Hebrang je prema dosadašnjem iskustvu osobe koja je bila na čelu Ureda za pronalaženje i obilježavanje žrtava komunističkih zločina rekao kakav je slijed događanja za pronađeno tijelo na gradilištu nove sljemenske žičare. “Postoji zakon koji detaljno opisuje proceduru, tu se uključuje Državno odvjetništvo, stručnjaci za identifikaciju itd., ali moram odmah reći da je taj zakon ujedno i krivac što se posmrtni ostaci nalaze samo kada se slučajno zakopa negdje hrvatska zemlja, i gdje god zakopate naći ćete kosture, jer je taj zakon donesen zato da bi se zaustavila iskapanja, a ne da bi ih se potaknulo. U Gračanima je 17 lokaliteta koje poznamo od 1990. godine. Ostavio ih je g. Haramija, koji je tada bio higijeničar i morao je dezinficirati te jame, i onda ih je potajno obilježio i 1990. objavio. Od tada do danas još te jame nisu otvorene, tek jedan mali dio. Tri smo otvorili mi s Uredom, koji je nakon toga odmah zatvoren”.

“Ovaj nalaz je tipična slika Hrvatske koja gazi po kostima svojih žrtava. Žrtava zato što su ubijeni svi bez suda – oko 200 000 ljudi, i mogu reći da je jedini pravi konsenzus između hrvatske ljevice i desnice, koji je postignut u ovih 30 godina hrvatske države, upravo to da se te kosti ne otkopavaju, da se ne bi s njima otkopala istina”.

Hebrang je nadalje rekao da postoji sumnja kako je 940 lokaliteta s tijelima žrtava po cijeloj Hrvatskoj, od kojih je 40 u Zagrebu. Do danas ni 1% nije otkopan, jer se, kako je rekao, ‘želi sakriti zločin komunizma, koji je najveći zločin u mirnodopskoj Europi’.

Problem vidi i u tome što je “u svim našim strankama i Vladama na čelu kritična masa ljudi kojima nije stalo do istine, nego do komunizma. Oni su pupčanom vrpcom vezani za komunizam, jer su veći dio svoga života proveli u njemu. Jedino je razdoblje predsjednika Franje Tuđmana bilo razdoblje kada je on inzistirao da se otkopaju ti grobovi i tada je osnovana prva Komisija Sabora koju je vodio Vice Vukojević, i ona je otkopala 1163 žrtve na Macelju. Međutim ona je vrlo brzo utišana”.

Govoreći, pak, o potrebi za jedinstvenom bazom s DNK podacima za svaku ekshumiranu osobu istaknuo je da bi jedna takva baza pomogla onima koji traže svoje žrtve. “Jedan dobar dio rodbinskih veza bi se mogao pronaći što bi puno značilo i obiteljima i žrtvama. Nažalost, danas se ne uzimaju DNK uzorci tako da se gubi i to malo što se ekshumira – gube se svi podaci”. Na novinarski upit opravdava li se takav postupak visokim novčanim sredstvima Hebrang je naglasio: “Ako jedan narod broji novcima svoje mrtve, onda taj narod nije zaslužio državu. Imali smo podršku Europske unije koja je u Rezoliciji 1481 o zločinima komunizma jasno rekla kako bez istine nema pomirbe. Eto, to je jedan od razloga podvojenosti u hrvatskom narodu, a ono je korijen svega zla koje nas je snašlo od ekonomske i etičko-moralne situacije, do besperspektivnosti iseljavanja. Narod koji nije pomirio mrtve sa živima, nije nikada stvorio uspješnu državu”.

Biskup Bogović je pojasnio kako je važno dostojno obilježiti grobišta i pokopati kosti žrtava “jer smo im dužni priznati ljudsko dostojanstvo”. “Svaki čovjek je slika Božja i ne smije se po njoj gaziti i baciti u smeće. A, upravo se to dogodilo 1945. i 1946. kada su neki ljudi proglašeni štetočinama. Kao takvi su i ubijeni i bačeni u smeće. Oni tamo i danas stoje. Mi smo dužni, ovaj naraštaj ali i mi kao Crkva, da im odamo poštovanje i da im priznamo da su ljudi. Mi im to nismo još priznali, a trebamo to učiniti”, rekao je mons. Bogović. Prisjetio se susreta s kolegama iz Slovenije u Ljubljani te njihovih riječi o potrebi pokapanja mrtvih. “Rekli su da nije dostojno da žrtve leže ondje gdje su ih krvnici sakrili da ih ponize. Tek ekshumirana žrtva svjedoči pravu istinu o patnji koju je žrtva podnijela i o zločincu koji je tu patnju nanio”.

Crkva je, kako je naglasio biskup, odmah nakon rata pokrenula ideju da se na čast svih poginulih sagradi jedna crkva, i ona je sagrađena u središtu Hrvatske – na Udbini. S idejom o svehrvatskom grobu krenulo se 2010. godine, kako bi se objedinila sva stratišta i sve žrtve. Upitan kako napreduje ideja o svehrvatskom grobu odgovorio je kako nema nikoga gore na vrhu koji bi pomogao da se sustavno radi na tome.

