U koncelebraciji su bili domaći župnik Adam Bernatović, umirovljeni svećenik Vladimir Mikrut, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković te domaći župni vikari Zlatko Hnatešin i Robert Almaši. Tradicionalno, nakon evanđeoskog ulomka, svečano je naviješteno ovogodišnje slavlje svetkovine Vazma, 21. travnja te slavlja ostalih svetih dana liturgijske godine.

Uvodeći u euharistijsko slavlje nadbiskup Hranić pojasnio je kako je Bogojavljenje svetkovina sveopćeg poslanja Crkve te je rekao: „Dolazak trojice mudraca s istoka u Jeruzalem slika je poziva koji je upravljen svim ljudima, narodima, kulturama i skupinama da se saberu oko Krista Gospodina, da svi postanemo jedan te isti narod, Božji narod, okupljen oko Njega. Trojica mudraca došla su na poklon Isusu kao predstavnici različitih kultura i naroda, da se poklone i priznaju onoga Jedinoga koji može ujediniti sve ljude. A zato je potreban napor otkrivanja Božjega poziva koji nam On upravlja i spremno se dati na put na koji nas On želi usmjeriti“.

Nadbiskup je rekao kako su se vjernici ovaj dan sabrali da ponovno susretnu Krista Gospodina i čuju njegovu Riječ te je pojasnio: „Ta je poruka i poziv veliki izazov za nas danas dok smo svjedoci velike migracije brojnih ljudi te miješanja naroda, kultura, religija i rasa. I blagdan Bogojavljenja nam u tom kontekstu govori da je Božji naum o budućnosti ljudskoga roda okupljanje svih i s Istoka i sa Zapada oko Krista Gospodina. Svi smo pozvani okupljati se oko onoga koji se svijetu rodio, oko Jedinorođenca Božjega.

Mi smo pomalo zanemarili kršćanski identitet i svoje katoličke vrednote te se osjećamo slabima, pa čak i ugroženima pred identitetom i vrednotama drugih. I kako mi vjernici reagiramo pred aktualnom migracijom naroda? Umjesto da druge prepoznajemo kao poziv na uzajamnost, na kršćansko svjedočanstvo i na okupljanje svih oko Isusa Krista, pitanje je – ne je li Krist privlačan, On je sigurno privlačan, nego kako se ponašamo mi kršćani i vjerujemo li u to da je Krist privlačan svim narodima, i kao što je nekada okupljao ljude s različitih strana, da tako može i danas?!“

U homiliji nadbiskup Hranić naglasio je kako sv. Matej zgodu s mudracima iz Isusova djetinjstva donosi da bi odmah bilo jasno kako se već Isusovim rođenjem ispunja vizija „da ćemo se zajedno okupiti kao braća oko Kristova stola u Kraljevstvu Nebeskom“. „Spominjući pojam i zbilju budućega kraljevstva Božjega u kojemu su okupljeni ljudi iz svih rasa, puka i jezika, postaje nam jasno da su granice Crkve i Kristova kraljevstva mnogo šire od naših nebrojenih granica koje mi nekada postavljamo čak i uime određenog poimanja svoje vjere. Kad je postao čovjekom, Bog se povezao sa svakim čovjekom. Stoga treba prihvaćati sve ljude kao braću“.

Napominjući kako nijedna uskogrudnost nije dobra, kako židovstva u ondašnjem vremenu, tako ni danas katolička i kršćanska uskogrudnost, nadbiskup je rekao: „Valjalo bi se opet podsjetiti na bogata stoljetna razmišljanja o tome da je Crkva katolička, odnosno sveopća, univerzalna te da je katolicitet bitna oznaka Crkve, da je katolicitet nešto što je daleko šire od naše zapadno-europske i američke kulture. Univerzalnost Crkve ne dokida naše krajevne zapadno-europske vrednote, nego ih uključuje u daleko veće i šire zajedništvo i raznolikost, a Crkva bi trebala biti to i takvo zajedništvo svih ljudi, rasa, kultura i jezika koje vape za Kristom i traže Njega, njegov glas i njegovu poruku“.

Vjerovati u tu Objavu, u Krista oko kojega će se okupiti ljudi svih jezika, rasa, kultura i religija; u univerzalnost Crkve kao jedne obitelji koja okuplja tolike različite ljude, znači, istaknuo je mons. Hranić „upustiti se u dinamiku Božje biti, Božje ljubavi; znači s njime zakoraknuti u situaciju u kojoj se nalazi ovaj nesiguran i nepostojan svijet. To upuštanje ima nešto od avanture: krenuti tragom nepoznatoga, kao Abraham, otići a ne znati kamo vodi put, zakoračiti u novo i nepoznato, uzimajući na sebe sve posljedice toga koraka“. Dramatika vjere i odaziva na Božje znakove i poruke nije samo u odlasku u nepoznato već se odvija i u konfliktnim ljudskim situacijama, rekao je propovjednik, podsjećajući da je malo nedostajalo da mudraci ne nasjednu Herodu te da je Josip završio u političkoj emigraciji ni kriv ni dužan samo zato što je pristao na Božji glas u snu, pa je stoga mons. Hranić pitao: „Tko se može upustiti u Božje namjere, a da se ne uvali u dramu?“

Božja objava sa sobom donosi i razne zamke, a istaknute su one koje prijete povlaštenima: biti na položaju kao kralj Herod, biti duhovni vođa naroda kao glavari svećenički i pismoznanci, biti Božji izabrani narod kao Židovi „ili pak danas biti kulturni narod kao što su narodi Europe, biti katolički narod kao naš hrvatski narod, biti praktični vjernik ili možda zapostavljen zbog svoje vjere i kršćanskih stavova – sve je to šansa, mogućnost, ali i situacijska zamka. Božja je naklonost okrenuta prema slabima, krotkima, siromašnima duhom. Takve situacije bivaju šansom ako se prihvate logikom Objave i ako se žive u logici ljubavi. Tko je u povlaštenoj situaciji mora usvojiti takvu Božju naklonost. Svi drugi stavovi – nehaj, prezir, umišljenost, superiornost, isticanje svojih prava, nadmetanje zavodnici su u našim srcima, zamke i napasti. I ovdje vrijedi – početak mudrosti strah Gospodnji“, rekao je mons. Hranić i poručio: „Premda Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ono je ipak važnije od svih kraljevstava, svih vladara, svih moćnika ovoga svijeta. Ono je poput kvasca ljudskog roda: kada bi ga pomanjkalo, smanjila bi se snaga koja pokreće pravi razvoj i poticaj na suradnju među ljudima za opće dobro, na nesebično služenje bližnjima, miroljubivu borbu za pravednost. Vjerovati u Boga koji je htio dijeliti našu povijest stalni nam je poticaj da se zalažemo u tome svijetu, usred raznih proturječja. To je razlog nade za sve one čije je dostojanstvo povrijeđeno ili se krši, jer onaj koji je rođen u Betlehemu, došao je osloboditi čovjeka od korijena svakoga ropstva i objediniti sve pod jednu glavu u Kristu, da Bog bude sve u svima“.