Budi dio naše mreže
Izbornik

Nitko nema pravo u vaše ime činiti nasilje!

Propovijed nadbiskupa kardinala Franje Kuharića na Trećem hodočašću hrvatskih vojnika katolika u Mariju Bistricu 1. listopada 1995.

“Na sliku Božju on ga stvori” (Post 1,27)

Sve vas okupljene oko Božjeg oltara u ovom svetištu Majke Božje Bistričke, sve vas koji ste povezani s nama pred malim ekranima i na Radiju, sve vas oslovljujem SESTRE I BRAŠO U KRISTU!
Oko Božjeg oltara svi smo braća i sestre jer je Isus Krist došao na svijet da sve ljudske sinove i kćeri preobrazi u sinove Božje i kćeri Božje i da tako budu braća i sestre u Isusu Kristu, posvećeni Duhom Svetim, u odnosu prema Ocu kojega oslovljujemo: Oče naš, koji jesi na nebesima!
Današnja riječ Svetoga Pisma nadahnjuje mi razmišljanje o čovjeku. U susretu s mladim ljudima osobito volim razmišljati o čovjeku da bismo spoznali tko je čovjek. Iz te spoznaje o čovjeku možemo onda odrediti sve svoje odnose prema ljudima, prema prijateljima i neprijateljima, prema svakom čovjeku.
Spoznaju o čovjeku ne crpimo samo iz nekih ljudskih saznanja, iz ljudskih filozofija, iz ljudske mudrosti, iz ljudske psihologije. Mi svoje znanje i spoznaje o čovjeku crpimo iz istine Božje Riječi. Stoga razmislimo o pet istina o čovjeku. Svaki čovjek ima pet prstiju na ruci, pa brojimo pet istina koje su objavljene o čovjeku, koje Bog objavljuje o čovjeku.
Prva istina je da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku Božju. Druga istina je da je čovjek sagriješio i odbacio Boga i njegovu ljubav i svoje blaženstvo. Treća istina je da je Bog tako ljubio čovjeka da je sam postao čovjekom, rođen od Djevice Majke Marije, da mu bude Spasitelj mukom i smrću na križu. Četvrta istina je, čovjek je biće savjesti. On u svojoj savjesti razlikuje što je dobro a što je zlo, i u svojoj savjesti on se odlučuje hoće li činiti dobro ili će činiti zlo. Peta je istina da je čovjek besmrtno biće, da čovjek ne završava svoju egzistenciju smrću. On ima besmrtnu dušu i zato je pozvan na uskrsnuće. Tih pet istina želimo kratko razložiti da bismo kroz njih postavili pitanja svojoj savjesti.
Čovjek je stvoren, Bog je Stvoritelj. Bog neizmjerna Ljubav, vječna Istina, beskrajno savršeni Duh, koji vječno živi puninom svoga života odvijeka dovijeka, dariva postojanje. Ništa ne postoji u svemiru i u svijetu a da Bog nije darovao postojanje. Stvoritelj doziva iz ništavila u postojanje čitav kozmos, galaksije, milijarde sunaca i zvijezda, ovu naču zemlju i na toj zemlji život, život biljni, život životinjski, život čovjekov. Stvorio je vidljivi i nevidljivi svijet, svijet materije, svijet energija, sila, ali je stvorio i nevidljivi svijet duha, duhovni svijet koji je bio pozvan da se daruje Bogu jer je primio život kao dar od Boga. To je taj svijet čistih duhova, anđela. Čovjeka je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Nače porijeklo nije iz nekih kozmičkih sila, nače porijeklo je iz ljubavi samoga Boga. Bog govori o čovjeku na prvoj stranici Svetoga Pisma: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori…” (Post 1,27). To je uzvišenost ljudskog bića, to je dostojanstvo ljudskoga biđa. Tako ga je Bog zamislio, tako ga je stvorio, darovao mu život. Život je tajna koju ne stvaraju tvornice ni kemija, nego ga dariva Bog.
