Oče Francesco, kakva je atmosfera ovih dana u Jeruzalemu?

Od 7. listopada udiše se vrlo težak zrak jer se čini kao da je prekinuta ravnoteža u Državi Izrael između židovsko-izraelske komponente i arapsko/palestinsko-izraelske komponente. Također, prekinuta je i ravnoteža koja je u dobru i zlu postojala između Izraela i Zapadne obale: postojala je mogućnost dolaska i odlaska, bez većih problema, a također je za Palestince sa Zapadne obale bilo prilično lako doći na posao. Ljudi su napuštali Gazu kako bi otišli raditi u obližnje kibuce. Bilo je moguće otići i doći liječiti se u Jeruzalemu s terapijama koje se ne primjenjuju u Gazi. Nakon napada 7. listopada sve te ravnoteže su porušene. Sada je unutar same Države Izrael židovsko-izraelska komponenta počela s nepovjerenjem gledati na arapsko-izraelsku komponentu, a arapsko-izraelska komponenta se počela osjećati sve nesigurnijom čak i na radnom mjestu i u svakodnevnom životu, čak i dok se hoda ulicom. Nekoliko naših kršćana mi je reklo: “Kad idem po gradu, u Jeruzalemu, izbjegavam govoriti arapski.” To puno govori o klimi koja je stvorena.

Kako ste doživjeli tragediju talaca koje je oteo Hamas?

Situacija s taocima stavila je na kušnju ove obitelji, koje gotovo sve – uz rijetke iznimke – karakterizira vrlo otvoren mentalitet: nisu bile neprijateljski raspoložene obitelji prema palestinskoj komponenti u Izraelu ili na Zapadnoj obali, čak naprotiv. Njihova patnja je bila i nastavlja biti strašna, dok se tužno odbrojava broj pitajući se koliko ih je još živih.

A što je s tragedijom u Gazi?

Palestinska komponenta očito se solidarizira s Gazom: pripadaju istom narodu i pate gledajući tolika razaranja: 35 tisuća mrtvih, od toga vjerojatno više od 15 tisuća djece, a ne znamo koliko ih je još pod ruševinama… Sustavno uništavanje. To je stvorilo osjećaj frustracije, ljutnje, unutarnjeg sukoba. Zatim, ne zaboravimo da ima čak i kršćana, posebno iz Galileje, koji su dio vojske, i bore se u Gazi. Postoji nelagoda i velike poteškoće u rješavanju ovih pitanja čak i za nas kršćane Svete Zemlje jer vrlo dobro shvaćamo patnju koja postoji na obje strane. Shvaćamo prava i zla s obje strane. Želimo da ovaj rat prestane, jer u protivnom brazda mržnje postaje svakim danom sve dublja, a poslije će biti jako teško sastaviti kockice.

Posljednjih mjeseci također smo svjedoci eskalacije nasilnih radnji doseljenika.

Na Zapadnoj obali vidjeli smo ispad bez presedana: ako su prije njihove akcije bile malo više kontrolirane, tijekom ovih šest mjeseci, ne. Također znamo da je nekoliko tisuća Palestinaca na Zapadnoj obali zatvoreno u administrativnom pritvoru: to jest, ostali su bez prava. A tu je i nekoliko stotina Palestinaca koji su ubijeni na Zapadnoj obali, tijekom vojnih, doseljeničkih ili drugih operacija; dakle, to nisu bile okolnosti koje su povezani s vojnim napadima, napadima doseljenika ili s nekim drugim nasilnim radnjama, već su se oni događali i u običnom životu: poljoprivrednici koji su išli brati masline i kada su naišli na doseljenike oni su ih ustrijelili. Za prevladavanje ove rane trebat će dosta vremena jer je emotivna dimenzija u ovom sukobu bila vrlo jaka.

Vraćamo se na 7. listopada: kakvo objašnjenje može biti za ono što se dogodilo?

Ono što se dogodilo 7. listopada morat će se proučiti i istražiti, jer su iste izraelske novine optužile i vladu i vojsku da su ignorirali dokumente dobivene od vojnih obavještajaca koji govore o mogućoj operaciji ove vrste od strane Hamasa te o znakovima koji su bili vidljivi tijekom prethodnih dana. Vjerujem da je u vlastitom interesu Izraela da to razjasni.

