Kada je 4. studenog objavljeno da je papa Franjo mons. mr. Matu Uzinića, biskupa dubrovačkog imenovao nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije, mons. Uzinić je poručio da u Riječku nadbiskupiju dolazi s ljubavlju djelovati u ljubavi.

​Nakon deset godina biskupskog služenja u Dubrovačkoj biskupiji, mons. Uzinić je u službu riječkog nadbiskupa koadjutora uveden tijekom svečanog misnog slavlja 16. prosinca u riječkoj prvostolnici, na 20. obljetnicu nadbiskupske službe mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa. Biskupsko geslo mons. Uzinića – »Od ljudi za ljude« – već ga samo po sebi predstavlja. Naravno, mons. Uzinić nije nepoznat ni u ovom dijelu Hrvatske jer putem medija upoznavali smo ga kao otvorenog čovjeka dijaloga i suradnje. U ovom razgovoru  predstavljen je pomalo biografski, no razgovarali smo i o tome s kojim nadanjima za svoju dosadašnju biskupiju iz nje odlazi, a s kojim nadama u Riječku nadbiskupiju dolazi, o službi nadbiskupa koadjutora, o pandemiji i o nekim djelima pape Franje.

​Od ljudi za ljude

Podrijetlom ste iz Dubrave u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, za svećenika ste zaređeni 1993. godine, a biskup ste gotovo jedno desetljeće. Što vas je formiralo na životnom i svećeničkom putu, tko je na vas najviše utjecao, imate li uzore?

– Na moju formaciju su dosta utjecali obitelj i mala sredina u kojoj sam odrastao, sa svim onim lijepim slikama iz djetinjstva, ali i poteškoćama koje sa sobom nosi svakodnevni život. Vjerujem da me je uz formalno obrazovanje i odgoj za svećenika svaka služba pomalo oblikovala i učinila ovakvim kakav jesam. Danas, nakon deset godina biskupske službe, svakako mogu reći da me je biskupska služba osobito formirala, te da sam kroz nju osobno puno više primio negoli sam dao.

Najveći uzor svakog kršćanina koji je autentično zahvaćen evanđeljem je Isus Krist. A njegova poruka uvijek upućuje na bližnjega. Stoga u promišljanju vlastite formacije promatram sve osobe koje mi je život povjerio i udružio naše putove, promatram sve susrete od onih svakodnevnih, spontanih, prijateljskih, radnih, pa sve do onih kroz koje smo osobito rasli jer su pred nas stavili neki izazov. Iz kršćanske perspektive svaka kriza je zapravo kompliment, jer upućuje i poziva na više, otvara priliku kako za osobni rast tako i za rast u snazi zajedništva i bratske ljubavi. Kao uzori su mi se ponudili i neki sveci, poput sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara na čiji je blagdan objavljena vijest o mom biskupskom imenovanju, sv. Vlaha koji je za Dubrovčane poseban svetac. Sada mi se kao uzor nudi sv. Karlo Boromejski. I ne mislim da je to slučajno. Naravno, tu je i sv. Vid kojega tek trebam upoznati. Svakako želim spomenuti i papu Franju koji mi je svojim načinom vršenja papinske službe pomogao biti biskup na moj način.

Istinsko došašće ​

Vaše biskupsko geslo samo po sebi govori o vama i vašoj biskupskoj službi. Možete li nam približiti tu lijepu misao »Od ljudi za ljude«, i reći zašto ste baš to odabrali za svoje geslo?

– Geslo »Od ljudi za ljude« izrazito mi je bitno jer me podsjeća na samu bit mog svećeničkog i biskupskog poziva. Onog dana kada sam primio vijest da sam imenovan dubrovačkim biskupom, liturgijsko čitanje donosilo je ulomak iz Poslanice Hebrejima koji govori o Kristu kao Velikom svećeniku, uzetom od ljudi i postavljenom za ljude. Shvatio sam to kao nadahnuće i osjetio da bi me upravo ta misao, ako prihvatim imenovanje, mogla trajno i živo podsjećati da sam običan čovjek, uzet od ljudi, te da mi je povjereno posebno poslanje za ljude, da sam tu za one kojima me Bog šalje da s njima budem čovjek i kršćanin, njihov biskup i pastir. Trudim se uz Božju pomoć doista i živjeti po tim riječima, tako i u ovu svoju novu službu ulazim s istom željom: biti od ljudi i biti za ljude.

Svijetom hara pandemija i svi živimo u određenim ograničenjima, zabrinutosti, ali i nadanjima. Tako je i ovogodišnje došašće ipak drugačije od svih dosadašnjih u našem vremenu. S riječkim nadbiskupom mons. dr. Ivanom Devčićem ste na prvu nedjelju došašća, zajedničkim pismom, vjernike laike i svećenike Riječke nadbiskupije pozvali na razboritost, poniznost i skromnost, da kršćansku ljubav pokažu i poštujući epidemiološke mjere.