Druga je istina da je čovjeku bilo ponuđeno da prihvati svoje stvaranje, da iz Božje ljubavi prihvati samoga sebe i da uzvrati za tu ljubav svojom ljubavlju u odnosu prema samome Bogu. To je ponuda slobodi. Čovjek je stvoren slobodan. To znači da može svojom vlastitom odlukom i svojim vlastitim izborom graditi svoj život, svoj svijet, svoju povijest. Ali na čemu? Na istini ili laži, na ljubavi ili mržnji; na pravdi ili nepravdi. Tu se događa tragedija bez koje ne možemo razumjeti ništa u povijesti. Događa se grijeh. Grijeh je kada slobodno i razumno stvorenje odbaci Boga i sebe na neki način proglasi bogom. Taj se grijeh dogodio u svijetu duhova. Oni su bili najsličniji Bogu svojom čistom duhovnom naravi, svojom razumnošću, svojom slobodom, svojom moći. I oni su trebali prihvatiti sebe kao dar stvaralačke ljubavi Božje i prihvatiti sebe kao dar stvaralačke ljubavi Božje i prihvatiti Boga kao svoju ljubav, kao svoju istinu i kao svoju sreću. I mnogi rekoše NE: Non serviam, neđu slušati! I pali anđeli postadoše duhovi mržnje, postadoše neprijatelji Božji, neprijatelji stvaranja Božjega i neprijatelji čovjeka.
Grijeh čovjekov, učinjen na napasničku zavodljivost, odjekuje u nama, odjekuje u cijeloj povijesti i do konca svijeta.
Bog je zamislio drugačiji svijet, drugačije odnose među ljudima nego što se događaju nakon grijeha. Sveto Pismo nam kaže da se prvo ubojstvo dogodilo kad je Kajin ubio brata Abela. Dakle, iz grijeha je poteklo neprijateljstvo, nepravda, nasilje, smrt. Grijeh je taj prokleti korijen iz kojeg se rađaju sve nesreće svijeta: zlo i zloća.
Vojske postoje. Nema nijedne države koja ne bi imala svoje vojske. A zašto su te vojske potrebne? Da je svijet onakav kakav ga je dobri Bog zamislio, onda vojničkog zvanja ne bi bilo; ono ne bi bilo potrebno jer nitko ne bi otimao tuđe, nitko gazio tušu slobodu, nitko nanosio nepravdu drugome; onda ne bi trebalo ni ključa ni ključanice na našim stanovima.
Grijeh u čovjeku je unio sukobe među ljudima. Zato su se neki naoružavali da bi osvajali, da bi širili svoj imperij, da bi pokorili druge jer su mislili da je to njihovo pravo. Nitko nema pravo pokoriti drugoga ni oplijeniti drugoga, jer je to nepravda. Onda su se svi morali naoružavati da se brane. Zato su nastala vojnička zvanja: za obranu. Braniti sebe od nepravedna napadača je moralno pravo. Braniti domovinu, braniti mir, svoju slobodu, to je pravo, jer kad to ne bi bilo pravo, onda bismo izjednačili dobro i zlo, onda bismo zlo proglasili dobrom, a dobro zlom. Prorok Izaija kaže: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu…” (Iz 5,20).
Vojničko zvanje je stvarnost povijesti ovakve kakva ona jest, ranjene povijesti u kojoj se događaju nasilja i nepravde. Čovjek je ranjen.
Treća istina! Bog nije želio da čovjek ostane u svom grijehu, da nosi svoje prokletstvo u svom osobnom životu, u svom obiteljskom životu, u svom zajedničkom životu. Bog je htio da čovjek bude oslobođen od grijeha, od zla, da mu se ponovno vrati dostojanstvo u kojem je stvoren, da mu se ponovno vrati život Božji, život milosti. U središtu povijesti grijeha je središte povijesti milosti, a to je Isus Krist, to je Utjelovljenje. Druga božanska osoba, iz toga nedokučivog zajedništva Presvetog Trojstva, uzela je naču ljudsku narav rodivči se od Djevičanske Majke Marije snagom Duha Svetoga. Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! I sam reče Nikodemu u noćnom razgovoru: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16).
