Središnje euharistijsko slavlje u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove, kojem je prethodila svečana procesija hodočasnika i svećenika od župne crkve, predslavio je mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački uz suslavlje mons. Josipa Mrzljaka, apostolskog administratora Varaždinske biskupije.

U zajedništvu s biskupima bilo je više od stotinu svećenika Varaždinske biskupije, ali i šire. Prije početka misnog slavlja sve je srdačno kao domaćin pozdravio mons. Josip Đurkan, župnik Župe Presvetog Trojstva i upravitelj Svetišta.

– Blagoslovljen dan kada se umjesto psovki čuju riječi “Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome”. To je današnji dan ovdje u našem prošteništu. Ovaj sveti skup naroda Božjega veliki je znak naše vjere i zajedništva u Isusu Kristu. Poticaj je to da u svojim svakidašnjim brigama ne previdimo ono najbitnije u životu – odnos s Bogom i ljubav prema bližnjemu. Zato dolazimo u Isusovu školu života – poručio je mons. Đurkan.

Riječi dobrodošlice svim prisutnim svećenicima i hodočasnicima uputio je i gradonačelnik Ludbrega Dubravko Bilić.

– Stojim pred vama kao i svake godine i pitam se gdje smo danas. Jesmo li se pomaknuli ili smo na istom mjestu kao lani, jesmo li bolji nego jučer? Gledamo li naprijed ili još uvijek prebiremo po prošlosti? Borimo li se za novo vrijeme ili hoćemo ono staro? Nikada u dugoj povijesti nismo bili napredniji nego što smo danas, nikad zdraviji, bogatiji i manje gladni, a opet kao ljudi nikada nesretniji, depresivniji i nesigurniji. Kao da je svijet istovremeno zašao u pomrčinu. Svjetski politički vođe ne pokazuju mudrost koja se od njih očekuje, nego se ponašaju poput sebičnih klaunova. Među nama su najglasniji oni koji ne nose teret odgovornosti i koji s lakoćom prosipaju riječi mržnje i laži te prizivaju na najružnije osjećaje nasilja i ugroženosti. Povlačimo se u sebe i ne tražimo prijatelje, bliske ljude koji nam mogu povratiti povjerenje u svijet. Ponekad je najteže napraviti prvi korak u dobroj vjeri. Zato je važno da kao zajednica i pojedinci dolazimo na mjesta poput ovog u Ludbregu, da se oslonimo na ljude oko sebe i da zajedno budemo dobra promjena koja treba ovome planetu – rekao je u svom govoru gradonačelnik Bilić.

Na početku misnog slavlja pomoćni biskup Mijo Gorski podsjetio je okupljene vjernike kako se nalaze na jedinstvenom mjestu u Hrvatskoj – zavjetnoj kapeli Hrvatskoga sabora.

– Možemo reći kako se nalazimo u zavjetnoj kapeli hrvatskoga naroda. Želimo u slavlju euharistije doživjeti svetost Boga našega, njegovu spasonosnu blizinu koja nas oslobađa krivnje i koja nas jača za naš život – kazao je mons. Gorski.

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski

U propovijedi u ludbreškom svetištu pomoćni je biskup zagrebački razmatrao o dubini Isusovih riječi kada je s apostolima bio na Posljednjoj večeri: “Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva”

– Isus nas je svojom krvlju oslobodio od spona grijeha, vlasti đavla i pomirio nas s Ocem. Krv saveza krv je pomirenja i cijena našega opravdanja. Iako nam je poznata, ovu istinu iznova moramo ponavljati kako bismo bili svjesni da naši grijesi nisu bezazleni i da su uzrok prolijevanja Isusove krvi u kojoj smo oprani. Ne uzimajmo olako svoje propuste, svoje slabosti i ne shvaćajmo olako cijenu pomirenja, taj vrhunski čin Kristove ljubavi prema nama koji se u svakoj euharistiji živ uprisutnjuje – kazao je mons. Gorski.

Vjerujemo kako je Krist u euharistiji prisutan iskonski, i to čitav Krist – i Bog i čovjek. To je nepromijenjena vjera Crkve i samo onaj tko u nju vjeruje i tako vjeruje smije sjesti za stol Gospodinov, poručio je pomoćni biskup zagrebački u nastavku homilije.

– Tu stvarnu Kristovu prisutnost potrebno je danas naglašavati to više kada živimo u vremenu kojem je realno postalo virtualno, u kojem nestaje intime tijela u duše, u kojem se sve želi kao u izlogu iznijeti na ulicu. Vrijeme je to u kojem se često od euharistije želi načiniti samo zanimljiva predstava ili je oblikovati prema svojim prohtjevima u kojem je percepcija važnija od činjenica, a privid od stvarnosti. U takvim slučajevima otajstvo ostaje skriveno i nerazumljivo baš kao i onima koji nemaju vjere. Sveti Ivan Zlatousti nam piše: “Nije čovjek taj koji čini da prinesene stvari postanu tijelo i krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet”. I ovo što slavimo – euharistija – nije plod ljudske volje i izmišljotine, nego je dar Božje ljubavi – javna Isusova krvna oporuka, dar našega spasitelja i bez vjere – u tu stvarnu prisutnost Isusovu ovdje među nama kao braćom i sestrama u kruhu i vinu – ne može se ovdje sudjelovati. Iz stvarnog Kristovog saveza proizlazi odgovornost. Krv i danas ima značenje života. Kada kažemo ‘dati krv’ znači dati nekome život, a ‘proliti krv’ znači život oduzeti. Život je Božji dar i nitko ga sam sebi nije dao. Zato je svet i nepovrediv. Odgovorni smo za svoj i tuđi život, taj neprocjenjivi Božji dar. Zato je zaštita svakog ljudskog života neodgodiva obaveza svakog kršćanina; zaštita od najranije dobi do najdublje starosti. Mogu se na zemlji sakriti tragovi i uništiti dokazi, ali odgovornost pred Bogom za prolivenu krv nitko ne može izbjeći, jer ne možemo poput Pilata oprati ruke – poručio je pomoćni biskup zagrebački.