– Možda je ovo došašće najsličnije onom prvom došašću koje je sažeto u starozavjetnu povijest. I još više onom Marijinom i Josipovom došašću. I došašću Ivana Krstitelja koji je u pustinji najavljivao dolazak Mesije i pripravljao mu put. Proteklih smo desetljeća to i takvo došašće pretvorili u nešto što zapravo nije imalo puno veze s došašćem. Ovo došašće nam je izazov koji doista trebamo živjeti razborito, skromno i ponizno, osobito kad je riječ o epidemiološkim mjerama koje ni sam ponekad ne razumijem, ali ih prihvaćam jer želim imati povjerenje u institucije i kao kršćanin biti dobar član društva u kojem živim i koje je i moje društvo. No ono nam je istovremeno i prilika, prilika da nam došašće ponovo bude došašće. I da u središtu interesa ne budemo više mi i naši osobni interesi, nego Bog koji dolazi i ljudi s kojima živimo s njihovim konkretnim problemima i potrebama zbog kojih je Bog u Isusu i postao jedan od nas, postao S nama Bog, postao Božić.

Prilika za bolji svijet

Kada je papa Franjo na blagdan sv. Franje objavio encikliku »Fratelli tutti«, »Svi smo braća«, vi ste je istoga dana putem interneta predstavili iz Dubrovnika. Mnogi smo tu Papinu encikliku doživjeli kao cjelinu s prethodnom, »Laudato si«. Jesmo li u pravu?

– Da, to je isto naučavanje do te mjere da papa Franjo u enciklici »Fratelli tutti« ponavlja neke ideje i poruke koje je izrekao u »Laudato sì«. Uostalom, obje su naziv i nadahnuće pronašle u sv. Franji Asiškom i njegovom pogledu na svijet i ljude. Obje svojim sadržajem spadaju u katolički socijalni ili društveni nauk na tragu sličnih socijalnih dokumenata papa našega vremena. Imaju i još jednu zajedničku poveznicu, a to je da su ponuđene ne samo nama katolicima, nego i svim ljudima dobre volje. Zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti da je poticaj za encikliku »Laudato sì« papa Franjo dobio od carigradskog pravoslavnog patrijarha Bartolomeja I., dok je poticaj za »Fratelli tutti« dobio od velikog imama Al-Azhara, Ahmeda Al-Tayyeba, odnosno njihovog zajedničkog susreta u Abu Dhabiju kad su potpisali »Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot«. Možemo reći da su ova dva dokumenta stoga velik iskorak pape Franje i Katoličke Crkve i u ekumenskom, ali i međureligijskom dijalogu. Vjerojatno bi se moglo pronaći i još elemenata koji govore o tome da ova dva dokumenta čine cjelinu, ali i ovo što sam spomenuo to jasno pokazuje.

Dr. Josip Grbac, profesor na Teologiji u Rijeci, u jednoj svojoj kolumni o »Fratelli tutti« piše »kako je papa Franjo svjestan da njegov govor teško može nadvladati uhodane politički, gospodarski, kulturno, svjetonazorski i konfesionalno utemeljene razlike među ljudima«, ali da je »itekako potrebno da Vrhovni Pastir pokrene promjene u svijestima ljudi, u glavama svjetskih čelnika, u mnogobrojnim širiteljima zavada«. I nastavlja: »Ako nas je COVID-19 uspio prisilno ujediniti u zajedničkoj nevolji, zašto se to isto ne bi moglo dogoditi i u zajedničkoj težnji prema dobru?« Kako razmišljate o tome?

– Slažem se s profesorovim promišljanjem. I izražavam nadu da će se to i dogoditi. S pandemijom se to na neki način već i događa, ali bilo bi dobro da se i nastavi nakon što ona prođe. Pandemija nas je naučila cijeniti svaki ljudski život. Naučila nas je i vrijednosti žrtve i odricanja da bi se svaki ugroženi život sačuvao. Prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da bi se interes najugroženijih među nama mogao staviti ispred ekonomskih interesa. Svjedoci smo da se upravo to sada i događa i to je opravdan razlog jedne ozbiljne i utemeljene nade da je moguć bolji svijet, svijet u kojem će upravo briga za bližnjega postati pokretač velikih promjena na bolje. Papa Franjo u nedavno objavljenom isječku svoje nove knjige »Let Us Dream: The Path to a Better Future« nudi nam uvid u ono što on naziva »moji osobni Covidi«, a riječ je o nekoliko teških perioda iz njegovog života u kojima je kroz patnju, kojoj je istinski dopustio da ga mijenja, izašao kao – kako sam kaže – bolji čovjek, čovjek veće tolerancije, razumijevanja i empatije za nemoćne. Papa navodi kako ga je upravo patnja podučila strpljivosti koja nam omogućava da spoznamo kako sve važne stvari zahtijevaju vrijeme. Pozvao nas je da ovaj period života prepoznamo kao vrlo konkretnu priliku za rast, za stvaranje novih mladih izdanaka koji izrastaju nakon svakog pravog orezivanja. Da svjesni granica unutar kojih možemo djelovati svoj pogled uvijek usmjeravamo na horizont, kao što je to činio Krist.

