Urednik, u uvodnoj riječi „U kojemu stoljeću mi živimo“, napominje da „mi živimo“ u 21. kršćanskom stoljeću, bez obzira što nam poneki ne-vjernici prigovaraju da žive u „svom“ stoljeću (a ne u našem).

Papa Franjo u Apostolskoj pobudnici Laudate Deum o klimatskoj krizi, veli: Kada čovjek teži da zauzme Božje mjesto, sam sebi postaje najgori neprijatelj. Ono što trenutno doživljavamo jest neobično ubrzanje zagrijavanja; uskoro će, zaključuje papa, za nekoliko godina, mnogi narodi preseliti svoje domove u druge krajeve upravo zbog klimatskih promjena.

Don Ivan Bodrožić u naslovu „Bezgrješna ‘smetnja’“ poručuje: Ako ima netko tko je živio potpuno pravedno i sveto, onda je to majka Marija, čije je srce bilo, i ostalo, savršeno čisto, i bezgrešno, i to nekima smeta. Ona nikada nije zamijenila cilj i sredstvo, već je uvijek imala Boga za svoj cilj, a sve je zemaljsko bilo samo sredstvo da dođe do cilja.

U rubrici „S Marijom kroz povijest“ dr. Dinko Aračić spominje marijanskoga glasnika – dominikanca Angela Paciuchellija koji je naučavao da je po majci Mariji, obnovljena čast svih žena i došlo spasenje svim ljudima.

Pod naslovom „Djetešce podjele“ Ante Periša piše da je dobri mirotvorac Isus postao „kamen spoticanja i stijena posrtanja“, jer se postavio na granici svjetova, i postavlja križeve i raskrižja na kojima se čovjek mora odrediti, kojim će putem ići dalje: Hoće li prihvatiti pomodne istine ovoga svijeta ,ili će poći putem na kojemu su Bog i čovjek, ipak najviša vrijednost, a sve je ostalo samo prop-agenda zla.

Fra Ivica Jurić u članku „Put do Boga“ veli da je Isus Krist objavio tko je Bog, a tko je čovjek. Nadalje, Bog je izvor iz kojega naš razum potječe, on je naša duhovna hrana, ‘hrana’ koja dušu ispunja smislom, snagom i ljepotom, unatoč nevoljama koje su sasvim neminovne. Čovjek, koji ne vjeruje u Boga, zapravo je sve više prosjak duha, a ne kruha; takav je i sit svega, umoran od života, jer svoju glad za Bogom ispunja surogatima.

Fra Kristian Stipanović u tekstu „Gospina jeka“ nada se da ćemo se složiti s činjenicom da je previše bùke i lažnog sjāja oko nas u svjetovnom ‘adventu’, jer u njemu nema Božića, koji je smisao toga razdoblja, pa i čitave ljudske povijesti, a to je Očev i Marijin Sin – Isus Krist; svjetovni ‘božić’, dakle, nije kršćanski Božić, nije proslava Isusova rođenja, nego neki bezlični i prazni praznik.

Suradnica Danijela de Micheli Vitturi u članku „Jaslice Svete Obitelji“ spominje kako Franjevačka obitelj ove godine obilježava 800 godina od kada je sv. Franjo Asiški postavio prvo uprizorenje Božića – žive jaslice. I pita se: Kakve bi jaslice sv. Franjo danas uprizorio u našoj sredini?

Don Stanko Jerčić pod naslovom „Vrijeme je život“ spominje poslovicu koji naš narod često koristi: Nemam vremena (a misli na novac). A don Stanko, iz pastoralnoga iskustva, nadodaje: Vrijeme je – život! Ako/dok živimo, imamo vremena (imamo i života, bez obzira na novac). U razmišljanju se nadovezuje na Isusovu uzrečicu o zgrtanju blaga na zemlji ili na nebu, jer gdje nam je blago (novac), ondje će nam biti i srce (vrijeme).

Urednik fra Ante Branko pod naslovom „Likovna kultura“ opisao je najštovaniju marijansku sliku među vjernicima u Litvi, koja se zove: Majka Božja od Vrata Zore, koja se čuva iznad ulaza u grad Vilnius.

U rubrici „Ispovijesti“ treća je u nizu ispovijed učitelja Gamaliela, odnosno Starca Rabana, koji raspravlja s učenicima o smrti učitelja i proroka Isusa iz Nazareta.

Na omotnici, na zadnjoj i predzadnjoj stranici, objavljen je putopisni opis neobične crkve Svete Nediljice u Šibeniku u Crnici.