U euharistijskom su slavlju koncelebrirali gvardijan Franjevačkog samostana sv. Križa fra Venancije Mihaljević, dekan Osječkog istočnog dekanata i župnik novogradski preč. Alojz Kovaček, kancelar đakovačko-osječkog Nadbiskupskog ordinarijata Dario Hrga i poljski svećenik vlč. Adam Podolski.

Na početku je sve okupljene pozdravio gvardijan Mihaljević koji je među ostalim rekao: „Mi ćemo se doskora i kod ove svete mise spomenuti pape Franje, kojemu želimo brz oporavak. Isto tako kao što kod svake svete mise spominjemo i ime našeg, danas ovdje prisutnoga nadbiskupa Đure. To naše spominjanje neka uvijek bude naša podrška u vršenju odgovorne službe, ali  i znak naše odanosti i ljubavi. Znamo da bez apostolske službe nema prave Kristove Crkve pa se upravo danas, ovdje vašim prisustvom, oče Nadbiskupe, događa na najizvrsniji način Kristova Crkva. Stoga vas od srca pozdravljamo i zahvaljujemo što ćete predslaviti jednu od današnjih dvanaest misa u ovomu ‘Svetištu sv. Antuna’ gdje puk Božji, kao nigdje, već od noćnih sati pa do kasne večeri slavi Gospodina“, naglasio je fra Venancije u svečanoj dobrodošlici.

„Okupljeni smo oko vas franjevaca danas o svetkovini sv. Antuna. Čestitamo vam nebeskoga zaštitnika! Dok vas pozdravljam gvardijane, pozdravljam i čitavu vašu franjevačku zajednicu u Osijeku; sve vas draga braćo i sestre, poštovani i dragi štovatelji sv. Antuna! Ovdje smo srcem i raspoloženjem, vjerujem svi, kakvo je imao sv. Antun i da osjećamo u dubini svojega bića i u srcu, ono što kaže Drugi vatikanski sabor, a to je da mi, kršćani nismo samo pozvani biti malo bolji vjernici ili kršćani, nego smo pozvani na svetost. Svetost nam je darovana po sakramentima krsta i potvrde, trajno se čistimo po sakramentu pomirenja i sjedinjujemo s Isusom Kristom u svetoj pričesti. I dok On posvećuje euharistijske darove, po tim darovima posvećuje i nas i čini nas otajstvenim tijelom Kristovim“, uvodno je podsjetio nadbiskup Hranić napominjući da mu je drago što prema toj svetosti teže i nazočni predstavnici gradske uprave koje pozdravlja.

„Duh Sveti je ljubav Božja koja nadahnjuje u nama i budi glad i žeđ za Bogom, da smo gladni i žedni iskustva Božje blizine za kakvom je težio sveti Antun; Duh Sveti je onaj koji oprašta grijehe i molimo ga da nas iznutra očisti i obnovi kako bismo mogli pravim raspoloženjem i iskrenom željom odgovoriti svojemu pozivu na svetost u konkretnim životnim okolnostima i službama koje je Božja providnost stavila pred nas; molimo kako bi nam i ovo euharistijsko slavlje bilo plodonosno i kako bismo iz njega izašli obnovljeni: više i bolji vjernici, sveti vjernici koji se ugrađuju u Kristu, u hram Kristova otajstvenoga tijela i kako bismo svojim kršćanskim identitetom obogatili one s kojima živimo i čitav naš zajednički društveni život.“

Nadbiskup Hranić u propovijedi je potaknut primjerom sv. Antuna Padovanskog aktualizirao njegove karakterne kršćanske vrjednote promišljajući s vjernicima kako „buđenje kršćanskog optimizma u hrvatskom narodu“ možemo crpsti i u ispravnom štovanju „sveca svega svijeta“ na primjeru vlastitog vjerodostojnog življenja krsnog poziva u životu s Bogom, osluškivanja Božjega glasa, dopuštanja da Božja riječ odjekne u nutrini i da hrabro „življena vjera u kojoj se Bog služi nama mijenja osobni život, izgrađuje društvo, grad i zavičaj u kojemu živimo, da se po nama osjeća miris Božje prisutnosti i prisutnosti kraljevstva Božjeg, a to znači više solidarnosti, osjećaja jednih za druge“, rekao je nadbiskup Hranić poručivši: „Budimo zdrava Isusova kršćanska alternativa!“

