U propovijedi nadahnutoj ‘svecem cijeloga svijeta’, govorio je o temi svetosti. Sveti Antun nam na osobit način pokazuje klasičan pogled na svece kao zagovornike u nevoljama. No, danas ne gledamo svece samo kao zagovornike, nego pokušavamo u njima vidjeti one koji nam svojim primjerom pokazuju put. One koji nam govore kako i mi možemo i trebamo biti sveti, rekao je mons. Uzinić. Podsjetio je na misli sv. Ivana Pavla II. u Godini jubileja kada je Sveti Otac spomenuo svece kao one koji pripadaju nama, našim obiteljima i stavio nam ih je kao one koji su znak – znak povjerenja u mogućnost da i mi budemo sveti. Oni su znak da Bog nije odustao od njihova života, pa neće odustati ni od nas. On nam ih stavlja kao znak, budući da su među nama i jedni od nas, da se uspoređujemo s njima i da poput njim možemo biti sveti.

Ovu sliku svetaca, kao onih koji su članovi naše zajednice i naše obitelji, izražava i papa Franjo koji često govori o svecima iz susjedstva, običnim i malim ljudima koji svetost postižu kroz male stvari. Takav svetac je sv. Antun koji je prihvatio okolnosti života i prihvatio poziv kojega je Bog imao s njim, kazao je propovjednik.

U nastavku je izdvojio neke od osobitih značajki svetih ljudi. Kao prvu naveo je mudrost. Ona ne znači inteligenciju, usvojeno znanje, nešto što spada na one darove koje imamo po prirodi, nego je to nešto što nam je uliveno ‘odozgo’, što nam je darovano i što nam se stavlja u srce. Biblijski čovjek razmišlja srcem, pronicavim srcem koje znade dati prave odgovore za sva pitanja, a osobito ono koje zna razlikovati dobro i zlo. Na tom mudrom srcu sve počiva.

S druge strane sv. Pavao u poslanici Efežanima ističe drugu značajku – milost – po mjeri dara Kristova koja nas, nakon što u mudrosti procjenjujemo da one svoje sposobnosti i darove koje imamo, stavljamo u službu drugih, bez obzira na što je netko od nas pozvan.

U duhu ove poruke o svecima koji su mudri te darove ne ostavljaju samo za sebe, nadbiskup je spomenuo još jednu bitnu značajku svetaca, a koju često zaboravljamo – svetost koja je dinamična, živa. Svetac nije izloženi primjerak umjetnički dočaranog kipa u vitrini kojemu se klanjamo. Sveci su živi i svetac je onaj koji živi život punim plućima, u punini. Svetac je onaj koji svoj život živi na Kristov način. Svetac je onaj koji je mudar jer zna razlikovati dobro i zlo i koji je otvoren milosti koja mu pomaže staviti svoje darove u službu čovjeka i čovječanstva nastavljajući Kristovo djelovanje spasenja.

Nadbiskup je u nastavku kazao da svetopisamski ulomak koji se čita na blagdan sv. Antuna, ne čita se slučajno. Čita se jer je sv. Antun bio izvrstan navjestitelj i propovjednik evanđelja. Uskladio je dvije različite strane koju mora imati svaka propovijed. Znao je lijepo govoriti, izraziti evanđelje uklopljeno u vrijeme u kojemu je živio, dajući odgovore konkretnog vremena u duhu evanđelja kojega je i sam živio. Sveti Antun je u svome životu uspio jer je propovijedao ono što je živio, istaknuo je propovjednik.

U tom kontekstu je izdvojio nužnu pretpostavku koju mora imati svaki propovjednik, a to je da je svet. To smo mi, biskupi, svećenici, posvećene osobe, ali i svaki vjernik. Svi smo riječima i životom pozvani propovijedati Isusa Krista. To je poslanje svakog kršćanina, poručio je mons. Uzinić. „U onoj mjeri u kojoj to budemo činili, u toj mjeri će naše propovijedanje pratiti ti znakovi. Znakovi koji su sv. Antuna izdvojili kao posebnog sveca, nisu jedinstveni, nego su darovi za sve koji su mudri, otvoreni milosti i darovima za poslanje i svoj su život uskladili s Isusom i njegovim načinom služenja.“

Propovjednik je izdvojio četiri znaka koji karakteriziraju svece. Prvi je izganjanje zloduha. Danas mnogi traže egzorciste i postoje svećenici koji se time bave, no to ne znači samo to. To izganjanje zloduha jest izganjanje temeljnog zloduha koji je započeo izdvajanjem čovječanstva od Boga. To je zloduh koji nas želi odvojiti od Boga govoreći da nas Bog ne ljubi i da nas kažnjava. To nije kršćanski bog. Onaj tko živi svetost u svome životu, lako izgoni takvog zloduha i iz života drugih. To su zlodusi mržnje, podjela i to je činjenični trenutak u kojemu živi današnje čovječanstvo, upozorio je mons. Uzinić.

Kao drugu značajku naveo je govor u novim jezicima. Apostoli su na Pedesetnicu progovorili jezicima kojim su ih svi mogli razumjeti. To je jezik Evanđelja, jezik ljubavi. Sveci govore tim jezikom i taj jezik svi razumiju i ne treba mu prijevod. Sveti Antun je u svojim propovijedima govorio o ovoj temi – da uskladimo ono što govorimo sa životom. Da propovijedamo i životom, a onda i govorimo jezikom koji se razumije.

Kao treću značajku istaknuo je otpornost na ugrize i otrov. Pojasnio je kako puno toga može poremetiti naše međuljudske odnose. Prvi otrov koji je čovjeka udaljio od Boga jest onaj u Edenu u kojemu je zmija ugrizla čovjeka i zatrovala njegov odnos s Bogom, bližnjima i stvorenom stvarnošću. Taj zmijski otrov i danas ujeda i ruši odnose. To su riječi koje su izgovorene i napisane. To mogu biti stavovi i ogovaranja, klevete, neistine. To ujeda gore od zmijskog otrova. Onaj koji je preobražen Isusom, postaje otporan na takve otrove. Njega se ne može poremetiti u njegovom odnosu s Bogom niti narušiti onu mudrost koja mu pomaže razlikovati dobro i zlo. Ne može ga spriječiti nastaviti služiti u ljubavi.

Na kraju, kao četvrti znak svetaca nadbiskup je izdvojio ozdravljenje bolesnih. Isus nije došao zbog zdravih, nego bolesnih. Oni su preobraženi nakon susreta s Isusom. Sveci znaju da su poslani svima, poručio je propovjednik te podsjetio da papa Franjo inzistira da su suvremeni sveci, kršćani, poslani isključenima, onima koji su na marginama, migrantima, te da je najbolji način ozdravljenja prihvaćanje, blizina, nesebična ljubav koja nikoga ne isključuje.

To je način kako i mi možemo ozdravljati bolesne, kazao je mons. Uzinić dodajući kako su svi navedeni znakovi bili i Antunovi znakovi. On je jedan od nas i nije nam samo zagovornik, nego je član naše obitelji, susjed i pokazuje da se i nama to može dogoditi, da možemo biti sveti. Da bi se to dogodili, moramo biti autentični navjestitelji evanđelja riječima i životom. Želimo li dati doprinos svijetu, najveći doprinos jest postati sveti i potaknuti druge na svetost, zaključio je mons. Uzinić.

Na kraju liturgijskog slavlja predvodio je posvetnu molitvu kod zavjetnog kipa sv. Antuna Padovanskog koji se nalazi u crikveničkoj župnoj crkvi.