Nadbiskup Križić misu je slavio u koncelebraciji s don Ivanom Ćubelićem, dugopoljskim župnikom, don Vedranom Torićem, rektorom bogoslovije, don Alojzijem Bavčevićem, don Renatom Pudarom, svojim tajnikom te don Jurom Vrdoljakom, duhovnikom bogoslova.

Prije početka mise don Vedran Torić je uveo prisutno mnoštvo u otajstveno značenje posvete oltara. Naglasio je da je središnje i najsvetije mjesto u Crkvi upravo oltar koji predstavlja samoga Krista. Svećenik svaku svetu misu počinje i završava poljupcem oltara, odnosno na simboličan način on ljubi samoga Krista i to radi u ime cijele zajednice.

U središtu biblijskih čitanja šeste nedjelje kroz godinu bili su ljudi patnje, odnosno gubavci. Nadovezujući se na biblijska čitanja nadbiskup je u homiliji istaknuo da u Isusovo vrijeme, osim što su gubavci patili, oni su bili socijalno odbačeni, odnosno ostali su bez ikakvoga ljudskoga dostojanstva. Gubavci gotovo da nisu bili ljudi. Jedan takav gubavac se susreće s Isusom te ga on ozdravlja mada je zakon strogo zabranjivao ikakvo druženje između gubavaca i zdravih ljudi. No, Isus ne samo da ga je ozdravio, štoviše on ga dotiče. S doticanjem Isus mu želi poručiti da on nije izgubio svoje dostojanstvo te da je on i takav slika Božja i voljen od Boga, istaknuo je nadbiskup na početku homilije.

U Bibliji se često može susresti pojam oltara, odnosno žrtvenika. U Starom zavjetu na njima su Bogu prinosili razne žrtve te bi ih poslije blagovali. Biblijski ljudi su podizali oltare na mjestima Božjih intervenata. Tako je oltar predstavljao mjesto posebne Božje prisutnosti. S Isusom prestaje prinošenje životinjskih i biljnih žrtava, jer se sam Isus prikazao Bogu kao žrtva za spasenje ljudi. Za drugim oblicima žrtve vjernici više nemaju potrebu. Isus je postao žrtva, on je i veliki svećenik koji sebe prikazuje Bogu, ali on je i oltar i žrtvenik. Isus slaveći prvu euharistiju sa svojim učenicima anticipirao je svoju žrtvu u kojoj će samoga sebe prikazati na križu. Kao žrtvenik je Isus upotrijebio jedan stol, a to je bio stol za blagovanje. Na tom stolu, na tom oltaru, Isus se prikazao Ocu i darovao učenicima svoje tijelo i svoju krv pod prilikama kruha i vina, istaknuo je nadbiskup.

„U crkvama je oltar redovito od kamena zato što je Isus samoga sebe definirao kao ‘zaglavni kamen’ na kojem je sazidana njegova Crkva, jasno, u duhovnom smislu. Oltar je tako slika tog zaglavnog kamena, slika Isusa. Isus je oltar na kojem on prikazuje Bogu svoje tijelo i svoju krv, tj. sebe kao žrtvu, ali je Isus i oltar na kojem mi prikazujemo sebe Isusu, kao i sve druge za koje molimo, koje Isusu prikazujemo kada dođemo u crkvu. Na naš dar Isus uzvraća svojim darom, s darom samoga sebe“, kazao je.

„Evo, draga braćo i sestre, ovo je značenje oltara kojega danas posvećujemo, u kojemu zasigurno ima i vaših priloga, odnosno vaše ljubavi. Isus vam neće ostati dužan. Nemojte nikada dopustiti da ovaj oltar, koji je podigla vaša vjera i vaša ljubav, bude prazan, da na njemu nema vaših prinosa, odnosno vaših molitava, vaše zahvalnosti Bogu, vašeg srca. Najdraži prinos Bogu koji mi možemo njemu prinijeti jesmo mi sami“, zaključio je nadbiskup pozvavši vjerno mnoštvo da prinese sebe i sve članove svojih obitelji na žrtvenik i oltar koji se danas posvećuje.

Nakon homilije uslijedio je obred posvete oltara. Posvetu vrši nadbiskup mazanjem oltara krizmenim uljem i kađenjem. Nakon toga se razgolićeni oltar sprema za euharistijsku žrtvu. Poslije posvete nadbiskup i župnik potpisuju svojevrsni dokument s najvažnijim podacima o vremenu posvete oltara te se potom isti čita vjernom puku.

Na kraju mise don Ivan Ćubelić, župnik Župe sv. Mihovila u Dugopolju, zahvalio je svima prisutnima, bogoslovima i njihovim odgojiteljima, a na poseban način predslavitelju misnoga slavlja. Ukratko je nadbiskupu predstavio župu te simboliku koja resi oltar.

Tijekom mise pjevanje je predvodio župni mješoviti zbor pod ravnanjem s. M. Eudoksije Franić.