Naš kršćanski život ne smije ostati samo na temeljima

Govoreći o liturgijskim čitanjima 23. nedjelje kroz godinu (Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33), a u kontekstu današnjeg vremena i međuljudskih odnosa, upozorio je kako su nerijetko odnosi koji vladaju u obiteljima, ali i među ostalim bližnjima, zarobljavajući, posesivni. Ljubimo druge zbog svog interesa i potreba. Tu nema slobode. I kada nam Isus kaže: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“, zapravo nas poziva na oslobađajuću ljubav kojom ćemo ljubiti druge zbog njih samih, kazao je propovjednik.

Riječima iz evanđeoskog ulomka Isus kritizira unutarobiteljske odnose u kojima se ‘zarobljava’ nekoga, odnose u kojima se želi ‘posjedovati’ osobu. Osim oslobađajućeg elementa na što nas Krist poziva, postoji i poziv da budemo njegovi učenici ‘mrzeći’ kako bismo svoju ljubav mogli proširiti i kako bismo mogli postati braća i sestre onima koje takvima ne smatramo. Isus nas želi osloboditi okova posesivne ljubavi koja često vlada u obiteljima, kako bi nas otvorio za ljubav koja je otvorena za sve, rekao je mons. Uzinić. S tim u vezi, izdvojio je iz liturgijskih čitanja misao povezanu s križem, rekavši da nas Isus želi naučiti ljubavi koja je križ kao simbol služenja – potpunog služenja kakvo je Isus živio i kakvo želi da i mi živimo jedni za druge, da budemo slobodni u ljubavi, ponajprije s onima u obitelji, a onda i sa svima drugima.

Kao drugu misao izdvojio je drugi ulomak iz pročitanog evanđelja o kuli koju je netko počeo graditi (Lk 14,25-33). U tom kontekstu pred vjernike je stavio pitanje u kojoj mjeri se ‘gradnja kule’ – osobni rast u vjeri – očituje u našem vjerničkom životu?  Pozvani smo kao kršćani izgraditi se u osobe koje su poput Krista. Krist je temelj na kojemu smo započeli graditi naš kršćanski život i trebamo se zapitati što smo na tom temelju nadogradili. Naš kršćanski život ne smije ostati samo na temeljima, istaknuo je mons. Uzinić.

To je jedan od problema Crkve našeg vremena i zato nam je potreban sinodalni hod jer smo počeli graditi, ali nismo se izgradili u skladu s Kristom. Potrebno je svoj život i odnose unutar obitelji uskladiti s Isusom, kao i odnose unutar društvene i crkvene zajednice graditi u skladu s onim programom kojega nam je dao Krist. Kao primjer naveo je prvo čitanje koje nas poziva naš kršćanski život ne graditi samo na ljudskim sposobnostima, nego u skladu s mudrosti koju nam je Bog dao. Kršćani trebaju tome biti otvoreni i na tome graditi, na Božjoj milosti i darovima. Trebamo uvijek i ponovno, želimo li nadograđivati na temeljima Isusa Krista, izgraditi kulu svoje vjere koja će odoljeti izazovima vremena i svijeta u kojemu živimo, računati s Božjom milosti i Duhom Svetim, poručio je propovjednik.

Kao treću misao i poruku iz liturgijskih čitanja toga dana, izdvojio je da ponovno živimo u vremenu rata. Isus nam poručuje da ne postoji rat u kojemu ima pobjednika. Zato bi nam svima trebao na pameti biti mir. Zato bismo mi, kršćani, trebali prvi biti prvi glasnici mira, zalagati se za mir i biti uvijek protiv rata. Rat je, kako kaže Marin Držić, ‘najveća poguba ljucke naravi’.  Ne smijemo se umoriti biti oni koji su za mir i zalagati se za mir na svim razinama, počinjući od mira u svome srcu odakle i počinju nemiri. Trebamo se odreći ponosa i povrijeđenosti. Trebamo se odreći sebe kako bi se u nama mogao nastaniti Isus Krist i kako bismo s Kristom u sebi mogli ići ususret drugima. Tada nećemo više gledati ‘moje’, nego ćemo u svakome vidjeti brata i sestru. Drugi će postati naša obitelj. Budimo oni koji su se odrekli svega kako bi s Njime mogli posjedovati sve, zaključio je propovjednik.

Toga dana mons. Uzinić pohodio je u Velim Munama ukrajinsku izbjegličku obitelj smještenu u župnoj kući i na misnom slavlju zahvalio mještanima za otvorenost i gostoprimstvo istima.