NAŠEM JE DRUŠTVU POTREBNO VRATITI RASPOLOŽIVOST, VELIKODUŠNOST I RADOST PREMA DJECI

Draga braćo i sestre!

“Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” (Iz 9,5). Tim riječima prorok Izaija naviješta i tumači događaj Božića. Bog, koji je tako velik i svemoćan želio se nastaniti među ljudima postavši dijete. Prva slika koju je Bog ljudima htio dati o sebi samome maleno je dijete u jaslama. I tako je Bog objavio svoju neizrecivu veličinu u liku malenog djeteta. To čudo ljubavi čovjek nikada neće potpuno razumjeti, a uvijek će mu iznova buditi divljenje.

Postavši dijete, rođen od žene, Bog očituje ono što će kasnije Isus reći: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Dijete ima povlašteno mjesto u Božjem srcu. Bog objavljuje tajne svoga srca malenima i onima koji njima sliče. Stoga, draga braćo i sestre, u ovoj božićnoj poruci govorim vam o djetetu i to jednostavno i s radošću, jer dijete budi u svakome od nas nježnost i divljenje. Dijete nam otvara nadu. Dijete nas okreće prema budućnosti. Sa svakim djetetom počinje nešto novo.

Svako je dijete izvanredni dar Božje ljubavi. Majka, koja ga devet mjeseci nosi u svome krilu, kako ono u njoj raste majčinskom intuicijom shvaća da to biće nije ona stvorila, već je ono dar koji dolazi od Boga. U knjizi Postanka čitamo: “Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: #!Muško sam čedo stekla pomoću Gospodina#!!” (Post 4,1).

Napredak znanstvene spoznaje o razvoju ljudskog bića govori o veličini Stvoritelja i čudu ljudskoga života. A starozavjetni psalmist ovako pjeva svome Stvoritelju: “Ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao” (Ps 139, 13-14). Danas bolje nego u prošla vremena možemo spoznati na kako čudesan način malo pomalo ljudsko biće raste u majčinom krilu. A sama znanost potiče u nama divljenje i poštovanje prema tajni ljudskog pomlađivanja.

U blaženoj Djevici Mariji Evine riječi nalaze potpuno ispunjenje. Marijino materinstvo je jedinstveno. U blaženoj Djevici Mariji po Isusovom rođenju materinstvo dobiva novu dimenziju dotada nepoznatu: biti majka od tada pa dalje znači roditi Isusovu braću i sestre, koji su u Isusu pozvani biti sinovi i kćeri Oca na nebesima. Stoga svaka majka može s Isusovom Majkom ponavljati: “Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1, 48-49). Vjernički je razumljivo da je zahvala Bogu prvo spontano obraćanje mladih roditelja kod rođenja djeteta, a tek nakon toga dolazi izražaj opravdanog ponosa što im se dijete rodilo.

Muškarac i žena postajući otac i majka sudjeluju u onoj radosti koju je imao Bog kada je stvorio čovjeka: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31). Roditelji dijele radost Stvoritelja koji razmatra svoje djelo. Dijete koje se rodilo u srcu oca i majke budi divljenje, radost i zahvalnost.

Po samoj svojoj prisutnosti dijete u obitelji koja ga prihvaća mijenja sve odnose. Iako samo ne može ništa činiti, dijete je u obitelji odmah partner u punoj ulozi. Ono dan za danom čini od žene majku, od muškarca oca. Pojava djeteta budi u roditeljima nove snage. Dolaskom novorođenčeta bračni par doživljava promjenu. Dijete mijenja i prostorni raspored doma: kolijevka postaje središte. Odnosi među supružnicima se otvaraju: oni zajedno gledaju prema trećemu, njihovom djetetu. Ne može se reći da dijete samo prima od roditelja. Dijete humanizira svoje roditelje samim tim što je tu. Ono pomaže roditeljima da njihova ljubav postane velikodušnija. Djeca nas mijenjaju po samoj svojoj nazočnosti.

