Draga braćo i sestre,

danas slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Riječ je o svetkovini od velike važnosti, kako za katoličku teologiju tako i za pučku pobožnost. Naime, riječ je o obljetnici koja je vrlo draga mnogim zajednicama, osobito ondje gdje je katedrala ili župna crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Kako bismo razmatrali ovo otajstvo vjere, možemo se osvrnuti na dva ikonografska prikaza kojima su ga umjetnici tijekom stoljeća predstavljali.

Prvi, najstariji, koji je gotovo tisuću godina bio jedini prikaz, jest prikaz „usnuća“ Bogorodice: ona je prikazana kako leži na odru, usnula u smrti. Oko nje su apostoli koji je ganuti časte u molitvi. U središtu se, stojeći, nalazi uskrsli Isus koji u naručju drži Marijinu dušu, poput tek rođenoga djeteta. Došao je po nju da je povede sa sobom u Božju slavu, „na nebo“, kako to simbolički kažemo. Gospodin je, naime, za svoju Majku ostvario ono što je obećao svim svojim prijateljima: „Kad odem – k Ocu – i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi“ (Iv 14,3).

Ovaj prvi prikaz ističe središnju istinu: Krist, koji je umro i uskrsnuo, vodi nas prema cilju kojemu smo od početka namijenjeni – vječnom životu. To su iz naraštaja u naraštaj vjernici razmatrali moleći pred ikonama Usnuća, a taj se prizor može vidjeti i u Rimu, na velikom mozaiku u apsidi bazilike Svete Marije Velike.

Novija ikonografija, koja se potom razvila na Zapadu, prikazuje pak Djevicu Mariju cijelim likom, na nebu, obavijenu svjetlom, često okruženu anđelima i svetima. U središtu je ovdje proslavljeno tijelo Gospe, u skladu s onim što čitamo u Knjizi Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda“ (Otk 12,1).

Neki su umjetnici spojili ta dva prikaza, predstavljajući gore proslavljenu Djevicu, a dolje njezin prazan grob, često ispunjen raznobojnim cvijećem, dok apostoli pogledom prate nju na nebu.

Ovaj drugi prikaz ističe istinu da je Marija uznesena dušom i tijelom, odnosno u cjelovitosti svoje osobe. Ona žena koja je na zemlji utjelovljenoj Riječi dala tijelo i krv te ga slijedila sve do savršenog sjedinjenja u žrtvi ljubavi, po njemu je zauvijek privučena u slavu.

Tako nam i ova ikonografija omogućuje razmatrati našu konačnu sudbinu. Punina života, kojoj se danas s radošću divimo u Mariji, čeka i nas na svršetku vremena, kada će, kako kaže sveti Pavao, uskrsli Krist „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,21), odjenuvši raspadljivo u neraspadljivost i smrtno u besmrtnost (usp. 1 Kor 15,54). Tada ćemo, s našim tijelom preobraženim ljubavlju Otkupitelja, živjeti vječno, u slavlju bez kraja.

Hvalimo Gospodina koji je učinio velika djela u svojoj i našoj Presvetoj Majci!

 Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

Presveta Marija, uznesena u nebesku slavu, za sav je Božji narod znak nade i utjehe. Stoga danas želim zazvati njezin majčinski zagovor u ime onih zajednica kojima je osobito potrebno da budu utješene i da nastave gajiti nadu. Mislim na braću i sestre u Svetoj zemlji, koja je u pravom smislu također Marijina zemlja. Mislim na ukrajinski i ruski narod, koji su oboje povezani sinovskom pobožnošću prema Svetoj Bogorodici. Mislim na kršćane koji trpe diskriminaciju ili čak progon.

I ovih dana nastavljam moliti za stanovništvo Kolumbije koje trpi zbog potresa.

Pridružujem se tim zajednicama i svima koji žive u teškim okolnostima te zajedno s njima zazivam: „Sveta Marijo, moli za nas!“

Upućujem svoj pozdrav svima vama, stanovnicima Castel Gandolfa i hodočasnicima koji su došli iz Italije i drugih zemalja. Hvala vam na vašoj nazočnosti, hvala vam na vašoj molitvi!

Svima želim da mogu provesti vrijeme odmora kako bi okrijepili tijelo i duh, također uz kakvo dobro štivo i u dodiru s prirodom.

Želim vam ugodnu svetkovinu i vidimo se sutra!