Uz nadbiskupa Kutlešu koncelebrirali su nadbiskupski tajnik vlč. Domagoj Topić, dekan Krapinskog dekanata preč. Vladimir Drnetić, župnik Župe Bezgrešnog začeću u Maču vlč. Marko Toplak, gvardijan iz Krapine fra Franjo Tomašević i župnik domaćin vlč. Luka Slijepčević.

Mons. Kutleša je u homiliji tumačeći svaku od sedam žalosti BDM pozvao okupljene vjernike da u Majci Božjoj Žalosnoj pronađu utjehu, uzor i snagu.

Na kraju misnog slavlja mons. Kutleša uručio je zahvalnicu Petru Seljanu, koji je 27 godina obnašao službu zvonara i sakristana u župi Veliko Trgovišće i tako je nesebično pomagao trojici župnika. Župljani su mu također zahvalili prigodnim darovima.

Pjevao je župni mješoviti zbor župe Veliko Trgovišće pod vodstvom Ksenije Vuksan i Božidara Šipka. Po završetku misnog slavlja uz župnu crkvu nastavljeno je druženje nadbiskupa Kutleše s vjernicima.
U drugom dijelu svog prvog posjeta ovoj župi mons. Kutleša obišao je i župu Velika Erpenja, kojom također upravlja vlč. Slijepčević.

HOMILIJA NADBISKUPA KUTLEŠE

Draga braćo i sestre!

Jučer smo proslavili blagdan uzvišenja Svetoga Križa, a danas se spominjemo sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Pobožna tradicija drži da je Marijinu dušu probolo sedam mačeva boli, koji čine njezinih sedam žalosti, izraženih u sedam slika iz Isusova i Marijina života. To su: Šimunovo proročanstvo da će joj mač boli probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca (Lk 2,35); bijeg u Egipat (Mt 2,14); Isus izgubljen u hramu (Lk 2,45); susret s Isusom na Kalvariji; Isusova smrt na križu (Iv 19,26-27); primanje Isusova mrtvoga tijela u krilo te polaganje Isusova tijela u grob (Iv 19,40). Sluga Božji Fulton Sheen u sedam mačeva vidi sedam uboda jednoga te istoga mača, koji je bio sam Isus Krist. Taj mač, kaže on, „ima dvostruku oštricu: jedna je oštrica probola njegovo vlastito Presveto Srce, a druga njezino Bezgrešno Srce.“[1] Broj sedam u Bibliji označava puninu i nemjerljivost. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da sedam žalosti Blažene Djevice Marije ukazuje na nemjerljivost i puninu boli u koju je bila uronjena slijedeći Sina u njegovoj poslušnosti Ocu, sve do smrti. Drugi vatikanski sabor naglasio je Marijinu nerazdruživu povezanost sa sudbinom svoga Sina. Iako nije podnijela krvnu žrtvu, pod križem je stajala „i silno trpjela sa svojim Jedinorođencem te se majčinskim srcem združila s njegovom žrtvom pristajući s ljubavlju na žrtvovanje žrtve koju je ona rodila.“[2]

Od svih sedam žalosti Blažene Djevice Marije, evanđelja ne govore jedino o njezinu susretu s Isusom na Kalvariji i o primanju njegova mrtvoga tijela u krilo. To prešućivanje možemo shvatiti i kao svjedočanstvo nedohvatljive dubine boli kojom su ta dva događaja bila prožeta. Susret Majke sa Sinom koji popljuvan i bičevan pada pod križem usred razjarene svjetine, kao i primanje mrtvoga Sina u krilo, doživljaji su pred čijom dubinom riječi zastaju. Svjedočanstvo evanđelista Ivana je dovoljno: Marija je stajala uz Isusov križ (usp. Iv 19,25). Bila je prisutna duž cijeloga Križnoga puta, cijelim svojim bićem, tijelom i dušom kojoj je bio namijenjen mač boli. Razmotrimo zajedno što nam svaka od sedam žalosti Marijina srca poručuje za naš život.

1.  Prva Marijina žalost – Šimunovo proroštvo

Šimun, jedan od posljednjih starozavjetnih proroka, pozdravlja Spasiteljev dolazak na ovaj svijet prepoznajući u njemu „spasenje Božje“, „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ i „slavu izraelskog puka“. Te riječi, kojima se Isusovi roditelji dive, nastavljaju se u Šimunovu proroštvu Mariji da će joj mač boli probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Isusu je tek četrdeset dana, a nad njegovim se životom nadvila sjena križa koja je ispunila Majčino srce bolju. Spasenje, svjetlo i slava, namijenjeni narodima po žrtvi Sina Božjega, od ovoga će trenutka u Marijinu Prečistom Srcu imati okus patnje koju je bila pozvana prihvatiti u ljubavi. I u ovome je trenutku Marija bila pozvana ponoviti svoj Fiat. Svaka majka spontano zauzima obrambeni stav pred svime što prijeti životima njezine djece. Marija je svoje srce otvorila i izložila ga, pristajući na žrtvu koju je njezin Božanski Sin došao ispuniti u svome tijelu. Što je nečije srce čišće, to s većim intenzitetom osjeća izgubljenost svijeta bez Boga i suosjeća s onima koje okorjelost srca priječi vidjeti njegova djela.