„Sveti je Antun, naime, bio redovnik augustinijanac i zvao se Ferdinand, a onda je odlučio promijeniti zajednicu – postati franjevac i u franjevačkoj je zajednici dobio ime Antun. Zašto je to učinio? (…) Oduševilo ga je mučeništvo i ponijela spremnost da svoju vjeru i predanje Kristu posvjedoči, ako treba i krvlju. Iz žara vjere i apostolske revnosti odlučio je, potaknut primjerom mučeničkog života skupine franjevaca misionara u Africi, poći kao misionar u Maroko. Sveti nemir vjere i vlastitog kršćanskog identiteta poticao ga je da bude zahtjevniji prema sebi te da ulazi i u rizike te u poteškoće. Zato je iz sigurnosti rodnoga Portugala pošao u sjevernu Afriku: tamo gdje je bilo teže, napornije, zahtjevnije i opasnije. Nije štedio sebe i nije mislio na to gdje će mu biti bolje i lakše, ugodnije i jednostavnije, nego je mislio na dobro Crkve. Shvatio je da ima samo jedan život i da zato nema smisla provoditi ga u osrednjosti. Htio se u potpunosti dati u službu Crkve i njezina poslanja. I zato se odlučio na jedan korak, kojega mi svećenici i redovnici, najvjerojatnije, ne bismo podržali. Rekli bismo: cvjetaj ondje gdje si posijan.

Istaknuo bih tri stvari koje bismo mogli i trebali naučiti od Antuna, rekao je nadbiskup Hranić u homiliji.

Prvo, bio je čovjek koji nije gledao na osobne interese, komotnost, gdje i kako će biti bolje njemu osobno, nego je gledao na ono što je dobro, potrebno bolje, makar to bilo zahtjevno; rekli bismo gledao je i zauzimao se za opće dobro dobro! Drugo, bježao je od osrednjosti, od polovičnosti, od minimalizma. I imao je hrabrost učiniti iskorak, biti kreativan; imao je hrabrost upustiti se u nešto novo!

Treće, sv. Antun je bio sposoban izgrađivati kontrastno društvo, kršćansku alternativu, društvo i odnose u kojima vlada drukčija ljestvica vrijednosti! Antun je bio odvažan, hrabar i sposoban biti drukčiji. A mi, jesmo li takvog raspoloženja i predanja? (…) Mi, osobito pred pomodarskim trendovima, pred onim što nam sugeriraju mediji, pred nečim što nije u redu, to prihvaćamo i volimo kazati: ‘Pa to rade svi, ne mogu biti iznimka. Svi mladi izlaze kasno navečer i kući se vraćaju rano ujutro, svi u mom društvu piju, moram i ja. Svi puše, moram i ja. Svi žive i prije braka, moram i ja. Svi se ponašaju tako, ne može niti moje dijete biti iznimka…’ No, sv. Anti to nije bio nikakav argument. Ne moram raditi ono što radi većina. Toj većini mogu pokazati ono što je bolje! To je zahtjevnije, ali je bolje. Mi, ovdje okupljeni o svetkovini sv. Antuna, pozvani smo nasljedovati ga njegovom radikalnom predanju i pripadnosti Bogu! Ovdje smo jer i danas trebamo takvih mladića i djevojaka, redovnika i svećenika kao što je bio sveti Antun. (…) Sv. Ante nije prihvaćao apatiju, bezvoljnost, nepokolebljivost, osrednjost, liniju manjeg otpora, izbor onoga što je meni lakše, jednostavnije i komotnije.

Primjećujući kao da je zavladao sveopći umor, primjećujemo da su naša zadaća, kršćanski doprinos i poslanje u ovomu društvu osobno oduševljenje za vrjednote kraljevstva Božjega. Buđenje kršćanskog optimizma, nade i poleta koji proizlaze iz vjere u uskrsnuće je važna dimenzija naše kršćanske solidarnosti s dragim nam hrvatskim narodom kojemu pripadamo! Umornog i bezvoljnog čovjeka može se liječiti samo osobnim svjedočenjem, oduševljenjem i nadom koja pokreće na akciju. Naša kršćanska posebnost jesu vjera, nada i ljubav… Hoćemo li danas ispravno častiti Antuna, onda ćemo izabrati teži put kroz život i nećemo tražiti opravdanje za svoju osrednjost, minimalizam, nego ćemo se potruditi dati maksimalno od sebe! Mi, kršćani ne smijemo prepustiti javnu riječ, medije, javni život gospodarstvo, politiku i kulturu drugima, posebno ne ljudima bez idealizma, etičnosti i morala, sklonima egoizmu te grubim i bezobzirnim napetostima, uvredama i svađama da sustavno truju i razaraju ovaj narod te iscrpljuju i oslabljuju njegove potencijale i pozicije za budućnost! Ne smijemo se povlačiti i prepuštati javnu riječ praznim i potrošenim ljudima koji imaju potrebu sve ocrniti da bi malo smirili svoju savjest. Znamo da nas Isus kao i sv. Antuna šalje u misije u ovaj raskršćanjeni i sekularizirani svijet, da nas poziva ući u sva područja života ovoga društva, ugrađujući u njega Kristovu ljestvicu vrjednota te svježinu i zdravlje koje nam dolazi jedino od Krista“, naglasio je nadbiskup Hranić te ukazao na važnost obiteljske kolijevke u kojoj raste ljubav prema Bogu i čovjeku.

