Uz nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, koncelebrirala su još šestorica svećenika. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je kazao kako je Mesijin dolazak bio u početku skriven ljudima, sve dok  u Jeruzalem nisu došle tajanstvene osobe, mudraci koji su se raspitivali o upravo rođenom „kralju židovskom“ da mu se poklone. „Pridružimo im se i mi, poklonimo se novorođenom Kralju i prepustimo njegovoj milosrdnoj ljubavi da nas ona očisti od grijeha i preporodi iskustvom Božjeg praštanja i ljubavi“, pozvao je vjernike nadbiskup Hranić.

Nakon evanđeoskog odlomka koje je navijestio vlč. Josip Levaković, nadbiskup je uputio prigodnu homiliju. Podsjetio je na kralja Heroda koji se osjetio ugroženim rođenjem „novoga kralja“ te se, među ostalim, potajno sastao s mudracima, propitivao ih, poslao u Betlehem, očekujući da pronađu Novorođenog i na povratku mu dojave gdje je. „Hinio je volju za poklonom. Jedno kaže, a drugo namjerava. Politička prijetvornost i pokvarenost!“, istaknuo je nadbiskup, upućujući na glavare svećeničke i pismoznance koji, premda su posvećeni znanju Pisma koje svjedoči o Jahvinoj moći, ipak su pod plaštem političke, ljudske moći. „Politička moć podnosi samo one koji se ne klanjaju nekom drugom. Tako i onaj koji poznaje Pisma može živjeti u iluziji vlastite neutralnosti. Poznavanje Pisama bez klanjanja Bogu vrvi obmanama. I to stoga što Pisma najprije i nadasve traže upravo klanjanje Bogu“, rekao je nadbiskup.

Nadalje je posvijestio kako je Herod odvojeno saslušao najprije domaće pismoznance, potom i mudrace, a onda je na kraju sam donio odluku: „Donio ju je iz sebe, iz svoga straha. Njegova je odluka bila plod straha od suparništva. U strahu i u srdžbi dao je poubijati sve dječake od dvije godine naniže. Znanje koje je dobio završilo je u nasilju. Znanje i moć, bez klanjanja Bogu koji je iznad svake moći i svakog znanja, redovito završavaju u bijesnom i nerazumnom nasilju“, objasnio je mons. Hranić.

Okupljenima u katedrali nadbiskup je nadalje govorio o poklonu mudraca novorođenom Isusu, pojasnivši kako klanjanje Bogočovjeku Isusu nije posljedica neznanja, niti znanje umanjuje radost klanjanja. „Ono se događa u punoj radosti tek sabiranjem svega mogućega znanja. Ali znanje ipak nije dovoljno za klanjanje. Za klanjanje je potrebna i vjera. No, klanjanjem raste i znanje. Klanjanje istodobno oslobađa i od straha: od Heroda i od svakog drugog mogućeg nasilja te od nečije zloporabe moći. Klanjanje nas čini slobodnima i hrabrima biti svoji i biti Božji, neovisni i slobodni od sviju drugih“, naglasio je nadbiskup Hranić, nastavljajući kako se Crkva zato o svetkovini Bogojavljenja prepoznaje u klanjanju Kristu, u zajedništvu s Marijom i Josipom u siromašnim uvjetima, u tuđincima koji dolaze izdaleka te u osluškivanju Božjega glasa i nadasve, najprije i najjasnije: u poslušnosti njegovoj zapovijedi da ne ide putem koji vodi prema političkoj moći.

Nastavljajući homiliju, nadbiskup je rekao kako svetkovina Bogojavljenja ima i drugo značenje: Isus i danas boravi na zemlji, na svijetu, i treba ga tražiti u vjeri, poput mudraca proći preko Jeruzalema, tj. preko Crkve poći u Jeruzalem, Jeruzalem koji se danas zove Crkva jer to je „mjesto nad kojim sja Kristovo svjetlo, u koje su pozvani svi puci i narodi, da uđu i hode u Njegovoj svjetlosti“.

Na kraju homilije nadbiskup je podsjetio na rečenicu iz Evanđelja: „Otiđoše drugim putem u svoju zemlju” (Mt 2,12). „Ta izmjena puta može označiti obraćenje na koje su pozvani oni koji susreću Krista i koji mu se klanjaju na misi i sjedinjujući se s njim u euharistiji. Klanjati se Isusu vodi prema hrabrom izboru, prema donošenju ponekad i junačkih odluka“, zaključio je nadbiskup Hranić.