Tu se susrećemo s Marijom, jedinim ljudskim bićem koje je stvoreno u milosti Božjoj, koja je bila sačuvana od baštine grijeha i rođena puna milosti. Nju je Bog pripremio da u ime čovječanstva, grešnoga i paloga, poslušnošću svoga srca, vjerom svoje duše prihvati, u nače ime, Spasitelja. Kad joj je arkanđeo Gabrijel navijestio da će roditi Sina i da će mu nadjenuti ime Isus, da će On spasiti svoj narod od grijeha, ona reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj riječi!” (Lk 1,38).
Poslušnost Božjoj riječi je povratak k Bogu, i onda je to susret Boga s čovjekom da čovjek bude spašen. Isus nas je spasio najvećim činom ljubavi, žrtvom na križu: umrijeti za drugoga. Isus je rekao: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
U žrtvi Sina Božjega posvećena je sva ljudska nesebičnost, sva ljudska požrtvovnost, posvećena je i ĆRTVA ĆIVOTA uložena za slobodu i mir svoga naroda.
Grijeh može oprati samo nevina krv Sina Božjega. Zato što je čovjek toliko ljubljen da je Sin Božji za njega umro na križu i uskrsnuo, zato čovjek može dobiti oproštenje grijeha u skrušenoj ispovijedi. Oni koji su kršteni, ti su dobili oproštenje od istočnog grijeha i, ako su odrasli kršteni, od svih svojih grijeha, jer ih je ljubav Sina Božjega pomirila s Bogom. Čovjek očišćen i tako pomiren s Bogom ima pristup k oltaru Božjem, k najsvetijem sakramentu: Svetoj Pričesti u kojoj se Isus Krist dariva duši. On nije događaj jednog trenutka. On nije događaj jednoga vremena, tamo u Palestini od Betlehema do Kalvarije. On je stalno darivanje, stalna prisutnost, stalna spasiteljska ljubav. Zato je čovjek spašen: može biti ponovno lijep, ponovno pravedan, ponovno svet.
U to spasavanje čovjeka je uključena Marija, najnevinija i bezgrešna. Stajala je pod križem svoga Sina u jednoj patnji, u jednoj ljubavi za otkupljenje čovjeka.
Četvrta istina: čovjek je biće savjesti! To znači čovjek je etičko biće. Ne može čovjek isključiti iz svoga života pitanje što je dobro, a što je zlo. Smijem li činiti zlo ili trebam li činiti dobro? Da li postoje razlike između dobra i zla? U suvremenoj civilizaciji kažu da ne postoje, da je dobro ono što se čovjeku sviđa, što mu donosi određeni užitak bez obzira na moralna načela, što ga obogaćuje pa makar drugoga pljačkao, što ga čini moćnim. Sve je navodno to dobro bez obzira da li se do toga, subjektivno mislećeg, dobra dolazi zlim putem.
Postoji nepremostiva razlika između dobra i zla. U današnjem Evanđelju Isus u jednoj usporedbi nameće nam meditaciju o toj razlici dobra i zla, nepravdi i pravdi: bogataš koji uživa, koji je presit, koji živi samo za svoje tijelo i svoje bogatstvo, bez obzira kako je to bogatstvo stekao, a s druge strane situacija Lazara, siromaha koji je gladan i koji bi želio nasititi se otpacima s bogataševa stola, ali ni to mu nitko nije pružio. Socijalna pravda! Isus strahovito teškom usporedbom upozorava na socijalnu pravdu.
