U uvodnoj riječi „Blažene kosti“, urednik spominje kako je iz probodenoga Isusova rebra nastalo mnoštvo „novih adama“ koji su otkupljeni žrtvom na križu.

Nakon uvodnika slijedi uobičajeni sadržaj, najprije uspomena na papu Franju. Ivan Bodrožić, pod naslovom „Hodočasnica nade“, piše da je Gospodin Isus došao na Zemlju kao hodočasnik Neba. Dok je dolazio kao hodočasnik iz Božjega srca, trebalo mu je odredište do kojega će doći. Takvo odredište, to jest srce, kojega je primilo, bilo je srce majke Marije, koja od tada postaje hodočasnica nade.

Dinko Aračić u tekstu „Gospina mističarka“ spominje kako je Anna Katharina Emmerich na poseban način častila Isusovu majku Mariju, a svoja viđenja zapisala u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“.

Ante Periša pod naslovom „Sofistička istina“ piše da je u društvu mnoštvo naručenih istina, kojima se koriste mediji, da pridobiju ljude raznim metodama. Međutim, Djevica Marija i Isus su satrli glavu lažnoj zmiji i čovjeku otvorili put slobode i spasenja.

Ivica Jurić u prilogu „Predanje Bogu i sloboda“ poziva vjernike da se opredijele za Boga, da se klanjaju Bogu, jer je to najbolji i jedini ispravni način života u slobodi.

Kristian Stipanović u tekstu „Poslušni pomoći odozgor“ spominje primjer pape Franje koji je molio Boga da mu udijeli snagu i pomogne voditi Crkvu.

Danijela de Micheli Vitturi u prilogu „Majka lijepe ljubavi“ govori da je blažena djevica Marija uistinu Majka lijepe ljubavi već od kada je prihvatila poziv anđela Gabrijela da bude majka Spasiteljeva.

Stanko Jerčić u tekstu „Opraštanje kao samo-darivanje“ spominje kako je Sveta godina, koju je proglasio papa Franjo, za kršćane milosno vrijeme međusobnoga opraštanja i darivanja.

Ante Branko Periša je, iz likovne kulture pod naslovom „Filipinska Gospa“, opisao povijest najpoznatije Gospine slike koju časte kršćani na Filipinima, a zove se Gospa od Mira, ili Gospa dobroga Putovanja, a slavi se u gradu Antipolo, od kojega je dobila nadimak: Gospa od Krušnoga Drveta.

U rubrici „Službenice i službenici Gospodnji“ pod naslovom „Bog i duša – sluga Božji fra Šimun Filipović“ opisan je život „našega čovjeka“, koji se iz Bosne povukao u talijansku pokrajinu Marche. Preminuo je 1902. na glasu svetosti, služeći bolesnima i nemoćnima, uz pobožni uzdah, koji je često govorio: „Brate, Bog i duša“.

U ispovijesti namjesnika Poncija, osma i posljednja u nizu, iz neobjavljene knjige „Grob Isus Krista“ nalazi se prilog kako je Poncije mučno podnio istinu da je Isus uskrsnuo od mrtvih i opet se zapitao: „Što je istina?“ I odgovorio otprilike ovako: „Što je istina, ne znamo, a nećemo nikada ni saznati: Možda Grob bez Pokojnika, ili Uskrsnuli na životu?“

Na četiri stranice prigodne su vijesti iz Crkve u Hrvata, kao i Crkve u svijetu. Među njima i spomen na preminulog urednika fra Petra Lubine koji je preminuo prije tri godine.

U rubrici „Ženstvenost“ objavljena je pripovijest pod nazivom „Vama, koji mislite da znate“, u kojoj majka Marija pripovijeda o djetinjstvu svoga sina Isusa Krista; to je prijevod iz knjige „LEI – ONA“ talijanske spisateljice Mariapie Veladiano.

U rubrici „Spomendanje“ spomen je 1700. obljetnice Prvoga Nicejskoga sabora koji je ozakonio ispovijest vjere. U istoj rubrici spomen je i 1500 godina kolijevke zapadnoga kršćanstva – samostana Monte Cassino, koji je utemeljio opat Benedikt pod sloganom: Ora et labora – moli i radi.

U rubrici „Mirboženje“ navedeno je da je Republika Hrvatska uvela novi spomendan, odnosno da 3. svibnja bude obilježen kao „Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu“; u kojemu je poginulo 402 djeteta, samo u Slavonskom Brodu 28 djece, od toga šestero 3. svibnja.

Na omotnici, na zadnjoj i predzadnjoj stranici, nalazi se putopisni zapis o crkvici Gospe od Zečeva na otoku Zečevu kraj Nina, koja, „kao svjetionik minulih stoljeća, čuva burnu povijest zadarskoga zaleđa“.