Misno slavlje na Bobovcu, koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska, predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH nadbiskup Tomo Vukšić. Koncelebriralo je 20-ak svećenika, među kojima su bili generalni vikari: Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, Vojnoga ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić i biskupski vikar za pastoral MORH-a i OSRH-a don Slavko Rajič, koji je predvodio izaslanstvo Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Molitvenom slavlju nazočili su i veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Sabolić i predstavnici Vojaškog vikarijata iz Ljubljane.

Sudjelovalo je mnoštvo vjernika koji su u potpunosti ispunili bobovački plato, došavši do njega u procesiji moleći cijelim putom. Među nazočnima bili su i predstavnici političkoga života Hrvata u BiH na čelu sa zamjenikom predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Marinkom Čavarom  te zamjenikom ministra obrane BiH Slavenom Galićem.

Na početku homilije, koju je naslovio „Ako trpi jedan, trpe zajedno svi udovi. Ako li se slavi jedan, raduju se zajedno svi udovi“, nadbiskup je Vukšić primijetio kako je ovogodišnji molitveni pohod za Domovinu i sve ljude koji žive u njoj okupio velik broj katoličkih vjernika. Također, podsjetio je kako je ovogodišnji pohod, koji se redovito događa vezano za dan smrti kraljice Katarine koja je umrla 25. listopada, za razliku od svih dosadašnjih, poseban po tomu što se zbiva u godini u kojoj se obilježava 600. obljetnica njezina rođenja.

„Stoga je naša molitva dvostruka: s jedne strane, zahvalna molitva Gospodinu Bogu za njezino rođenje i za njezin lijep primjer služenja ljudima i Domovini i, s druge, naša je molitva prošnja da Gospodin po svom milosrđu kraj njezina zemaljskoga života pretvori u početak njezina života u vječnosti“, rekao je.

Potom se mons. Vukšić referirao na apostola Pavla koji je, kad je promatrao i tumačio Crkvu kao vidljivu zajednicu, koja je sastavljena od mnogo različitih pojedinaca, vrlo često u svom propovijedanju i spisima koristio sliku ljudskoga tijela (usp. 1 Kor 12,12-31). „Naime, kao što je tijelo uvijek jedno iako ima mnogo udova, tako je i s Crkvom. Ona nije samo vidljivi povijesni organizam nego je jedno tijelo Kristovo, kojemu smo mi udovi. Svi članovi Crkve zajedno jesu tijelo Kristovo, a pojedinačno su oni udovi toga tijela i odgovorni su jedni za druge. Piše Pavao: ‘Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas.’ Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. (…) Nego, Bog je tako sastavio tijelo, da je posljednjem udu dao izobilniju čast, da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi’“, posvijestio je vrhbosanski nadbiskup.

Nadalje, pojasnio je da, kao što se kroza sliku ljudskoga tijela tumači složenost Crkve i obveza na međusobnu i uzajamnu odgovornost svih članova u njoj, tako se i svako obično ljudsko društvo može promatrati kroz istu sliku tijela.

„Naime, svako ljudsko društvo je jedno, ali je i složeno. To jest, iako je kao društvo svaka ljudska zajednica jedno tijelo, u tom tijelu je mnogo različitih udova: ljudi, narodȃ, ustanova, jezika, kultura, vjerskih zajednica i još mnogo drugoga. Odnosno, kršćanski je pogled na svijet, da je svako društveno tijelo sastavljeno od mnogih svojih udova, koji se jedni prema drugima moraju odnositi odgovorno i s poštovanjem. Naime, kao što stupanj zdravlja čovjekova tijela ovisi o zdravlju svih pojedinih njegovih udova, tako je i sa svakim ljudskim društvom, jer je njegov zdrav napredak jednak zbroju pojedinačnih doprinosa njezinih stanovnika, državnih tijela i drugih institucija“, rekao je nadbiskup, apostrofirajući kako je izgradnja pravednoga društva i njegov napredak zadaća i odgovornost svih ljudi te „da smo mi katolici toga duboko svjesni i želimo, u skladu s crkvenim naukom i pravednim zakonima, odgovorno sudjelovati u izgradnji Domovine, davati svoj doprinos njezinu razvitku, poštivati svakoga njezina čovjeka i sve narode, njihovo dostojanstvo, ljudska i vjerska prava, pojedinačna i kolektivna“.

Posebice je istaknuo kako „današnjim molitvenim pohodom, koji je već postao vrlo lijepa tradicija u pastoralnom kalendaru i koji ćemo rado njegovati i ubuduće, mi katolici s ponosom nastavljamo davati svoj doprinos da se poštuju prava i dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda.“

„To je naša moralna obveza, koja proizlazi iz samoga katoličkog identiteta, a ne sȁmo iz običnih ljudskih zakona. Zato, uime osnovnoga Kristova nauka i kršćanskoga morala treba ponoviti također da nikomu nikada, ni na koji način, pa ni koristeći rupe i previde nepravednih ljudskih zakona, nije dopušteno ponižavati bilo kojega pojedinog čovjeka ili kolektivno dostojanstvo i prava bilo kojega naroda“, poručio je vrhbosanski nadbiskup.

Euharistiju je animirao crkveni zbor Župe sv. Ivana Krstitelja iz Kraljeve Sutjeske pod ravnanjem prof. Marine Kovač.

Na kraju euharistijskog slavlja mons. Čuturić zahvalio je nazočnima, a posebice pripadnicima Oružanih snaga BiH, Petoj pješačkoj brigadi iz Druge bojne sa zapovjednikom pukovnikom Borom Miličevićem, koji već dugi niz godina sudjeluju u organizaciji i logističkoj potpori kako bi se dostojanstveno mogla slaviti misa te na kraju tradicionalno za sve sudionike pripraviti objed, vojnički grah.

Potom je, a i što je tradicija Molitvenoga dana na kraljevskom Bobovcu, nadbiskup Vukšić uručio pukovniku Miličeviću zahvalnicu, a zamjenik ravnatelja KPZ Zenica Ivica Dujmović sliku. Zapovjednik straže KPZ Zenica Slaven Tadić uručio je sliku vlč. Mati Majiću, bivšem župniku župe Borovica.

Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH tradicionalno se upriličuje u subotu najbližu nadnevku preminuća pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić koja je umrla 1478. u Rimu.

Inicijativu za Molitveni dan na Bobovcu pokrenuo je 2002. tadašnji vrhbosanski  nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače s ciljem ujedinjenja u molitvi za osobne potrebe, vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve ljude i narode koji u njoj žive. Tako od 2002. vjernici Vrhbosanske nadbiskupije hodočaste na Bobovac, a dvije godine poslije pridružili su im i pripadnici Oružanih i redarstvenih snaga BiH.

Povijesni podaci kazuju da je Bobovac bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad u srednjovjekovnoj Bosni podignut na stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica jugozapadno od Vareša. Nalazio se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Grad su Osmanlije osvojile 21. svibnja 1463. te su u njemu imale posade sve do 1626. kada je napušten jer više nije imao strateško značenje.