Postoji bitna i nepremostiva razlika između dobra i zla. Grijeh je uvijek grijeh i mržnja je uvijek mržnja i nepravda je uvijek nepravda i psovka je uvijek psovka. Molitva je uvijek molitva, ljubav je uvijek ljubav, pravednost je uvijek pravednost. ćto čovjek živi, što čovjek čini, takav jest. On otkriva i svojim riječima i svojim djelima svoje misli, otkriva da li nosi u sebi izbor dobra ili zla. Bog hoće da čovjek u sebi bude lijep, svet, dobar, da u sebi bude ujedinjen s Bogom.
Kada smo kardinal Puljić i ja bili u TV parlamentu, rekao je invalid Bebek, koji je izgubio oči u borbi kod Topuskog: “Ja ne razmišljam ni o kakvoj osveti. Ja ne mrzim nikoga”. Poslije sam s njim razgovarao pa mi je kazao: “Ja u Bogu živim i Bog u meni i ja sam sretan”.
Drugi vatikanski sabor kaže: “Dakle, što viče prevladava ispravna savjest, to se viče osobe i društvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti” (GS 16).
Godine 1992. dok je još rat harao u nekim dijelovima Republike Hrvatske, mene su pozvali hrvatski časnici u Ivanić Gradu da im održim predavanje o ratnoj etici. Imao sam toga dana susret sa svećenicima u Ivanin Kloštru pa sam došao i našim časnicima na njihov seminar u Ivanić Gradu. Tumačio sam im što to znači etika, što to znače objektivni principi života i odnosa prema ljudima, prema samom sebi, prema Bogu. Kazao sam im: hrvatski narod nije želio rat. Hrvatski narod nije želio osvajati tuđe, hrvatski narod je želio samo biti slobodan. Ima li on na to pravo, ili imaju li na to pravo samo veliki, moćni? Nema pred Bogom velikih i moćnih. Pred Bogom su svi jednaki jer Bog želi svakome dobro. Rat je nametnut, i niste vi odgovorni za rat nego oni koji su ga htjeli. Ali, u ratu, kad ste prisiljeni na samoobranu, vežu vas moralni principi. Ništa ne smijete učiniti što bi bio čin mržnje i čin osvete i onda kada se opravdano branite. Kad se vama protivnik preda, on ima svoje ljudsko dostojanstvo, ne smijete ga ni dirnuti ni povrijediti. Ako iz one kuće netko na vas puca jer je bunker, vi ćete se braniti. Ali, možda ona druga kuća, u kojoj dršće obitelj u podrumu, a nitko vas iz nje ne napada, ne smijete je ni dirnuti.
U “Oluji” prošla je hrvatska vojska, oslobodivši s pravom područje koje je bilo okupirano, da bi otvorila vrata stotini tisuća prognanih da mogu potražiti opet svoje domove, svoje njive, svoje vrtove. To je bilo pravo: osloboditi da se ispravi nepravda i da se vrate prognanici. Drago mi je bilo čuti poziv Predsjednika Republike kad je pozivao srpsko pučanstvo da ne bježi, da ostane u svojim domovima, da je svojim najvišim autoritetom vrhovnog zapovjednika hrvatskih oružanih snaga jamčio sigurnost, jamčio slobodu, jamčio je prava. Uvjeren sam da su naši vojnici to poštivali. Ali ipak dogodilo se da su nakon toga došli pljačkaši i došli palikuće i toliko toga razorili, opustošili i opljačkali. Sigurno to ne može pasti kao ljaga na čast hrvatske vojske jer, uvjeren sam, hrvatska vojska to nije činila. To nisu činili rodoljubi, to nisu činili ni naši prognanici. Oni su patnici koji su ostali bez svega. Ja im vjerujem jer su mi toliko puta kazali: mi ne želimo osvete, ne želimo mržnje. Zato prosvjedujemo protiv nasilja koja su nakon oslobođenja učinjena i optužujemo one koji su time uvrijedili cijelu Hrvatsku, cijeli hrvatski narod. Time su nanijeli i uvredu braniteljima koji su oslobađali na pravedan i častan način, poštujući principe obrane, odustajući od čina osvete i mržnje.