“Ima pokušaja, imamo i sada u Ministarstvu branitelja ljudi koji misle isto kao i ja, ali ne može onaj tamo nisko pokrenuti nacionalni program… Žrtve Drugoga svjetskoga rata smještene su u Ministarstvo branitelja u Ured za nestale i zatočene, s čime nema veze. Dakle, izgubila se žrtva u tome premještanju. Niti oni komuniciraju sa Saborom, niti Sabor što njih pita, pa je pitanje tih žrtava postalo neodgovorno i na raspolaganju nekolicini ljudi. Vidimo gdje se smjestila odgovornost. Praktički kao da je Vlada oprala svoje ruke i stavila to po strani”.

Komisija HBK za hrvatski martirologij na sebe je preuzela brigu za popis svih žrtava, jer je popis bio prekinut. Biskup je podsjetio da je posao bio započet 1991. godine, ali nije dovršen, pa je Crkva na sebe preuzela taj posao. “Može se reći da je ta Komisija dobro učinila. Ima tamo 1700 kutija toga rada. Tako da se ne može reći da nije bilo uspjeha. Ali, ipak nije bilo sve dovršeno, pa smo mi nastavili”. Da se vidi uspjeh u tome poslu biskup je kao primjer naveo jedan iz svoje biskupije, govoreći samo o katolicima, jer kao vjerska ustanova nisu mogli ići pravoslavcima i židovima. “Mi smo na prostoru Gospićko-senjske biskupije dobili popis od 12 500 žrtava, a nakon toga rad je nastavio naš čovjek u biskupiji pa smo našli još 10 000 koji nisu zapisani. Ne može se raditi bez Katoličke Crkve, jer crkveni podaci u maticama su najsigurniji. Mi znademo s maticama raditi i koja je njihova vjerodostojnost. Mnogo je učinjeno, ali posao nije dovršen, jer i kod nas dođe do tih promjena, a i zakazivanja instrumenata, tako da je to sada u fazi čekanja.”

Biskup Bogović je istaknuo kako je Komisija 2014. godine uputila dopis tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, premijeru Zoranu Milanoviću i Uredu za zatočene i nestale u Ministarstvu branitelja, u kojem se moli da se nestali iskopaju, i za one za koje se ne otkrije identitet da im se vrati ljudsko dostojanstvo i da ih se stavi u jedno mjesto – svehrvatski grob podno Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. “Tu bi bio zaštićen i osiguran pijetet, a to je i u našoj povijesti jako važno jer je tamo bila ona poznata Krbavska bitka. Osnovali smo sada i jednu Udrugu, međutim, zbog svih spomenutih razloga jednostavno se vidi da se ne može ići naprijed. Jer, ova Ustanova za zatočene i nestale ne može pokretati nacionalne projekte. Ona nema ni sredstava, ni ljudi, niti ima ikakvih kompetencija”, rekao je mons. Bogović.

Macelj je sa 1163 žrtve dosada najveće stratište komunističkog režima, manji dio je otkopan, ali političke volje za nastavak otkapanja nema, rekao je Borovčak. Podsjetio je da je s Maceljom paralelno započelo iskapanje i u šumi Lug kraj Bjelovara gdje je iskopana 291 žrtva. “U Macelju je po svjedočenju partizanskog pokajnika, koji je ispričao Franu Živiću, a on objavio o svojoj knjizi sjećanja “U vječni spomen”, naveden broj od 130 jama. Od toga je do sada iskopano 27, a istraživanja su i u Macelju i u Bjelovaru prekinuta 1992. godine… U šumi Lug postoji 8 točno utvrđenih lokacija koje bi se mogle odmah danas započeti iskapati, a u Macelju raspolažemo s 30 lokacija”, naglasio je Borovčak dodavši da je od tada samo zahvaljujući pojedincima i Udruzi Macelj 1945. izgrađena grobnica i crkva u Macelju i spomen područje u šumi Lug.

“Mi iz Udruge Macelj imamo doista želju da se iskapanja nastave, jer je u Macelju po izjavama tadašnjih partizanskih svjedoka, oko 12 -13 tisuća žrtava koje nisu ekshumirane. Ne vjerujemo da ćemo moći ekshumirati baš sve, ako se ovim tempom ili uopće ne željom iskapanja to dalje nastavi. Treba razmišljati o tome da je od 1992., kada su ta iskapanja prekinuta, do danas prošlo 27 godina i ni jedna Vlada se nije potrudila da se iskapanja nastave”, rekao je član središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.

Borovčak je, među ostalim, istaknuo da postoje vjerodostojni povijesni dokazi o onome što se u Macelju dogodilo i da Udruga Macelj 1945. ima za cilj širiti istinu.