Nadbiskup je zahvalio Katoličkoj karizmatskoj obnovi „na zauzetom djelovanju, na darovima i plodovima koje unose u život zajednica; na njihovoj otvorenosti Duhu Svetom koji rasvjetljuje, vodi i obnavlja lice Crkve“.

Ohrabrio ih je da i dalje djeluju za dobro Crkve, ulažući svoje talente u duhovnu obnovu koja je svima potrebna; da budu svjesni da njihova autentičnost i snaga dolaze iz zajedništva s Crkvom i vjernosti njenom Učiteljstvu, kao jamstvu jedinstva na čvrstoj stijeni vjere Crkve.

„Crkva treba ljude Duha – ne samo koji govore o Duhu, nego koji iz Duha žive. Ljude poput sv. Šimuna, koji u tišini i jednostavnosti prepoznaju Božji dolazak; ljude koji znaju slušati, čekati strpljivo čitav život, koji znaju prepoznati i ispravno ljubiti“, istaknuo je nadbiskup, poželjevši da im nadahnuće u djelovanju bude sv. Šimun koji je prihvatio vodstvo Duha Svetoga; da poput njega, poslušni Duhu Svetom, prepoznaju Krista u svom služenju.

„Karizmatska obnova, kao „struja milosti“ u Crkvi, kako kaže papa Franjo, ima poziv i odgovornost ići prema zrelosti. Krštenje u Duhu nije cilj, nego vrata po kojima se stupa na put koji vodi u svetost, žrtvu, služenje, ljubav. Duhovni život ne smije ostati na razini emocija, mora sazrjeti u ljubav, u žrtvu koja sebi umire i daje se Bogu i drugima“, potaknuo je nadbiskup. Podsjetio je na upozorenje i poticaj pape Franje da „karizme moraju voditi prema zrelosti, prema plodovima Duha: ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, vjernosti, blagosti, samosvladavanju“.

Nadbiskup je razmatrao čemu može poučiti sv. Šime čije neraspadnuto tijelo koje se nalazi u zadarskoj crkvi sv. Šime „vrijeme nije uništilo“ te se i po tome „vidi slika Crkve koju Duh održava živom“.

Sv. Šimun predstavlja svakome poziv „da dopusti Duhu Svetom da nas vodi do Krista, ne radi emocija, nego zbog ljubavi koju nam daruje“, rekao je mons. Zgrablić.

Šimunovo prepoznavanje Isusa u djetetu uči kako Crkvu gledati Božjim očima; kako prepoznati Isusa u malenima, nevidljivima, jednostavnima.

„U vremenu kad se duhovnost često prosuđuje po doživljajima, trenutačnim ushitima i vanjskim znakovima, lik sv. Šime pokazuje da se Bog ne otkriva uvijek u buci, spektaklu i snažnim emocijama. Često se otkriva u tišini vjernosti, u strpljenju čekanja, u svakodnevnom predanju“, istaknuo je nadbiskup.

Kad evanđelist kaže da je sv. Šime bio pravedan, „ne misli na formalnu ispravnost. Pravednost u Bibliji znači živjeti u skladu s Božjom voljom. Pravednik je usklađen s Istinom, s Bogom. Ima mir, jer zna da hoda pred licem Božjim. Njegova pravednost je plod vjernosti i ljubavi. On ne izvršava Zakon da bi bio miran s Bogom, nego jer ga ljubi. Takva pravednost ne traži nagradu ushita, ona je sama po sebi oblik vjernosti“, rekao je nadbiskup.

„Često želimo Boga staviti u svoju službu, iskoristiti ga da riješi naše probleme, da ispuni naše potrebe. Sv. Šimun nas uči da je duhovnost kad ne tražiš što Bog može učiniti za tebe, nego kad budemo u onome što je volja Očeva, što je Božje.

Sv. Šimun je bio čovjek Duha, vodio ga je Duh Sveti – „Bio je na njemu“; Duh mu je govorio – „Objavio mu Duh Sveti“; Duh ga je poticao – „Ponukan od Duha dođe u Hram““, podsjetio je nadbiskup na biblijski opis sv. Šimuna.

U tom kontekstu, a s obzirom na osobnost sv. Šimuna, upozorio je kako „kršćanin lako zamijeni prisutnost i vodstvo Duha s izvanjskim doživljajima. U karizmatskim krugovima ta je opasnost, čini mi se, još veća – gdje se često naglasak stavlja na darove, manifestacije, iskustva. No upravo tu leži velika opasnost: da počnemo tražiti Duha Svetoga radi onoga što nam daje, a ne radi Njega samoga.

Duh Sveti nije sredstvo, on je treća božanska osoba. Kao osoba, ne dolazi da nas zabavi, nego da nas preobrazi, da bi nas iznutra oslobodio i vodio. I često to ne čini kroz euforiju i ushit, nego kroz šutnju; ne kroz ekstazu, nego kroz križ, jer Duh Sveti vodi prema Kristu, a Krist vodi prema križu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je kako je središnja istina kršćanske duhovnosti da je ljubav žrtva. „Križ je simbol naše vjere. Bît ljubavi nije osjećaj koji dolazi i odlazi. Ljubav je vjernost koja traje, čak i kad nestane osjećaj ugode ili ushita. Ljubav je križ, jer se u križu najviše otkriva koliko smo spremni dati sebe“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Isus ljubio ustrajno, do kraja, do smrti na križu; „ali je znao da pripada Očevoj ljubavi i da to čini kako bi nam pokazao što je Bog u svojoj ljubavi spreman za čovjeka učiniti.

Sv. Šimun je prethodnik te ljubavi. Njegova vjera nije bila uzbuđenje, nego šutnja; nije bila potvrđena spektaklom, nego djetetom u naručju koje se po ničem posebnom nije razlikovalo od druge djece koju su roditelji prikazivali u hramu. Zato mu je dano da vidi ono što su mnogi propustili: Spasenje svijeta u nemoćnom Djetetu“, poručio je mons. Zgrablić.

Upozorio je kako u duhovnosti „postoji opasnost da se Bog traži kao sredstvo duhovnog uzbuđenja“ i na zamku da se vjeru mjeri po osjećajima: „Ako osjećam mir, Bog je tu. Ako osjećam „vatru“, Duh Sveti djeluje. Ako ne osjećam ništa, kao da nešto nije u redu.

To nije evanđeoski stav. Isus ne obećava stalni ushit, nego poziva na nošenje križa. On ne kaže učenicima: „Dođite k meni, bit će vam ugodno“, nego: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzme križ svoj i neka ide za mnom““, naglasio je nadbiskup, poručivši: „Sv. Šimun prepoznaje Spasitelja – ne po osjećaju, nego po istini Duha koji mu kaže da je to On“.

Stoga je važno da se svatko zapita „traži li Boga radi njega samoga ili zbog onoga što mu daje? Je li zaljubljen u njegove darove ili u Darovatelja“.

„Boga treba tražiti zato što je On prvi ljubio nas; zato što nas je stvorio iz ljubavi, zato što želi biti s nama; zato što je dostojan naše ljubavi. Kad to postane temelj naše molitve i duhovnog života, tada Duh Sveti može doći – ne kao iskustvo koje kratko traje, nego kao prisutnost koja ostaje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.