Za svoje roditelje dijete nije samo blagoslov nego i zdravlje. Djeca oslobađaju odrasle ljude od osamljenosti. Mnoge starije osobe trpe od samoće. Žele vidjeti svoju djecu i još više svoje unuke. Nisu li unuci pravi saveznici baka i djedova? Oduvijek oni idu zajedno veoma dobro. Ali nažalost ti su susreti rjeđi. Sve je veća udaljenost između mjesta boravka baka i djedova i kolijevki njihovih unuka. Sve se više stvara jaz među generacijama. A to nije dobro.

Danas se često ističe da je dijete na prvom mjestu, a u isto vrijeme upravo se današnje društvo zatvara za djecu. I u našoj domovini sve se rjeđe rađaju djeca, sve manje ima djece u obiteljima, sve su malobrojniji razredi u školama, sve više ima škola koje se zatvaraju.

Nadalje i naše hrvatsko društvo sve je slabije organizirano da bi prihvatilo djecu: kuće i stanovi nisu planirani za brojne obitelji, porezni sustav ne ide u prilog takvim obiteljima, zakoni o radu ne štite ženu koja želi rađati. Jaslice i dječji vrtići, uza sve što pomažu, ipak nisu dostatni i ne mogu, posebice u prvim godinama života, zamijeniti roditelje. Čak se negdje pri uzimanju na posao ženi postavljaju neljudski uvjeti u odnosu na rađanje. Ako iskreno želimo budućnost svome narodu i državi moramo se ozbiljno i odgovorno na svim razinama pozabaviti demografskim pitanjem u nas.

Našem je društvu potrebno vratiti raspoloživost, velikodušnost i radost prema djeci za koju kao da ima sve manje mjesta. Roditi dijete je veliki pothvat u kojem se odmjeravaju mnogi rizici i teškoće. Ali to je i jedinstvena mogućnost koja je dana roditeljima u njihovom životu. Danas kao i jučer najveći dar koji se pojavljuje na svijetu novi je život. U božićnim blagdanima ponavljamo: “Život bijaše ljudima svjetlost”. Bog se objavio Životom i u svakom novom životu trag je božanskog stvaranja. Stoga Drugi vatikanski sabor je htio ohrabriti obitelji s brojnom djecom: “Među supruzima koji na taj način ispunjavaju zadaću koju im je Bog povjerio, treba posebno spomenuti one koji razboritim i zajedničkim dogovorom velikodušno prihvaćaju da dostojno odgoje i brojnu djecu” (GS, 50).Ti roditelji osiguravaju svojoj djeci braću i sestre. Velika je blagodat prolaziti kroz život u zajedništvo s braćom i sestrama.

Da bismo i na vanjski način podržali i ohrabrili naše obitelji s brojnijom djecom za ovaj prvi Božić u novome tisućljeću želim priopćiti da smo mi biskupi zagrebačke Crkve odlučili da ćemo odsada nastojati osobno krstiti svako peto dijete u obiteljima naše Nadbiskupije.

Zasigurno jedna od najcrnjih stranica naše povijesti je ona koju pišu ljudi da bi dokazali svoje gospodstvo nad životom i smrću. To “dokazivanje” ide sve do ubijanja djeteta. Pitanje pobačaja ima mnogo vidova. O tome sam pisao u pastirskom pismu “Da život imaju”. U ovoj božićnoj poruci posvećenoj radosti djeteta reći ću samo sljedeće: pobačaj je djelo smrti. Pravo na život koje je zajamčeno svima zanijekano je djetetu u majčinom krilu. Poziv iz knjige Ponovljenog zakona uvijek je aktualan: “Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30, 15. 19. 20).

Božić je blagdan djeteta: blagdan Božjeg Sina koji je postao čovjekom i blagdan sve djece svijeta. Stanimo i promatrajmo Dijete u jaslama, otvorimo oči za svu djecu svijeta. Oni nam pokazuju put i usmjeravaju nas prema Gospodinu. Promatrajući djecu postaju naš pogled i naše srce slično djetetu što je uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Isus je k nama došao po Mariji. Ona je i danas put koji nas vodi njezinom Sinu. Njezino velikodušno “da”, njezina raspoloživost u službi, njezina radost i vjernost govore o njezinoj duši. Neka nas Bogorodica Marija ovog Božića dovede do novorođenog Djeteta.

Svima od srca želim radostan Božić i blagoslovljenu novu 2002. godinu.

+ Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački