Nemoć pukog čovjekoljublja

1. Radosno pozdravljam sve vas koji ste danas došli na Trg svetoga Petra za Dan Caritasa, kojeg promiče Papinsko vijeće “Cor unum”. Neki od vas imaju odgovornost u tim velikim katoličkim organizacijama pomoći, koje sa značajnim naporima nastoje suzbiti bijedu suvremenog svijeta. Drugi predstavljaju ono široko mnoštvo “dragovoljaca”, koji se u mnogim dijelovima svijeta besplatno posvećuju služenju bližnjemu. Prigodom prirodnih katastrofa, izvanrednih prilika, ratova, bolesti, mnoštva muškaraca i žena, u duhu velikodušne ljubavi prema bližnjemu, brinu se za one koji su u teškoćama i njima posvećuju vrijeme i snage, po primjeru dobroga Samarijanca. Upravo je dobri Samarijanac, o kojemu govori Evanđelje, lik dragovoljca koji postaje bližnji svom bratu koji je u potrebi (usp. Lk 10,30 sl.).
Dao Bog da to mirno “vježbanje nade” sve više širi svoje djelovanje, s poticajima koji smjeraju braniti ljudska prava, pomoći onome koji je potrebit, promicati kulturu solidarnosti i civilizaciju ljubavi.
2. Pred tim utješnim razvojem ustrojstava pomoći i promicanja čovječnosti koji su osobit doprinos kršćani pozvani dati? Oni, u svjetlu evanđeoskih pouka, znaju da moraju posvuda i sa svim raspoloživim sredstvima svjedočiti najvišu zapovijed ljubavi: “Ljubi Gospodina, Boga svojega, iz svega srca svojega… iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje…Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mk 12,30-31). Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Evo vjernikova poziva i poslanja. Ljubav prema braći proizlazi iz ljubavi prema Bogu i može dostići puninu samo u onome koji živi ljubav prema Bogu. Samo čovjekoljublje, koliko god je pohvalno, nemoćno je pred tolikim ljudskim nevoljama.
Kad ostaje vjerna Isusovu poslanju i primjeru, karitativna djelatnost kršćanina postaje navještaj i svjedočanstvo o Kristu koji daje svoj život, liječi čovjekovo srce, ozdravlja njegove rane prouzrokovane mržnjom i grijehom, daje svima radost i mir.
Dragovoljne službe, koje okupljaju osobe svakog socijalnog podrijetla i različitih uljudbenih i religioznih odnosa, očekuju da vjernici daju svoj specifični doprinos. Ako oni ne uvide tu apostolsku zadaću, u opasnosti su da ne ispune svoje evangelizatorsko poslanje biti “sol zemlje” i “svjetlo svijeta” (usp. Mt 5,12-13).
3. Obraćam se stoga vama, draga braćo i sestre, koji se u svom djelovanju nadahnjujete na Evanđelju. Primili ste dar djelatne ljubavi: budite svjesni da ste svjedoci i djelitelji toga dara. Vaše se poslanje nikada ne smije svesti na zadaću samo socijalnih djelatnika i samo velikodušnih čovjekoljubaca.
Evanđelje djelatne ljubavi veliko je proroštvo današnjih vremena. To je jezik evangelizacije koji neposrednije razumiju također oni koji još ne poznaju Krista. U bratu koji je potrebit nalazi se On sam. Jamči nam to osobito njegova riječ: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40).
Dok vam zahvaljujem za sve što činite, kažem vam uime Crkve: pokažite čovjeku našega doba Krista, umrla i uskrsla za spas svakoga ljudskog bića, bez rasne i uljudbene razlike! On je nada koja svijetli na obzorju čovječanstva.
Neka vam pomogne Marija, Djevica koja osluškuje i brižna Majka svih ljudi. Neka vas prati također moj blagoslov koji rado podjeljujem vama, vašim inicijativama i svima koje susrećete u svojem promicanju čovječnosti i kršćanskoj solidarnosti.