Nove stranputice umjetne oplodnje

Može li se dijete roditi dvije godine nakon maj~ine smrti? To viče nije pitanje, ali je pitanje smije li se to ~initi. Slu~aj djevoj~ice Elizabete koja je doista rošena dvije godine nakon smrti svoje majke nastavlja uzbušivati talijanske biologe, lije~nike, teologe i pravnike. Rije~ je o tome da se Elizabetina majka bila podvrgnula postupku umjetne oplodnje, i to onom koji se zove “in vitro” (u staklu odnosno u staklenki – epruveti). Lije~nici odrešenim postupcima izazovu sazrijevanje viče ženskih rasplodnih stanica (ovuluma, jajačca), vade ih iz ženina tijela te ih u epruveti miječaju sa sjemenom (spermatozoidima) mučkaraca, u najboljem slu~aju njezina muža. Razumije se da su tu potrebni posebni urešaji i posebni postupci. U epruveti se onda dogaša za~eđe. Spajanjem jajačca i sjemena nastaje nova stanica, zametak, zapravo novo ljudsko biđe. U tu prvu stanicu novoga biđa siđučnim rasporedom informacija ili odrednica čto ih nose geni i kromosomi sažeta su veđ sva svojstva čto đe ih taj ~ovjek imati kad odraste.
Postupak oplodnje “in vitro” primjenjuje se kad muž i žena ne uspjevaju naravnim na~inom postiđi za~eđe. U epruveti dolazi do viče za~eđa: svako oplošeno jajačce je novo biđe. Onda lije~nici to oplošeno jajačce, buduđe dijete, unose u maj~inu utrobu u koju bi ina~e ono naravnim putem dočlo iz jajovoda. U utrobi, u maternici, nastavlja se naravno dogašanje: zametak se ugnijezdi u stijenku maternice i trudnođa se razvija do rošenja. Za razliku od naravne oplodnje, zametak koji je nastao u epruveti može se zamrznuti i ~uvati u zamrziva~u dok se majka ne odlu~i da ga po~ne nositi. Razlozi odgode mogu biti zdravstveni, poslovni, čportski i drugi. Ona pak oplošena jajačca koja se ne unesu u maj~inu utrobu, ili se bacaju ili se zamrznu za neku drugu buduđu trudnođu.
U ovom slu~aju žena koja se podvrgla postupku naglo je umrla prije nego čto su lije~nici njezino veđ za~eto dijete iz epruvete premjestili u njezinu utrobu. Mjesto da to mikroskopski sitno biđe bace, lije~nici su ga nakon nekog vremena unijeli u utrobu druge žene, pokojni~ine sestre. U njoj se zametak naravno ugnijezdio, ona je zatrudnijela i napokon rodila kđerkicu svoje pokojne sestre dvije godine nakon čto je ta sestra umrla. Dijete je nazvano Elizabeta i veđ se lijepo razvija.
Nakon čto su lije~nici pokazali da je to moguđe i nakon čto je to dočlo u javnost, postavljaju se pitanja je li to u redu, da li se to smije ~initi i kako zakonski regulirati tu pojavu odnosno tu moguđnost. Veđina javnoga mnijenja nije se odučevila tim dogašajem.
Premda zdravo novorošen~e bez obzira kako je za~eto kao prava ljudska osoba ima sva ljudska prava, čto zna~i i pravo na život, cijeli postupak je toliko nenaravan, da veđina obi~nih ljudi i bez nekog znanstvenog razglabanja smatra da to ne prili~i, da nema smisla to ~initi. Katoli~ka Crkva sa svoje strane od po~etka se protivi svim takvim nenaravnim oplodnjama. Premda u slu~ajevima kad bra~ni par svakako želi imati dijete, a to druga~ije ne mogu postiđi, oplodnja ostaje u okvirima zakonitoga braka, crkveni mislioci upozoravaju da je naravni bra~ni odnos jedini ~ovjeka dostojan na~in za oplodnju. Svako dijete ima pravo biti plod naravne ljubavi. No, mnogo je teži prigovor oplodnji in vitro čto se tom prilikom u epruveti najednom oplodi viče jajačca, čto zna~i da nastaje viče ljudskih zametaka, buduđih ljudi. Veđina tih zametaka se ne upotrijebi nego baci, prepučta smrti. Usmrđenje ljudskoga zametka je poba~aj. Zna~i da oni koji se upučtaju u takav pothvat unaprijed pripremaju ne samo oplodnju nego i viče poba~aja. No ~uju se i mičljenja da se to ne bi moralo tragi~no shvađati jer da i u prirodi dolazi viče puta do toga da se oplošeno jajačce ne ugnijezdi u maternici, nego se izbaci i propada, čto majka i ne primjeti, jer trudnođa nije ni zapo~ela. Ako priroda tako postupa, začto ne bi smjeli i lije~nici? Krčđanski je odgovor da su smrti do kojih dolazi naravnim putem u Božjoj vlasti, a ~ovjek, najmanje lije~nik, nema vlasti nad životom.
Dok su ti postupci, takva razmičljanja i suprotstavljanja, veđ dugo poznata, slu~aj djevoj~ice Elizabete izazvao je nove i čire rasprave. U viče država pripremaju se odgovarajuđi zakoni za cijelo to podru~je umjetnih oplodnji. Dok nema zakona, nema ni zabrane, te se po~initelji ne mogu zakonski progoniti. Iz stru~nih se pak krugova saznaje da bi se brzo mogla postiđi suglasnost odgovornih ljudi, ne samo u Italiji, nego i u svim europskim zemljama, da se toj pojavi moraju postaviti odrešene granice kako bi se začtitilo novorošen~e i ljudsko dručtvo. Mešu ograni~enjima koja su opđenito veđ prihvađena nalazi se i ono da se ne smije dopustiti rašanje nakon čto roditelji umru. To zna~i da neoplošena ženska jajačca i neupotrebljeno mučko sjeme moraju biti uničteni ako doše do smrti davaoca, osobe od koje su te stanice uzete. No, ako je oplodnja in vitro veđ izvrčena, nije viče rije~ o uničtenju jajačca i sjemena, nego o usmrđivanju novog ljudskog biđa. Ako ga se odmrzne i prepusti sudbini, ono umire. Može preživjeti i roditi se samo ako ga u svoju utrobu primi neka druga žena, kao čto je to u ovom slu~ajuj u~inila tetka. No, time se dogašaj tako zamrsuje, postaje toliko protivan i zdravom ljudskom osjeđaju svim poznatim zakonima, da je doista potrebno donijeti zakone koji bi to zabranili.
Đije je dijete koje se tako rodi? Da li ono zakonski bačtini imetak pokojne majke ili pokojnih roditelja? Ćena koja ga je rodila nije mu majka, a jest rodilja. Dosad je bilo slu~ajeva da žena preuzme veđ rošeno dijete umrle majke i da ga na svojim grudima odoji. Bila je dojilja, a nije bila majka. Sad imamo rodilju koja nije majka. O~ito takva rodilja može biti i neudata žena, i ona koja nikad nije imala odnosa s mučkarcem. Sve se to o~ito psiholočki i zakonski komplicira do neukusa i nepredvidljivih posljedica. Razumno je zaklju~iti da se to protivi ljudskoj naravi, pravima djeteta i normalnim mešuljudskim odnosima. Premda u svijetu veđ postoje “banke jajačca i mučkog sjemenja”, čto zna~i da ima žena koje se podvrgavaju takvu postupku, novi đe zakoni morati sve to sprije~iti. Uostalom, i prije ovog dramati~nog slu~aja s rošenjem dvije godine nakon maj~ine smrti znalo se da je umjetna oplodnja ne samo protuprirodna sama po sebi nego da ostavlja neugodnu moguđnost buduđih rodoskvrnuđa. Buduđi da davaoci jajačca i sperme ostaju nepoznati, moguđe je da se susretnu brađa i sestre koji za to ne znaju.
Tako i napredak znanosti i odgovarajuđe javno mnijenje idu u prilog krčđanskom u~enju da se nastanak svakog novog ljudskog biđa mora prepustiti naravnom dogašanju u okviru ~vrstoga braka.
Prema “Famiglia Cristiana”, od 25.1.1995. (Ć.K.)