Posljedice tog brutalnog terorističkog napada na civile su ono što smo vidjeli, naime pokolj u Gazi…

Reakcija je bila tako jaka upravo zato što je to bio šok. Čak i sa stajališta vojnih izbora, čini se da je prevladala emocionalnija dimenzija, želja da se reafirmira oblik vojne nadmoći, želja da se reafirmira odvraćanje koje je na neki način dovedeno u krizu i koje je bilo upitno. Vidi se želja da se kaže: “U budućnosti se više nitko neće usuditi ponoviti ovako nešto”.

To su činjenice koje ostavljaju tragove mržnje. Za obnovu kuća dovoljna je novčana pomoć, za obnovu mira u srcima potrebno je još mnogo vremena.

Rane će još dugo ostati; da bi bili izliječeni, trebat će prosvijećeno vodstvo, s obje strane, koje zna kako raditi na pomirenju. U Europi su se u dvadesetom stoljeću vodila dva svjetska rata s milijunima mrtvih. Ali tada su, umjesto da se bore za resurse, dijelili: to je bio veliki genijalni potez Schumana, De Gasperija i Adenauera kada su odlučili stvoriti Zajednicu ugljena i čelika. To je put koji je Europi zajamčio eru mira. U ovom trenutku ne vidim mogućnost da se nešto slično napravi u Izraelu i Palestini, jer ne dijele isti kulturni okvir. Europa je, u dobru i zlu, sve do sredine dvadesetog stoljeća bila kontinent koji se pozivao na kršćanske vrijednosti pa tako i na vrijednosti pomirenja, mira, suradnje i druge slične vrijednosti. Ovdje smo sada suočeni s kulturama koje nisu toliko u međusobnom dijalogu.

Što mislite o “Abrahamovom sporazumu”?

Na njega gledam pozitivno: zemlje su to koje su bile na različitim pozicijama iz ideoloških razloga i koje su počele surađivati, makar i iz ekonomskih ili obrambenih interesa. Za mene je to bio prvi korak i mislio sam da će, nakon što Abrahamov sporazum bude dovršen, početi s rješenjem palestinskog pitanja na politički način. Umjesto toga, baš kao što je dogovor sa Saudijskom Arabijom također bio u pripremi, dogodio se napad 7. listopada. Operacija koja ne samo da je sabotirala Abrahamov sporazum, već je zapravo otežala političko rješavanje palestinskog pitanja. I ujedno je to učinio nužnim.

Zapravo, čak i oni koji su smatrali da je hipoteza o dvjema državama zastarjela sada se vraćaju na ono što je oduvijek bilo stajalište Svete Stolice.

Sada je svakako teže nego prije deset ili dvadeset godina. No, u isto vrijeme, sada se pojavila svijest da palestinsko pitanje mora imati političko rješenje. Stoga je povratak teorije dviju država također povezan s činjenicom da u ovom trenutku vjerujem da nije moguće razmišljati o jednoj državi. Kako konkretno ustrojiti drugu državu, onu Palestinu – jer jedna već postoji, ona Država Izrael – tu svakako treba doprinos prije svega onih koji su izravno zainteresirani, dakle Palestinaca. Država Palestina se ne može stvarati na koži Palestinaca, jer ta operacija je tada već napravljena i nije uspjela. Oni moraju biti uključeni. Zatim trebamo najutjecajnije zemlje – prije svega SAD, ali i arapske zemlje Zaljeva – da pomognu pronaći pravi oblik. Problemi su, kao što znamo, rješivi. Svojedobno je Sharon, kada je odlučio povući doseljenike iz Gaze, to mogao i konkretno provesti.

Kako je danas moguća takva hipoteza?

Na Zapadnoj obali, ako Država Izrael prihvati dvodržavno rješenje, morat će se odlučiti ili za povlačenje doseljenika ili za integraciju doseljenika u palestinsku državu, baš kao što u Izraelu postoji arapska govorna komponenta u židovskoj državi, ili neki drugi oblik za proučavanje. Znamo da državnih modela ima mnogo, ima i onih u kojima su predviđene autonomne regije. To nije nešto što se može napraviti u nekoliko mjeseci, ali se također ne može prepustiti grčkoj neodređenosti. Da bismo dali nadu i Palestincima, moramo odrediti i određeni datum do kada će ova država početi postojati, a slijedom toga moramo postaviti i mapu puta. Očito prvo mora prestati rat i mora postojati podrška na međunarodnoj razini jer oni koji žive na Zapadnoj obali, a još više oni koji žive u Gazi nalaze se u nesagledivim teškoćama.

