Nadbiskup je poručio da je „u naše vrijeme posebno važno preispitivati svoj odnos prema onome što je bitno u vjeri te se truditi, makar plivali protiv struje, da naše štovanje svetih zaštitnika i drugih kršćanskih blagdana bude inspirirano istinskom vjerom u Boga i zaštitu svetih“.

Mons. Devčić potaknuo je na razmatranje „koliko stvarno vjerujemo da nam sveti zaštitnici mogu pomoći, tj. koliko je naše štovanje izraz naše vjere u njihovu pomoć i zaštitu, a koliko samo lijepa tradicija ili običaj iza kojeg stoji slaba ili nikakva vjera? Je li naše srce, dok ih štujemo, okrenuto Gospodinu, ili nam je sve drugo preče nego Boga slaviti u njegovim svetima i zahvaljivati mu što nam kao uzore za nasljedovanje i kao zagovornike pred Njegovim prijestoljem daje takve divne primjere žive vjere“, upitao je riječki nadbiskup, upozorivši: „Ako naše slavlje nije izraz žive vjere da su nam sveci doista pomoćnici i zaštitnici, onda smo i mi, koliko god isticali da smo kršćani, jednaki onima ‘čije se srce od Gospodina odvraća’ jer se uzdaju u čovjeka i njegovu moć, a ne u Boga. U tom slučaju štovanje svetaca je obična tradicija i običaj gdje vjera jedva tinja“.

Nadbiskup je upozorio da se takav pristup ne odnosi samo na slavljenje svetaca, nego i svetih vremena. Za primjer je naveo došašće „koje se u naše vrijeme slavi na ulicama i trgovima na način da se Onoga koji nam dolazi i za čiji bismo se doček trebali intenzivno duhovno spremati, jedva sjetimo, a kamoli da se brinemo kako bismo ga što doličnije dočekali. Ako je došašće takvo, teško da Božić može biti drukčiji“, upozorio je mons. Devčić. „Slično se događa i sa življenjem korizmenog vremena, kada se i kršćani s onima koji se takvima ne priznaju, odaju maškaranom ludilu, umjesto da prakticiraju pokoru i duhovnu sabranost. Nakon tako proživljene korizme i Uskrs mnogi kršćani slave kao svaki drugi svjetovni blagdan“, rekao je nadbiskup, smatrajući da se isto događa i sa štovanjem svetih zaštitnika „gdje svjetovno nad duhovnim također sve više uzima maha. Na taj način i najveći blagdani naše vjere, Uskrs i Božić, kao i marijanski i svetački blagdani, postaju samo lijepi običaji i tradicija koje se slave bez žive vjere u Boga i u zagovor svetaca“.

Naime, „čovjek, muško ili žensko, dijete ili odrastao, uvijek ima potrebu za zaštitom. To pokazuje da je čovjek, kakvom god materijalnom moći raspolagao i koliko god visok položaj u društvu uživao, uvijek slabo biće kojemu je potrebna tuđa pomoć i zaštita. Ali svi iz iskustva znamo i koliko je ljudska pomoć nepouzdana“, primijetio je mons. Devčić, istaknuvši da „najveću sigurnost i zaštitu možemo naći samo u Bogu. Drugi izbori, koji nisu utemeljeni u osloncu na Bogu, donose nesreću, strah i nemir“.

Pohvalio je „koliko je u prošlim vremenima bila živa i jaka vjera kršćana da nas Bog po zagovoru svetih zaštitnika brani od neprijatelja i čuva od svakog zla. S tom se vjerom može donekle usporediti pouzdanje što ga suvremeni ljudi, umjesto u vjeru i zagovor svetih, imaju u zaštiti koju im jamče najmodernija suvremena oružja. Dok se čovjek ranije pouzdavao u nadnaravnu zaštitu što nam je Bog daje po zagovoru svetih zaštitnika, današnji se čovjek, a bojati se i vjernik, sve više uzda samo u izume svoga uma i u djela svojih ruku. Tako su nadnaravna zaštita i sigurnost koje Bog daje ljudima na zagovor svetaca, ustupili mjesto sigurnosti koju nam pruža moćno moderno oružje, razna oruđa, materijalno bogatstvo i drugi korisni izumi moderne znanosti“, naglasio je mons. Devčić. U tom kontekstu, nadbiskup je podsjetio na stihove Psalmiste koji dozivaju da „samo u Bogu možemo naći istinsku sigurnost i zaštitu“: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo je on moja hrid i spasenje, utvrda moja, neću se pokolebati… U nj se, narode, uzdaj u svako doba. Pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!“ (Ps 62).

