koje ne ostavlja kršćanske tragove. Primjera ima dovoljno u svakom području života. Počevši od Hrvatskoga sabora i donošenja zakona. Odnosa prema otajstvu života od začeća i prema poimanju obitelji, preko odgoja i obrazovanja do gospodarstva i brige za hrvatsku kulturu. Kažemo da danas slavimo Svetu nedjelju. Uz nužno pitanje svima – počevši od nas kršćana – koliko nam je ona sveta? Izgradnja ove zavjetne kapele i njezina povezanost s Hrvatskim saborom rođena je očito iz želje da se vide simptomi kršćanstva“, naglasio je mons. Šaško te u nastavku pohvalio kršćane u pojedinim zvanjima i zanimanjima koji postupaju kršćanski, simptomatski.

„Kršćanski liječnici koji govore i tako djeluju: mi nećemo činiti pobačaje. Kršćanski poduzetnici i trgovci koji iz uvjerenja govore: mi nećemo raditi nedjeljom. Kršćani koji djeluju u politici kažu: mi nećemo na prvo mjesto staviti stranački interes i zapovijed, nego Krista i dobro naroda. Kršćani koji razumiju važnost svoga stava i kažu: mi nećemo podupirati mito i korupciju, mi nećemo biti dio produbljivanja razlike između bogatih i siromašnih u bilo kojem sustavu“.

Na kraju, biskup Šaško se osvrnuo i na poteškoće koje živimo u sadašnjosti, pred govorom o teškim vremenima, podsjećajući na poznatu misao sv. Augustina: „Ljudi kažu vremena su zla, teška su vremena. Nastojmo živjeti dobro i vremena će biti dobra. Mi smo vremena. Kakvi smo mi, takva su vremena“.

„Spomenimo se toga češće – kakvi smo mi, takva su vremena. I Crkva, i društvo, i narod, i država. Jer mi smo i naša Crkva, naši gradovi i sela, i naše društvo i naš narod. Molimo stoga radosna srca u ovome prekrasnom zajedništvu da ne budemo beskrvni, da naše kršćanstvo i crkvenost, da naše hrvatstvo i ljudskost, ne budu bez tragova dara Kristove Krvi, Njegove životnosti i Njegove ljubavi“, zaključio je homiliju biskup Šaško.

Na kraju misnog slavlja, biskup domaćin uputio je svima i riječi zahvale, a osobito dosadašnjem dugogodišnjem župniku i čuvaru ovog svetišta mons. Đurkanu, poručivši da vjeruje kako je, sve što je činio, činio iz ljubavi.

„Ugradili ste najljepše godine svoga života u ovo Svetište. Ovih dana ste predali tu palicu dvojici mladih župnika vlč. Kristijanu i vlč. Petru. Oni će zalijevati ono što ste Vi posijali“, poručio je mons. Đurkanu biskup Radoš, a dvojici novih župnika poručio kako Bog po njima želi sada sijati i izgrađivati ovo Svetište.

„Želim vam Božji blagoslov, neka Bog blagoslovi vas, službu, neka blagoslovi sve one koje vodite i koji dolaze na ovo svetište“, poručio im je biskup Radoš.

Na kraju je osobito zahvalio svim svećenicima koji su bili na raspolaganju hodočasnicima za sakrament pomirenja poručivši kako, bez njih, „Svetište ne bi bilo svetište, jer svetište je najprije u ljudskoj duši“.