Kako kršćani doživljavaju ovo što se događa?

Kršćani su unutar sebe vrlo diferencirana stvarnost. S jedne strane osjećaju da pripadaju nekom narodu, a s druge osjećaju, kao kršćani, da su pozvani ići dalje od etničke vizije. I kršćani u ovom trenutku jako pate jer su se našli u sredini i vuku ih s obje strane. Ima onih, s obje strane, koji bi htjeli da kršćani jednostrano stanu na jednu stranu. Kršćani nastoje biti ljudi mira i općenito kršćani u Svetoj Zemlji su – usuđujem se reći – kulturno najmiroljubivija komponenta, pa je onda stoga i ona koja bi na neki način mogla dati doprinos, u budućnosti, tom putu pomirenje o kojem smo govorili. Međutim, osjećaju se frustrirano jer ih, često mimo službenih izjava i onih koje se koriste za politički marketing, židovski svijet jednostavno smatra Arapima, a arapski ih svijet ne smatra dovoljno Arapima jer su kršćani. U ovom trenutku vratila se želja za iseljavanjem. Od onih koji žive u Gazi, vjerujem da će ih ostati vrlo malo, a šteta, jer Gaza je u Djelima apostolskim jedno od mjesta gdje je i monaštvo cvjetalo u prvim stoljećima. Čak i na Zapadnoj obali mnogi razmišljaju o odlasku. No, ono što najviše iznenađuje jest da i u Galileji, zbog lokalnog organiziranog kriminala, mnogi razmišljaju o iseljavanju.

Što znači, usprkos svemu tome, vjerovati u uskrsnuće?

Kršćanin, prije svega, vjeruje u poruku uskrsnuća, ali zna da vrijeme povijesti još nije vrijeme punog zajedništva svih naroda u nebeskom Jeruzalemu. Još uvijek smo u srednjoj fazi, vrijeme povijesti je još uvijek vrijeme napetosti: tako je opisano u Evanđeljima, tako je opisano u Pavlovim poslanicama, a tako je opisano u onom divnom tekstu u kojem Knjiga otkrivenja opisuje sukob u povijesti između onih koji slijede žrtvovano Janje i onih koji slijede druge logike i pretvaraju sve u tržište; idu čak tako daleko da kupuju i prodaju ljudske živote. Ono što moramo održati na životu unutar ovog bojnog polja koje je povijest jest sigurna nada koja proizlazi iz činjenice da je Krist svojim uskrsnućem već pobijedio zlo i smrt. Biti kršćanin u Svetoj Zemlji predstavlja poseban poziv. Kršćani su ovdje usko povezani s povijesnom dimenzijom objave i utjelovljenja. Bilo ih malo ili mnogo, nije važno, ali je temeljno da kršćani Svete Zemlje uvijek pomažu cijeloj Crkvi da se prisjeti povijesne dimenzije kršćanstva, što je vrlo važna dimenzija kako bi se izbjeglo rastakanje kršćanstva u oblike gnoze ili oblike mitskih religija.

Nakon napada na Sjedinjene Države 11. rujna, u svojoj poruci za Dan mira 2002. Ivan Pavao II je napisao: “Nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta.” Koliko su važni pomirenje i oprost?

Pomirenje je ključno. Vjerujem da je ta poruka apsolutno najvažnija poruka za Dane mira koju je ikada dao jedan Papa. I stoji uz encikliku Ivana XXII. Pacem in terris koja navodi četiri stupa za izgradnju mira: pravdu, istinu, milosrđe i slobodu. Pomirenje, kako navodi papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, ima dimenziju ne samo pravde nego i istine. I zato je potrebno, da bismo išli putem pomirenja, znati i stvari nazvati svojim imenom. Isto vrijedi i za oprost. Oprost nije amnestija, nije pretvaranje da se ništa nije dogodilo. Oprost znači preuzeti na sebe sve negativne posljedice, patnje, zla, koje zlo proizvodi. Kada razmišljamo o oprostu, mislimo na Krista na križu, na križ koji oprašta. Kako bih oprostio, moram prihvatiti vrstu patnje koja mi dopušta da ne reagiram. Na šamar, kao što je Isus učinio u času svoje muke, ne odgovaram šamarom.