„Kad bismo to shvatili i u to povjerovali, koliko bi svijet bio sretniji, a ljudi bliskiji i povjerljiviji jedni prema drugima. Ne bi tada bilo potrebe za oružjem, osim oružja ljubavi koja je strpljiva, dobrostiva, raduje se istini. Takva ljubav bila je oružje kojim su sveti zaštitnici, među njima i sv. Stošija i sv. Krševan, pobijedili ovaj svijet i osvojili Kraljevstvo nebesko. Neka i nama pomognu da tim istim oružjem izvojujemo i mi istu pobjedu koju su već izvojevali oni“, potaknuo je mons. Devčić.

U tumačenju navještaja Božje riječi, nadbiskup je rekao da Sirahov tekst oslikava i životnu situaciju sv. Stošije. Starozavjetni mudrac Sirah iskusio je ono što „vrijedi i za sv. Stošiju i za bezbrojne druge kršćanske mučenike koji su u svojim nevoljama bili prepušteni samima sebi: ‘Duša moja bijaše blizu smrti i život moj na pragu Podzemlja. Okruživahu me sa svih strana i nije bilo nikoga da mi pomogne, pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud’. Ali u toj bezizlaznoj situaciji, bez ikoga da mu pomogne, Sirah se sjeća Božjeg milosrđa i njegovih djela kojima izbavlja one koji ga strpljivo čekaju. To ga ohrabruje da se obrati Bogu za pomoć moleći: ‘Ne ostavi me u dan nevoljni, u vrijeme moje nemoći protiv oholih. Slavit ću ime tvoje bez prestanka i zahvalnu ti hvalu pjevati’. Sirahova molitva je uslišana. Bog ga je izbavio od propasti, pomogao mu da se pridigne i doživi uskrsnuće. To ispunja Sirahovo srce zahvalnošću i Bogu obećava: ‘Slavit ću ime tvoje bez prestanka i zahvalnu ti hvalu pjevati’“, rekao je mons. Devčić.

„Naša usredotočenost na takav pristup omogućuje da sa sv. Pavlom i mi kažemo: ‘Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?’. Krist je ono bitno, a sve ostalo je samo dodatak ili ukras koji je lijep, ali bez kojeg se može. Bez bitnoga, a to je Krist i živa vjera u njega, može se kršćanin biti nominalno, ali ne i stvarno. Potaknuti primjerom sv. Stošije, sv. Krševana i tolikih drugih Božjih ugodnika, trsimo se uvijek birati ono što je bitno u našoj vjeri i bez čega ni naš život ne može biti istinski osmišljen i sretan“, poručio je propovjednik.

Napomenuvši da i danas u Gorskom kotaru ima žena s lijepim imenom Anastazija, što je drugo ime za Stošiju, nadbiskup Devčić podsjetio je da je Stošija bila prisiljena udati se za rimskog patricija. Nije se htjela odreći svoga djevičanstva pa ju je muž mučio glađu i zatvorio u kućnu tamnicu. „U teškim trenucima podrška joj je bio budući mučenik i svetac Krizogon – Krševan. Nakon muževe smrti, razdijelila je svoje imanje siromasima, posvetila se skrbi za progonjene kršćane među kojima je bio i Krševan, njen dobrotvor dok je bila utamničena. Kad je Krševan zbog vjere bio uhićen i osuđen na smrt, Stošija ga je sa skupinom njegovih prijatelja pratila sve do Akvileje gdje je bio mučen. Dospjela je u Sirmij, današnju Srijemsku Mitrovicu gdje je zbog vjere i pomaganja zatočenim kršćanima i sama bila zatočena i na Božić 304. g. spaljena na lomači“, rekao je mons. Devčić.

Nadbiskupu Devčiću za dolazak u Zadar zahvalio je generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Josip Lenkić, uime zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića koji je u to vrijeme predvodio svečano misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Stošije u Biogradu n/m.