Nedavno je u nakladi Hrvatskog književnog društva sv. Airila i Metoda (sv. Jerolima) izašla zbirka pjesama “mueenika pravednosti” katoliekog intelektualca iz doba drugoga svjetskoga rata Stanislava Vitkoviaa pod naslovom “Nedopjevana pjesma”. Zbirku je uredio Zvonimir Knezovia, a recenzenti su dr. Dragutin Rosandia i prof. Radovan Grgec.
Stanislav Vitkovia, otac istoimenoga, nakon njegove pogibelji ro?enoga, sveaenika zagrebaeke nadbiskupije i sadašnjeg tajnika HKD sv. Jeronima, ubijen je kao hrvatski rodoljub na Bleiburgu 1945. godine, a iza njega je ostao eitav niz objavljenih i neobjavljenih stihova koji otkrivaju nježnog i sjetnog lirika, ali i velikoga domoljuba, ponekad eak, neka ne zamjere neki, eovjeka pomalo razoearanog politiekim vodstvom zemlje koju je toliko volio. U zbirci tako nailazimo na ljubavne pjesme, pjesme religiozno-duhovnog nadahnuaa, te domoljubne i pejzažne pjesme. U svojim pjesmama Stanislav Vitkovia traži sebe, a u obraaanju Gospi i Bogu on pokušava otkriti smisao postojanja, pokušava pronaai životni put. Njima on ispovijeda svoje slabosti i razoearenja, te ih u molitvi i dijalogu s Bogom pokušava svladati. Nemoguae je u njegovim pjesmama iz mladih dana ne zamijetiti veliku ljubav spram Boga i domovine, kao što je i nemoguae u kasnijim radovima ne zamijetiti razoearenje i njegovo ne slaganje, kao kršaana i katolika, s politikom koju su vodile vlasti NDH. Svjedoee to i sljedeai stihovi iz “Pjesme bez naslova”:
“Ili, zar smo zbilja prevareni teško
svi mi, što bi htjeli da se pravda vrati,
pa da sudi svima i, bez oproštenja,
da svakome vjerno po djelima plati?”
(MF)