„Mir vama!“ To je prva riječ koju uskrsli Isus upućuje prestrašenim apostolima okupljenima u Cenakulu. Mir. Danas nas više nego ikad ova riječ titra, pokreće i duboko potresa. Reći danas „mir“ je kao otkriti i naznačiti drugima prisutnost kapi vode u pustinji, u pustinji svijeta zatvorenog u strahu i nepovjerenju, kojeg i dalje razdiru vjetrovi pijeska i gnjeva, vjetar rata koji od Kaina se do danas nastanjuje i uznemiruje srce čovjeka.

Nedostatak mira ne nalazimo samo na zemljopisnim kartama vojnih stratega, već i u našim srcima. I ne postoji mjesto na kartama svijeta koje bi bilo lišeno tog nedostatka, ne postoji „sigurno“ mjesto. Gdje god se čovjek nalazi, on živi zajedno s tim izvorom nasilja koje izvire „iznutra“.

Bojno polje na kojem se bore zlo i dobro srce je čovjeka, kako je zapisao Dostojevski, a papa Franjo nas neumorno podsjeća, da je obraćenje srca moguće s ustrajnim pouzdanjem i da je to ključ za dosezanje obzorja mira. Baš kao što je to isusovac Silvano Fausti jasno shvatio u svom razmišljanju o Muci po Mateju; naime on je istaknuo da Isusa nisu izdali njegovi neprijatelji, nego njegovi prijatelji i da Juda nije imao unaprijed pripremljen scenarij, nije na njemu bilo to da „igra ulogu Jude […] To je napisano zato jer mi to činimo, a ne zato što nas je Bog predodredio; zapisano je da od Kajina nadalje ubijamo svoju braću, živimo od nasilja. Pisanje je kronika, takva je i naša povijest. […] I tada nam Sin Čovječji vraća našu ljudskost koja ne čini nasilja, u kojoj svako nasilje prestaje, svo nasilje naše nečovječnosti spušta se na njegov križ. To je napisano. Dakle, Juda ne čini neobičan grijeh, on čini grijeh koji svi mi činimo: to je grijeh svijeta, u kojem svi imamo udjela, on na sebe oblači naše nasilje, a toliko je ozbiljan da je bolje ne roditi se nego to počiniti. Odnosno, nasilje nije samo uništenje čovjeka – ono je pakao, a Isus dolazi da nas od toga spasi.“

Na ovaj Isusov prijedlog bez presedana koji silazi u naš pakao da nam donese svoj raj, čovjek je pozvan odgovoriti, u svojoj slobodi, bez unaprijed utvrđenih scenarija kojima se treba pokoravati. Da bi to učinio, mora vjerovati da se zlo može iskorijeniti iz srca, vjerovati u onu kap vode koja iznenada izvire u pustinji i spašava ga, donoseći novi, svježi život koji izvire i pjeva jer se on više ne boji smrti.

Ova je uskrsna pjesma radosna zadaća, laki jaram, svijetla sudbina kršćanina.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.