Susret je započeo molitvom u sjemenišnoj auli.

Nadbiskup Hranić održao je nagovor, referirajući se na biblijsku prispodobu o milosrdnom ocu iz Lukina evanđelja (Lk 15, 11-32).

Naglasio je kako je u srži te prispodobe zajedništvo, ponajprije ono očinskoga doma, a zatim je dodao kako se u sadašnjosti očituje i u zajednišvu u bogoslovnom sjemeništu. „Otac na čin mlađega sina, koji traži polovinu imanja, reagira šutnjom ljubavi, poštujući sinovljevu slobodu, iako je takav čin po sebi sadrži i jednu uvredljivu konotaciju,  jer po židovskoj tradiciji, imanje se ima podijeliti tek po očevoj smrti. Ipak, otac u prispodobi pokazuje nam se dobrim pedagogom, prihvaćajući rizik sinovljeve slobode“, istaknuo je.

Nadbiskup je naglasio kako je i Bog, na neki način, pri stvaranju čovjeka, preuzeo rizik njihove slobode. Zatim je bogoslovima posvijestio kako Bog želi sinove, a ne sluge, a istinsko se očinstvo očituje u diskreciji i poštivanju slobode te, dodavši kako se i u svećeničkoj formaciji moraju osjećati slobodnima uz važan dodatak – potrebno je preuzimati odgovornost za svoju slobodu i njezine posljedice. „Otac je u prispodobi, iako mlađi sin napušta očev dom, u molitvi i mislima, uvijek s njime, njegovo je biće prožeto iščekivanjem koje se ogleda u trajnu propitivanju obzora, očevo je srce također na putu sa svojim sinom, a gdje je ono, ondje je i očev dom. Ipak, otac nije mogao, naveo je nadbiskup, spriječiti posljedice sinovljeve odluke. Na jednak je način i Božje srce uvijek s nama, Bog traži čovjeka i ne miri se s njegovim gubitkom. Tako je Pascal kazao, pomalo augustinovski, „Ne bi me tražio da me nisi našao““.

Nadbiskup je kazao kako je ljubav uvijek u pokretu „ona, poštivajući slobodu pojedinca, preuzima inicijativu te u kontekstu prispodobe, očituje se u očevu oproštenju koje daleko nadilazi ono što je sin učinio. Mlađi je sin smogao snage za povratak tek kad se, sve izgubivši razvratno živeći, susreo sa samim sobom, ponirao u vlastitu nutrinu. Kada se vratio, otac je priredio gozbu, radosno mu potrčao ususret i primio ga kao ljubljena sina, iako se i sin vratio u stavu sluge, ne očekujući naročitu dobrodošlicu. Ušavši u kuću, mlađi se sin ponovno vratio u zajedništvo očeva doma“, kazao je mons. Hranić.

Nadbiskup je zatim pred okupljene stavio sliku starijega sina. „Stariji je sin, doduše čitavo vrijeme bio s ocem, naizvan poslušan svakoj zapovijedi. Ipak, nije se obradovao bratovu dolasku, dapače, bio je srdit na veselje što ga je otac pripravio. Stariji sin ne prihvaća pomirenje, osuđuje očevu radost, i ne htijući odazvati se očevu pozivu da uđe u kuću, zapravo i on raskida zajedništvo očeve kuće. Stariji je sin poslušan, ali tek utilitarno, uvijek očekujući nagradu“, rekao je propovjednik.

Potom je kazao kako je temeljno pitanje hoće li se stariji sin ikada obratiti. „Stoga, mi se ne trebamo tek pronaći u slici mlađega ili starijega sina, stavši na tome, već je potrebno nastojati nasljedovati primjer milosrdnoga oca, a to znači nasljedovati dobroga Nebeskoga Oca, kako sad, tako i u pastirskoj i odgojiteljskoj službi, koja će nam jednom po ređenju biti povjerena“. Poručio je.

Po nagovoru, uslijedilo je svečano misno slavlje s molitvom Večernje u sjemenišnoj kapeli Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koje je predvodio nadbiskup Hranić. Suslavili su: vicerektor Davor Senjan, duhovnik Stjepan Matezović te ekonom Mato Gašparović.

U homiliji, nadbiskup je govorio o životu svetoga Jakova Markijskog, talijanskog franjevca i gorljivog propovjednika, čiji se spomendan u Đakovačko – osječkoj nadbiskupiji, a ponajprije u Bosni, u Deževicama, gdje je djelovao boreći se za pravovjerni katolički nauk. Za nas je važno kako je sveti Jakov, punog imena Domenico Gangali, sigurno dolazio u Đakovo jer je ovdje stolovao bosanski biskup. Na koncu homilije, nadbiskup je potaknuo bogoslove na ustrajnost, trud i pobožnost na putu prema svećeništvu po primjeru svetoga Jakova Markijskoga.

Susret je završen zajedničkom večerom.