Postoje razlike između dobra i zla. Nema tih motiva u ime kojih bi se smjelo činiti zlo čovjeku, tko god on bio. Savjest! Ali Drugi vatikanski sabor kaže: “Savjest ipak gubi svoj smisao i svoje dostojanstvo #!kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje slijepa#!” (GS 16).
Zato ja opet, draga moja braćo vojnici, želim vašoj savjesti dati svjetla Božjega da uvijek postupate po savjesti, po ispravnoj savjesti. I žalosti me, moram to kazati ovdje, kada dobivam krikove da su u određeni stan, bez ikakvoga sudskog ili drugog rješenja provalili neki u vojnim uniformama, istjerali stanovnike napolje i učinili ih beskućnicima.
Branite svoju čast. Branite dostojanstvo svoga poziva obranom. Nitko nema prava u vaše ime činiti nasilje.
Peta istina, rečena opet u današnjem Evanđelju, jest: gledati u svakom čovjeku vječnost.
Sveti Otac Ivan Pavao II. u svom posebnom Pismu obiteljima kaže, misleći na onaj početak života koji se događa u krilu žene: “Čovjekovo je rodoslovlje u Božjoj vječnosti”. Čim je čovjek začet, on je već uključen u Božju vječnost, i zato je nepovrediv taj život. Zločin je protiv života i protiv samoga Boga kad se ubija od Boga darovani život, uključen u Božju vječnost. Svi smo mi uključeni u Božju vječnost. Naš je duh besmrtan. I nače će tijelo uskrsnuti. Isus Krist je prvijenac uskrsnulih.
U današnjem Evanđelju čujemo dvije sudbine ovdje tako duboko različite a tako strašno različite u vječnosti. Nepravedni bogataš, nemilosrdan, okrutan prema siromahu Lazaru, on propada i njegova je sudbina vječna odijeljenost od Boga. On je odbacio Boga, odbacio ga je u Lazaru. To je život bez ljubavi. To je život vječne mržnje. Lazar kroz kušnje svoga života dolazi u ljubav, slikovito se kaže, u “krilo Abrahamovo”. On postiže puninu života.
Naš život ima svoj smisao u vječnosti, u besmrtnosti. Kad to vjerujemo o čovjeku u svjetlu tih pet istina, onda ćemo stati pred tim misterijom s poštovanjem. Mnogi ljudi su dolazili k Ivanu Krstitelju, koji je naviještao Isusov dolazak i pokazao Zidovima: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta” (Iv 1,29). Tada su dolazili k Njemu razni staleži i pitali što im je činiti. Evanđelista Luka kaže da su došli i vojnici i oni su pitali što je njima činiti. A Ivan im govori: “Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom!” (Lk 3,14). To znači: ne pljačkajte da si nadoknadite nešto. To je tako kratko a tako izričito rečeno.
Vojničko zvanje, koje je često u opasnosti, teško je zvanje: može pasti u napast, može se izgubiti u savjesti, može počiniti neopravdano i nepravedno zlo.
Završit ću s mislima koje je pisao apostol Pavao svome učeniku Timoteju. To što je pisao biskupu Timoteju, to piče svakom vjerniku, i meni i vama:
“O, Božji čovječe! Teži za pravednošću, bogoljubnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću!
Vojuj dobar boj vjere!
Osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojeg si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima” (1 Tim 6,11-12).
Povjeravam vas, draga braćo vojnici, svih rodova vojske nače domovine, kako Republike Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine, zaštiti Majke Božje. Čuo sam za jednog našeg specijalca da on moli pola sata ujutro i pola sata navečer. Onaj koji moli bit će uvijek pravedan. Neka vas sve štiti Bog. Amen.