Mons. Gorski je dodao kako iz stvarnog Kristovog saveza proizlazi zajedništvo u vremenu u kojem se svi pozivamo na svoja prava, a zaboravljamo na svoje obaveze. Potrebno je stoga iznova naglašavati obavezu izgradnje i čuvanja zajedništva koje proizlazi iz zajedništva krvi Kristove – zajedništvo obitelji, naroda i Crkve.

– Djela protiv zajedništva nisu samo pitanje vjernosti zemaljskoj zajednici. To je ključno pitanje vjernosti Isusu Kristu, jer grijeh protiv zajedništva Crkve je grijeh protiv Krista. S pravom imamo svoja različita razmišljanja i nove ideje. To je veliko bogatstvo Crkve i naroda, i odgovor na potrebe današnjeg trenutka. Ali uvijek se moramo pitati kako te ideje grade zajedništvo obitelji, Crkve i naroda – jesu li djela u izgradnji Tijela Kristova ili pak izazivaju sukobe i razaranja? Sveti Augustin piše: “Tko prima otajstvo jedinstva, a ne podupire vezu mira, ne prima otajstvo za svoj spas, nego za svjedočanstvo protiv sebe. Ne možemo sudjelovati u euharistiji, a biti u sukobu. Tko god svojim javnim ili potajnim djelovanjem razara zajedništvo Crkve i naroda, tko razara svetost obitelji i braka, a dolazi stolu Gospodnjemu, nazivao se on ne znam koliko puta kršćaninom i vjernikom, sebi pije osudu. Nije nam se za igrati sa svetim živim Bogom koji u euharistiji postaje utjelovljeni Bog i svakome koji ga prima daje prema njegovoj vjeri – skrušeni vjernik prima život, a oholnik blaguje osudu. Iz Kristovog saveza proizlazi naše poslanje. Ono se očituje u služenju braći i to ne samo u obitelji i vjernicima, nego u služenju svijetu. Mi kršćani poslužitelji smo otajstva Božjih svijetu. Svijet danas gladuje hrane za život duha; žeđa za vodom živom koja struji u vječni život; vapi za blizinom osobe u svojoj osamljenosti duha i tijela; teži za utjehom u trenucima kada je duša opustošena i ožalošćena grijehom. Svijet je doista gladan i žedan Boga i potreban našeg kršćanskog služenja. To se ne odnosi samo na siromahe koji gladuju ili bogate koji obiluju, već se odnosi na svaku glad duha i tijela u kojoj je čovjek željan Božje blizine i vapi za unutarnjim ispunjenjem. Takvu svijetu Isus Krist po nama kršćanima nudi spasenje u potpunosti. Samo Bog može ispuniti ljudsko srce i sve njegove čežnje. Samo Bog može ispuniti gladnu ljudsku dušu i ovu našu ljusku od tijela ispuniti nutarnjim životom. Možemo imati puni stol, ali ako Bog ne ispuni nutrinu, praznina duše zjapi i viče. Možemo imati dobru obitelj, zdravu djecu, uspješnu karijeru, ali kada ostanemo sami osjećamo prazninu jer ništa ljudsko ne može ispuniti nikakvim sadržajem ono što pripada Bogu. Ali ne očekujemo pohvale ili poštovanje za svoje posluživanje svijetu. To su ljudske reakcije, a svijet prezire one koji ga poslužuju. Ali samo se istinskim služenjem navješćuje evanđelje Isusa Krista. Unatoč tome što je postalo normalno svakodnevno nabacati Crkvu svakim blatom, ne posustanimo u služenju Evanđelja svijetu. Jedino ono ima snagu osloboditi zarobljeni ljudski duh – kazao je biskup Mijo Gorski.

Mons. Gorski kazao je i kako iz stvarnog Kristovog saveza proizlazi i naša zahvalnost. Treba nas dugo potresti činjenica da je netko za nas dao svoj život, dodao je.

– U temelju našeg života stoji život drugoga. Zbog drugih živimo. Apostol Pavao nam u Poslanici Rimljanima piše: “A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije”. Smrt Kristova i krv njegova koja je tada prolivena, to je cijena našega života. No nije samo Krist za nas dao život, za nas su život dali i naši roditelji. Mi ne živimo igrom slučaja. Roditelji su nas po svojoj ljubavi i Božjem promislu donijeli na svijet. Plod smo njihova tijela, krvi i ljubavi. Baštinimo njihov život i vrednote koje su nam prenijeli. Ma kakav god život bio, budimo zahvalni za njega jer je jedini i neponovljiv. Upravo nas ta činjenica obvezuje na izgradnju obitelji utemeljenih na Božjem zakonu i čuvane Božjim blagoslovom. Obvezuje nas na darivanje života koji smo i sami primili. Nemojmo dopustiti da škole ostanu prazne, a dvorišta bez dječje igre. Bila bi to najgora sebičnost i nezahvalnost nas vjernika – poručio je u ludbreškom svetištu brojnim hodočasnicima mons. Mijo Gorski.