Utecimo se Marijinu Prečistom Srcu, ispunjenom bolju, da bez prestanka čisti naša srca kako bismo u Kristu prepoznali spasenje Božje i svjetlost koja prosvjetljuje svakog čovjeka. Molimo je da nam po zaslugama boli koju je prigrlila kod Isusova prikazanja u hramu pomogne razotkriti skrivene namisli naših vlastitih srdaca.

Uistinu, dragi vjernici, bit ćemo prava Marijina djeca samo ako dopustimo da nam njezina bol progovori o tome čime to u svojim mislima, riječima i djelima doista vrijeđamo Boga.

2. Druga Marijina žalost –  Bijeg u Egipat

U ovoj se drugoj Marijinoj boli očituju namisli svih Heroda od postanka svijeta čija volja za moći pokazuje svoje razorne posljedice u životima nevinih. Milijuni izbjeglica i prognanika diljem svijeta i danas traže utočište daleko od svojih domova, pokušavajući umaknuti ratovima, gladi, klimatskim promjenama. Kada je papa Franjo naložio da se u Lauretanskim litanijama doda zaziv „Okrjepo selilaca“, ujedinio se sa željama Božjega naroda, koji i u sadašnjem vremenu, obilježenom razlozima neizvjesnosti i zbunjenosti, osjeća potrebu za pobožnim utjecanjem Mariji s ljubavlju i povjerenjem.

Marijina žalost zbog bijega u Egipat bila je ispunjena žalošću i jaucima izraelskih majki koje nisu mogle umaći smrti svoje djece. Do časa kada će i sama držati mrtvo božansko Dijete u naručju trebala je proći još mnoge postaje, čekajući ispunjenje „njegova časa“.

Dragi vjernici, razmišljajući o ovoj Marijinoj boli, otvorimo svoja srca. Herod je učinio nezamislivo zlo iz straha da će mu novorođeni Kralj preuzeti prijestolje. Utecimo se Majci Božjoj molitvom da nas oslobodi svakog straha i osjećaja ugroženosti pred drugim i drugačijim. Samo se dobrotom može pobijediti zlo u svijetu, jer „bit zla ne sastoji se u pljački, krađi, ubijanju, nego u pribijanju Dobrote na križ, u iskorjenjivanju moralnog životnog načela da bi čovjek pomislio kako može griješiti bez grižnje savjesti i bez kazne.“[3]

3. Treća Marijina žalost – Isus izgubljen u hramu

Ako smo ikada pomislili da je Blaženoj Djevici Mariji bilo lako razumjeti što Bog od nje traži i to ispuniti, ova nas Marijina žalost zbog Isusova gubitka tijekom tri dana može nagnati i na drukčije promišljanje. Tjeskoba koja joj je ispunila srce dok je s Josipom tražila izgubljenog Sina, rasla je kako je vrijeme odmicalo. Kada su ga pronašli, mač se zarinuo dublje u njezino srce preplavljujući je bolju zbog nerazumijevanja riječi koje su čuli: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,51). Svaka majka kad-tad doživi bol odvajanja djece. Ona je, u određenom smislu, nužna za njihovu duhovnu zrelost i rast. Po ovoj boli, koju je dvanaestogodišnji Isus dopustio svojim roditeljima, Marija postaje izvorom utjehe za sve pobožne duše koje ustrajno čeznu za Božjom blizinom. Ako je za nju u Svetome pismu moglo ostati zapisano da nije razumjela Isusove riječi, ali da ih je brižno čuvala u svome srcu, onda se mi ne smijemo obeshrabriti i odustati od potrage za Božjim licem u našim životima pa i onda kada nam se na trenutak sakrije ili nam uskrati jasnoću o onome što od nas traži.

4. Četvrta Marijina žalost – Susret s Isusom na Križnom putu

Susret Majke sa Sinom, koji prezren od svih nosi križ na kojemu će biti raspet, podsjeća na Abrahamovo uspinjanje s Izakom na goru, gdje je bio pozvan žrtvovati svoga Sina. Razlika je u tome što Isus zna da je on sȃm ta žrtva prinosnica te u Majčinim očima želi vidjeti još jedan „Neka mi bude!“, kojim ona pristaje biti dionicom njegove otkupiteljske žrtve. Marija ga još jednom velikodušno izgovara. Dragi vjernici, na Blaženu Djevicu Mariju se na najsavršeniji način mogu primijeniti riječi svetoga Pavla kada kaže da svojim trpljenjem dopunja ono što nedostaje mukama Kristovim, za Tijelo njegovo, za Crkvu (usp. Kol 1,24). Pozvani smo, i kao pojedinci i kao zajednica vjernika, slijediti Isusa na putu poniženja i boli, velikodušno prianjajući uz ono što je Božja volja, umjesto uz glasne povike većine koja nije bila u stanju razaznati da je taj poniženi i izranjeni čovjek zaista Sin Božji. (usp. Mk 15,39). Neka nas razmišljanje o ovoj četvrtoj žalosti Blažene Djevice Marije potakne na ljubav i odvažnost u podnošenju protivljenja i boli.

