Bogatstvo koje nam Isus daruje na Veliki četvrtak očituje se u trostrukom daru euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi koji ne ostaje zatvoren u sebi, nego se neprestano daruje i umnaža u životima onih koji ga primaju otvorenog srca te čine jedinstvenu cjelinu božanskog života koji nas vodi prema punini zajedništva s Bogom i ljudima, rekao je nadbiskup.

Dar euharistije je otajstvo trajne, žive i djelatne Kristove prisutnosti među nama u kojoj Gospodin ne ostaje tek uspomena, nego stvarnost koja zahvaća sadašnji trenutak, darujući se uvijek iznova kao kruh života, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da se iz euharistije kao izvora neprestano napajamo.

Euharistija je „mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja, vrelo gdje čovjek pronalazi snagu za hod kroz svakodnevicu, lijek besmrtnosti jer nas čvrsto povezuje s uskrslim Kristom, stol zajedništva na kojem Krist sabire svakoga od nas u jedno tijelo. Euharistija je posadašnjenje Kristove žrtve i uskrsnuća i trajna prisutnost njegove ljubavi među nama, kruh života koji hrani dušu i jača vjeru, izvor milosti iz kojeg crpimo snagu za dobro, svjetlo koje rasvjetljuje put kroz tamu svakodnevice, zalog vječnog života i predokus nebeske gozbe“, rekao je mons. Zgrablić.

Po svom daru ministerijalnog svećeništva Krist nastavlja svoje djelovanje u vremenu: on i dalje govori, oprašta, liječi, posvećuje i vodi narod, poručio je nadbiskup, rekavši da je svećenik pozvan biti znak te Kristove prisutnosti: most koji povezuje Boga i čovjeka, ali i ljude međusobno.

„Isusovo služenje nije vlastito ostvarenje, nego darivanje sebe za druge; to je ustrajno, često nevidljivo svakome, ali plodno darivanje. U tom daru očituje se Božja vjernost koja ne napušta svoj narod, nego ga trajno prati i podiže, vodeći ga kroz vrijeme prema punini spasenja“, rekao je predvoditelj slavlja.

Isusova zapovijed ljubavi nije apstraktni ideal, nego konkretan put koji se svakodnevno otvara pred svakim vjernikom. „Taj put traži hrabrost, izlazak iz sebe i spremnost na darivanje te vodi prema istinskoj slobodi i radosti. Ljubav postaje mjerilo kršćanskog života i prostor u kojem se očituje prisutnost Boga. U toj zapovijedi čovjek otkriva svoju najdublju istinu – da je stvoren za odnos, za zajedništvo, darivanje. Ljubav koja izvire iz Boga ima snagu preobražavati nas: ona liječi naše rane, nadilazi podjele i oblikuje svijet prema mjeri Božjeg kraljevstva“, istaknuo je nadbiskup.

U jedinstvu Božjih darova euharistije, svećeništva i zapovijedi ljubavi ljepota Božjeg plana ostvaruje se u povijesti spasenja, ali i u konkretnosti svakodnevnog života Crkve i svakoga od nas, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da je „euharistija izvor snage koji preobražava srce i zajednicu, svećeništvo služenje koje čuva i posreduje tu milost, a ljubav plod koji taj dar čini vidljivim u svijetu“, nadbiskup je rekao da ta tri dara nisu odvojene stvarnosti, nego tri lica iste božanske ljubavi koja se daruje i poziva. U njima Bog dolazi k nama, ostaje s nama i vodi nas, dok se ne ostvari punina zajedništva u kojem će ljubav biti sve u svemu.

U Isusovoj poniznoj gesti pranja nogu učenicima očituje se stvarnost koju slavimo u euharistiji, rekao je nadbiskup. „Krist koji se daruje kao kruh života prilazi čovjeku, saginje se i dotiče njegovu svakodnevicu, njegove noge, njegov životni hod. Njegova prisutnost je bliska, ponizna i konkretna. U simbolici pranju nogu euharistija prelazi u život i postaje čin ljubavi koja se potpuno daruje, dotiče ljudsku krhkost i pretvara je u mjesto susreta s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: Krist svojim primjerom pokazuje kako izgleda vodstvo koje izvire iz blizine i služenja, a ta logika zahvaća svakoga tko po krštenju sudjeluje u njegovom životu i poslanju.

Uzor svećeništva u gesti pranja nogu postaje mjerilo svakog oblika služenja u Crkvi i obitelji, istaknuo je nadbiskup. U toj gesti susreću se i nadopunjuju dva oblika sudjelovanja u Kristovom svećeništvu: službeno svećeništvo koje vodi i posvećuje i opće svećeništvo vjernika koje prožima svakodnevicu i svijet. U toj zajedničkoj dinamici služenja, Crkva raste kao zajednica u kojoj svatko ima svoje mjesto, a svi zajedno odražavaju lice Krista koji se daruje, rekao je mons. Zgrablić.

„Ministerijalno svećeništvo u tom činu pronalazi služenje koje daruje, podiže i prepoznaje dostojanstvo svakog čovjeka. Pastir ostaje blizu svom narodu i prati ga, utjelovljujući Kristovu prisutnost koja vodi i okuplja.

Opće svećeništvo svih vjernika, darovano u krštenju, poziva svakog krštenika pretvarati svoj život u dar, u prinos ljubavi koji se uzdiže Bogu kroz konkretna djela dobrote, služenja i vjernosti. U pranju nogu taj poziv postaje jasan i blizak: svaki vjernik prima poslanje biti znakom Kristove ljubavi u svijetu, da svojim rukama, riječima i srcem dotiče život drugih“ potaknuo je nadbiskup, rekavši da je Isusov čin pranja nogu „škola svećeništva za sve, u kojoj se uči kako živjeti blizinu, prepoznati potrebu drugoga i kako ljubav pretvoriti u konkretan čin. U toj školi svatko otkriva da sudjelovanje u Kristovom svećeništvu znači živjeti za druge, darivati se i graditi zajedništvo koje ima svoj izvor u Bogu“.

Krist dolazi kao dar i ostaje Božja prisutnost među nama te je nadbiskup potaknuo neka dopustimo da nas oblikuje njegova blizina, da nas njegovo darivanje osposobi za život koji postaje dar za druge i učvrsti u vjernosti, kako bi naš život postao odraz ljubavi koja se daruje i u svijetu svjedoči ljepotu Božje prisutnosti.

Mons. Zgrablić je za vrijeme mise oprao noge dvanaestorici predstavnika iz župa grada Zadra, a nakon mise odnio je Sveto otajstvo u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale, gdje je puk ostao u klanjanju i molitvi.