Kako stvoriti ovakav put u Svetoj Zemlji?

Bit će potrebno jako dugo jer za nas kršćane pomirenje je univerzalno, tiče se svih. Židovski svijet i muslimanski svijet imaju kategoriju pomirenja, ali se ona uglavnom primjenjuje unutar vlastite zajednice. Tada, ponovno, prisutnost kršćana postaje temeljna, jer dovodi do nadilaženja i etničkog horizonta i horizonta vlastite vjerske zajednice. I kršćani također moraju biti spremni platiti cijenu patnje za to. Ne možete to očekivati od svakoga, stoga razumijem one koji više ne mogu izdržati i napuštaju zemlju kao što se dogodilo u Iraku, Siriji, Libanonu jer se boje za svoje živote ili živote svojih članova obitelji. Istodobno, kada me pitaju, posebice mladi, zašto ostati, odgovaram ovako: “Hoće li vaša zemlja, bez kršćanske prisutnosti, biti bolja ili gora?” Odgovor koji mi uvijek daju je: “Bit će gore”. Oni koji ostaju znaju da moraju platiti cijenu: cijenu vjernosti Kristu i davanja života, u smislu da se na kraju to zaista može i dogoditi.

Što je za vas posljednjih mjeseci značilo biti kustod Svete Zemlje?

Promijenio se pristup stvarnosti. Prije 7. listopada mislio sam da je moguće polako ići naprijed i razvijati inicijative za dijalog pokrenute i na strani izraelskog židovskog svijeta i na strani muslimanskog svijeta, posebno, u ovom drugom slučaju, u školama. U ovih šest mjeseci sam vidio da su se mnoge pokrenute inicijative na neki način “zamrznule” i to me navodi da trebamo imati strpljenja, u smislu da znamo čekati vrijeme kada će ih se moći ponovno pokrenuti. Tada sam osjetio da je služba molitve, vrijednost zagovora, puno važnija: ona uključuje hodanje između dviju stvarnosti tražeći od Boga da nekako pronađe točku susreta. Mnogo puta smo se suočili s patrijarhom Pizzaballom, a i sami smo primijetili da u ovoj stvarnosti nisu u pitanju samo ljudske volje, već je na djelu misterij Zla. Stoga osjećam ovu potrebu da molim još više. Naposljetku, pokušao sam ohrabriti prije svega braću, a potom i narod, da održe nadu.

Suočen s onim što se događa lako je biti pesimist…

Pesimizam je nedostatak vjere. Dopustiti da vas proguta pesimizam znači ne vjerovati u snagu Uskrsa. Vjerujem u snagu Uskrsa: vjerujem da je Krist doista pobijedio zlo i smrt i vjerujem da su oni koji danas pokušavaju riješiti probleme na određeni način već u startu izgubili. Znam da su oni koji se odluče na nasilje već na neki način izgubili. Jer Krist, koji je umro i uskrsnuo, govori nam da postoji druga perspektiva u kojoj treba živjeti i s koje se točke gledišta suočavati s problemima.

Jeste li osjetili podršku u ovim mjesecima rata?

Mnogi ljudi pokazuju bliskost, pišu nam da nas se sjećaju, da mole za nas. Uvijek smo osjećali veliku podršku Pape, jer on nikada nije prestao govoriti o miru, čak i znajući da je to nepopularna tema, čak i znajući da je to bila pogrešno shvaćena tema. I uvijek se sjećao Palestine, Izraela, Svete Zemlje… Više puta sam rekao da smo mi u nekim stvarima privilegirani, jer postoje mnoge druge stvarnosti u kojima se pati i koje se ne pamte kao naše. A tada nas je također puno podupirao naš Red. Rekao bih onda da sam općenito osjetio podršku. Ono što imamo i trebat ćemo u nadolazećim vremenima, osim blizine, bit će i konkretna potpora kako bismo mogli pomoći kršćanima i lokalnom stanovništvu u gospodarskim poteškoćama koje je donio rat.