5. Peta Marijina žalost – Isusova smrt na križu

Najljuću ranu Marijinu srcu zasigurno je nanijela oštrica smrti koja je probola Isusovo srce. Time se sva silina otkupljujuće patnje dvaju Presvetih Srdaca izlila na ovaj svijet. Marija je sama, sa Sinom, mogla reći: „Dovršeno je!“ (usp. Iv 19,30). Kalež muke je ispijen. Kada netko napušta ovaj svijet s ostvarenim životom i u miru u svim svojim odnosima, s pravom može reći da je dovršio životnu utrku i prepustiti se Božjoj vječnosti. Milosrdni Stvoritelj čovjeku do posljednjeg njegova daha pruža priliku da mu korak u vječnost bude dovršenje Božjeg stvaralačkog djela. No, moderni je čovjek nestrpljiv. Dovršetak uzima u svoje ruke pa ga pretvara u razne prekide. Nijemi krik Majke boli pod križem krik je milijuna nerođene djece, bolesnih i staraca koji su na vječni počinak otišli napušteni i nesigurni. Shvatimo jednom zauvijek, dragi vjernici, da opiranje kulturi smrti nije naš izbor, nego imperativ. Svijet je u plamenu ratova i prirodnih katastrofa, a sve je to samo blijeda slika pustoši koju na ljudskim dušama ostavljaju rane grijeha. Otrijeznimo se i bdijmo! Zagrlimo pod križem Majku boli i molimo da ozdrave rane svijeta i ljudskih srca.

6. Šesta Marijina žalost – Primanje u krilo mrtvog tijela Isusova

Žalosna Gospa, koja u krilu drži svoga mrtvog Sina, motiv je mnogih umjetničkih djela poznatih pod nazivom Pietà ili Oplakivanje Krista. Latinska riječ pietas znači sućut i sažaljenje. Stihovi posljednice, koju na ovaj dan imamo priliku čuti i razmatrati, „Stala plačuć tužna Mati“ (Stabat Mater Dolorosa), u jednom dijelu nude promišljanje o patnji koju podnosi Majka Isusova tijekom njegove muke, dok drugi, veći dio, čine zazivi upućeni Mariji da i nas učini dionicima boli koju je sama iskusila. Želja pobožne duše je da u Marijinu društvu stoji podno križa i s njome dijeli njezin plač te po sve dane osjeća „muke mač“. Koliko god nam se možda činile pretjeranima, takve su želje lijek našoj prirodnoj neosjetljivosti.

Dragi vjernici, sućut je nešto što nas čini budnima i živima. Čini da izlazimo izvan sebe i oslobađamo se sebičnosti. Mnoga su srca danas okamenjena i nesposobna za suosjećanje. Bojimo se patnje i uzmičemo pred njom, a tako i sami, malo pomalo, postajemo duhovni bogalji. Sposobnost da se uživimo  u patnju drugoga nešto je što možemo izmoliti i po čemu možemo postati bliži sami sebi, biti više ljudi i više Božji ljudi. Tko bolje od Blažene Djevice Marije može dotaknuti naše srce i približiti ga srcu Božjemu?

7. Sedma Marijina žalost – Ukop Isusov

Pred grobnim humkom zastaju sve ljudske riječi. Od groba do Uskrsnuća samo je korak, ali Majka boli mora prihvatiti i ovaj mač ukopa kako bi svima koji su ugasle nade i prekinutih snova mogla postati Majkom nade. Ona koja je u trenutku Navještenja postala Stanom Svevišnjega sada je pred grobom njegova tijela. Fiat kojim je udomila Riječ Božju sada njezinu dušu pripravlja za zoru Uskrsnuća. Na izmaku snaga i na koncu nadanja, usmjerimo svoj pogled k Mariji. „Ona nas uči kreposti čekanja, pa i onda kada se sve čini besmislenim: ona se uvijek uzda u Božje otajstvo, čak i kada se čini da ga nema zbog zla u svijetu.“[4]

Dragi vjernici, u Crkvi se trajno nastavlja Marijina majčinska prisutnost. Sedam njezinih žalosti pred nama stoje kao nepresušna vrela iz kojih možemo crpsti milosti i nadahnuća za svoj vjernički život. Čineći tako, sve ćemo jače i sigurnije prianjati uz Kristovo otajstvo, s kojim je ona nerazdruživo povezana i u koje je sve dublje uranjala pristankom svoje vjere. Neka nas na tom putu prati i zagovara te neka pred našim očima otvara obzore snova koje smo zaboravili sanjati. Amen.

---

[1] Fulton Sheen, Prva ljubav svijeta, Zagreb, 2004, str. 228.

[2] Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 58.

[3] Fulton Sheen, Prva ljubav svijeta, str. 226.

[4] Papa Franjo, Opća audijencija, 10. svibnja 2017.