Svećenici u mirovini „imaju priliku još iz bližega promatrati kako Bog djeluje upravo kroz ono što je skrovito, nenametljivo i ljudskim očima manje vidljivo“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao pape Franje da sv. Josip pripada osobama „koje prolaze gotovo neopaženo kroz Evanđelja, jer ondje ne nalazimo njegove govore, ne čujemo njegove riječi niti čitamo o velikim javnim djelima, ali znamo da bez njegove vjernosti Bogu, bez njegove hrabrosti i njegove svakodnevne odgovornosti ne bi bilo sigurnog doma za dijete Isusa i majku Mariju. Zato papa kaže da su oni koji su skriveni i naizgled u drugom planu, zapravo ljudi koji imaju neusporedivu ulogu u povijesti spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu može se promatrati i svećenički umirovljenički život, jer je i „svećenički put ispunjen mnogim trenucima koji nikada neće postati dio velikih povijesnih događaja, ali su pred Bogom imali neizmjernu vrijednost: mise slavljene i u malim crkvama, ispovijedi koje su trajale satima, razgovori s ljudima koji su donosili utjehu, posjeti bolesnicima u trenucima kad je svaka riječ bila dragocjena te molitve izgovorene u samoći župnih kuća, daleko od pogleda svijeta“, rekao je nadbiskup.

Stoga, „ako se ponekad u godinama umirovljenja može pojaviti osjećaj da smo pomalo zanemareni ili da smo se našli na rubu aktivnog života Crkve, sv. Josip nas podsjeća na veliku istinu da Bog nikad ne mjeri vrijednost čovjekovog života vidljivošću ili ljudskim kriterijima uspjeha, nego vjernošću srca Božjoj riječi koje mu se potpuno povjerava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Podsjetio je da papa Benedikt XVI. promatra sv. Josipa kao „čovjeka koji je autoritet u obitelji pretvorio u služenje ljubavi, jer Isus je u Josipu mogao vidjeti da prava snaga ne dolazi iz moći koja dominira nad drugima, nego iz ljubavi koja se daruje i drugome stvara prostor da raste i sazrijeva“.

I svećenici su „služili autoritetu koji vodi Bogu, koji nije bio istaknut radi vlastite važnosti, nego radi dobra Crkve te autoritetu koji je u svojoj dubini uvijek bio očinski, jer je nosio brigu za povjerene ljude“, rekao je mons. Zgrablić.

I kad svećenici prestanu nositi neke službe i odgovornosti, „Crkva i dalje treba tu očinsku dimenziju svećeništva, jer iskustvo, mudrost i sabranost starijih svećenika često postaju dragocjen oslonac mlađima, ali i mnogim vjernicima“ koji u svećenicima „traže riječ ohrabrenja, savjet koji dolazi iz plodnog života vjere i pogled koji vidi dalje od trenutnih poteškoća“.

Sv. Josip bio je i čovjek snova, jer je „u snovima primao Božje poruke, ali te snove nije ostavljao u području lijepih misli, nego ih je pretvarao u konkretne odluke, pokazujući tako hrabrost čovjeka koji vjeruje da Božji planovi imaju smisla čak i kada ih ljudski razum ne može odmah razumjeti“, istaknuo je nadbiskup.

„Josip nije gubio vrijeme žaleći se i kukajući, nije bio kritizerski raspoložen i pesimist pred nepravdama, nad onim što nije mogao promijeniti, niti se zatvarao u strah pred nepoznatom budućnošću, a za sve to itekako je imao razloga; nego je svu svoju snagu usmjerio na ono što mu je Bog povjerio: na brigu za Mariju, na zaštitu Djeteta i na vjernost putu koji mu je Bog pokazao“, naglasio je mons. Zgrablić.

Josipova mudrost može biti poticaj i u trećoj životnoj dobi, jer postoje stvari koje čovjek više ne može činiti kao nekad, ali još uvijek postoji veliko područje služenja: „molitva koja postaje još dublja, savjet koji dolazi iz iskustva, prisutnost koja zrači mirom i blagoslovom, mir koji može dotaknuti srca drugih, žrtva koja se može prikazati Bogu za Crkvu i svoje spasenje“, rekao je nadbiskup.

Sv. Josip bio je i radnik „čije su ruke svakodnevnim trudom osiguravale kruh za Svetu obitelj, pa su pape često isticale kako upravo on pokazuje da rad nije samo sredstvo preživljavanja, nego put posvećenja kroz koji čovjek sudjeluje u Božjem stvaralačkom djelu“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je i svećenički život rad, „često zahtjevan i ponekad iscrpljujući, ali nosi duboki smisao jer je usmjeren na najveće dobro – spasenje ljudi, na izgradnju Crkve i društva“.

„Život u svećeničkoj mirovini ne negira rad, nego ga pred Bogom sabire kao dragocjeni plod mnogih godina vjernosti, a ujedno nas poziva na novi oblik rada koji se često naziva skrovitim apostolatom molitve i žrtve, jer upravo molitva umirovljenih svećenika i žrtva predana Bogu postaju snažna potpora cijeloj Crkvi“, rekao je nadbiskup.

„Evanđelje nam poručuje nešto vrlo zanimljivo: ne bilježi nijednu riječ sv. Josipa. Njegov govor je tišina, ali to nije prazna šutnja, nego tišina koja sluša Boga, koja prepoznaje Božje poticaje i pretvara se u djelovanje“, naglasio je mons. Zgrablić, dodavši da vrijeme mirovine „često donosi više prostora za šutnju i samoću, za promišljanje i za duboki odnos s Bogom koji više ne treba puno riječi.

Sv. Josip nas uči da svetost ne proizlazi iz velikih i izvanrednih djela, nego iz vjernosti u jednostavnim stvarima, iz svakodnevne poslušnosti Bogu i iz ljubavi koja ostaje postojana kroz sve životne promjene“, poručio je nadbiskup, potaknuvši na molitvu sv. Josipu „da nas nauči njegovoj tišini, njegovoj vjernosti i hrabrosti“; da svećenici i u umirovljenom razdoblju života budu ono „što su oduvijek pozvani biti: vjerni navjestitelji, svjedoci, čuvari i djelitelji Kristovih otajstva u Crkvi“.

Na misi su sudjelovale i sestre milosrdnice koje djeluju u Svećeničkom domu.