Otvorena srca u Rijeku

Riječki nadbiskup mons. dr. Devčić kaže za vas da ste istinski zaljubljenik u Boga i čovjeka, da riječka Crkva za vas moli i radosno vas očekuje. Nakon imenovanja, poručili ste da u Riječku nadbiskupiju dolazite s ljubavlju djelovati u ljubavi. S kojim željama i nadanjima za vašu dosadašnju biskupiju napuštate Dubrovnik, a s kojima dolazite u Riječku nadbiskupiju? I možda nam možete sažeto približiti službu nadbiskupa koadjutora?

– Zahvaljujem nadbiskupu Ivanu na srdačnoj dobrodošlici. Budući da on slavi svoj jubilej, koristim ovu priliku da mu čestitam. Izražavam nadu da ću mu kao nadbiskup koadjutor doista biti pomoć i podrška kako bismo zajedno ubirali plodove pastoralnog rada. Nije mi bilo lako ostaviti Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju, ali sada sam to ipak prihvatio i odlazim miran. Napravio što sam mogao napraviti. Bilo je i pogrešaka i propusta jer i ja sam samo čovjek. Zato molim oproštenje. Ovom dodajem i molitvu da moja Dubrovačka biskupija – jer iako nisam više njezin biskup ona će na neki način zauvijek ostati i moja – što prije dobije svoga biskupa.

U Riječku nadbiskupiju dolazim otvorena srca i s ljubavlju kako bih nastavio nadograđivati na onom što su gradili i radili moji prethodnici, ali i dao svoj osobni pečat. Služba nadbiskupa koadjutora uključuje pomoć nadbiskupu, a zatim i pravo na nasljedstvo. U mom su slučaju uključene i neke posebne dužnosti. S pouzdanjem gledam u svećenike Riječke nadbiskupije koji su mi »najbliži bližnji«, kako je jednom sročio papa Franjo, na posvećene osobe i neke nove duhovne stvarnosti koje svjedoče da je riječka Crkva itekako živa. A osobito se radujem služiti u suradnji s vjernicima laicima koji su veliki potencijal naše Riječke nadbiskupije. Samo u iskrenom zajedništvu možemo graditi bolju Crkvu i bolje društvo.

Bogata biografija mons. Uzinića

Mate Uzinić rođen je 17. rujna 1967. u Dubravi, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. U Dubravi je  pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Nakon obavezne vojne službe od godinu dana (1986/1987.) na poluotoku Prevlaka, na Teološkom fakultetu u Splitu završava studij filozofije i teologije te postiže akademski stupanj bakalaureat 1993. godine. Zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije 27. lipnja 1993. godine. Tijekom tri godine obnašao je pastoralnu službu u župama Omiš i Otrić-Struge, a 1996. godine nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu, gdje je 2000. postigao licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Po povratku u Split od 2000. do 2002. godine obnaša službu sudskog vikara i suca na Crkvenom interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu i ujedno pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana. Od 2001. godine rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu, od 2002. član Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i duhovna zvanja. Za dubrovačkog biskupa imenovao ga je papa Benedikt XVI. 24. siječnja 2011. te je za biskupa zaređen u dubrovačkoj katedrali 19. ožujka 2011. godine. Na blagdan biskupa sv. Karla Boromejskog, 4. studenog ove godine papa Franjo imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom Riječke nadbiskupije, i tu je službu preuzeo 16. prosinca u riječkoj katedrali. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji mons. Uzinić obnaša dužnost predsjednika Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba te predsjednika Vijeća za život i obitelj. Ranijih godina je u HBK-a imao niz drugih službi. Bio je predsjednik Vijeća HBK-a za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, član Biskupske komisije HBK-a za odnose s državom, predsjednik Pravne komisije HBK-u te kasnije član te komisije, kao i član mješovite komisije HBK-a i HKVRP-a, zatim predsjednik Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Dubrovačkom biskupijom će mons. Uzinić upravljati još neko vrijeme kao apostolski administrator.