Zaključujući homiliju nadbiskup đakovačko-osječki je istaknuo: „U ovom materijaliziranom svijetu punom samodostatnosti, individualizma i egoizma, vi koji ste radosni i ljubite život, unatoč toga što živite skromno i teško, koji ste svjesni da su zdrave ruke i noge te bistra glava najveće blago, možete posvjedočiti što je bitno i važno u ljudskom životu. Vi, vjernici koji živite u braku i u obitelji, pozvani ste svjedočiti u ovom društvu vrijednost vjerne i nerazrješive bračne ljubavi, ljepotu i važnost obitelji, ljubav prema životu, veličinu iskrenosti, ljudskosti i uzajamnog poštovanja, bez obzira koliko to bilo zahtjevno! Vi ste pozvani svojom ljestvicom vrjednota i svojim stavovima liječiti gubu egoizma, gotovanstva, gramzljivosti, materijalizma, nepoštenja, stranačkog i rođačkog pogodovanja te raznih drugih oblika korupcije! Ovo hrvatsko društvo treba to naše kršćansko svjedočanstvo, treba našu riječ nade i pouzdanja u Boga, treba vaše povjerenje u čovjeka i u snagu koji Bog daje čovjeku. Ovo društvo treba našu kršćansku riječ ohrabrenja, našu riječ plemenitosti koja proizlazi iz življenog i proživljenog iskustva vjere, poštenja i čestitosti. Treba riječ naše životne mudrosti, našega duha i čovječnosti… Ispravno štovati danas sv. Antuna znači dopustiti glasu Božjemu da dođe do mene i poslušati taj glas!“

Na središnjem misnom slavlju koje je predvodio nadbiskup Hranić u samostanskom dvorištu pjevao je Zbor franjevačke crkve i pjevača osječkih župa, uz orguljsku pratnju Ivke Kaurinović i ravnanje Silvestra Vrčeka, dok je psalam pjevao fra Miroslav Petrac.

Slavljima je, uz tradicionalnu pobožnost sv. Antunu utorkom, prethodila večernja trodnevna duhovna priprava: pobožnosti sv. Antunu, mise s tematskim razmatranjima te prigode za sakrament pomirenja. Trodnevnicu u samostanskoj crkvi Sv. Križa (od 10. do 12. lipnja) predvodio je fra Josip Ikić, suvoditelj Duhovno-pastoralnog centra u Visokom u Bosni i Hercegovini, koji je predslavio te propovijedao na blagdanskoj misi (u 18 sati) za obitelji s blagoslovom djece. Radosno misno raspoloženje u dvorištu prepunom djece i vjernika svih generacija, uveličalo je liturgijsko pjevanje župnog zbora osječke retfalačke župe Uzvišenja sv. Križa, uz ravnanje Ivana Bošnjaka i klavijaturnu pratnju Antuna Ivankovića.

Na Antunovo su se u Tvrđi okupile tisuće vjernika, dok su volonteri i trećoredci posluživali hodočasnike, svećenike i goste u samostanu. Mise su na blagdan, počev od 3 sata do 21 sat, slavili: fra Zoltan Dukai (koncelebranti vlč. Josip Majdandžić, o. Darko Rac), fra Venancije Mihaljević (fra Svetislav Krnjak), fra Josip Ikić, vlč. Vladimir Delić, fra Dragutin Bedeničić (o. Lubomir Sturko), vlč. Filip Perković, vlč. Antun Nikolić, vlč. Bernard Prelčec, fra Josip Ikić (o. Nenad Krajačić, vlč. Florijan Zagorščak), vlč. Ivan Vidaković i vlč. Nino Perica. Na slavljima su pjevali HOGPD Zrinski i zborovi osječkih župa, a mnogobrojni su gostujući svećenici i redovnici ispovijedali. Blagdan je bio prigoda za zahvalu Bogu i milostima po zagovoru sv. Antuna te čašćenje sveca i Gospe Osječke uz tradicionalni ophod vjernika oko oltara s Gospinim kipom.

Ove je godine po prvi put u Tvrđi dolično u tišini proslavljen blagdan jer nije bilo prodajnih štandova.