ćTO SPREMAJU ISUSOVCI?

Sveti Ignacije Lojovski želio je da se Isusovci sasvim posveđuju apostolskoj djelatnosti te da ne gube vrijeme na zborovanja. Njegovi su u~enici zaista tako postupali pa su, od kako je papa Pavao III. godine 1540. priznao Družbu Isusovu, održali samo 33 generalne kongregacije. Sad je upravo u tijeku njihova 34 generalna kongregacija koja je zapo~ela 5. sije~nja, a vjerojatno đe zavrčiti 25. sije~nja, ako sama kongregacija druga~ije ne odlu~i. Sudjeluje 233 delegata iz svih krajeva svijeta. Vječti “razlikovanju duhova”, ~emu ih u~i sveti Ignacije u svojim duhovnim vježbama, oni ovaj put razmičljaju i odlu~uju o sadačnjosti i buduđnosti svoje družbe.
Generalna kongregacija saziva se samo u dva slu~aja. Kad umre general reda ili kad treba donijeti odluke koje se ne mogu donijeti na nižim razinama, odnosno koje ne može donijeti sam general. Sadačnji general Družbe Isusove Peter Hans Kolvenbach kaže da se Družba mora su~eliti sa zahtjevima tređeg tisuđljeđa i da je zato potrebna suradnja, razboritost, iskustvo s molitvama svih isusovaca. Posebno trebaju razmotriti čto su postigli u pročlom desetljeđu, nakon generalne kongeragcije godine 1983. Rasprava đe se mešu ostalima posvetiti pitanjima promicanja zvanja, ekumenskog i mešureligijskog dijaloga, promicanja života, ekologije i pravde.
Ovo je prva isusova~ka generalna kongregacija nakon demokratskih promjena u bivčim komunisti~kim zemljama srednje i isto~ne Europe. Ondje su mnogi isusovci godinama morali živjeti u tajnosti, izvan zakona. Na generalnoj kongregaciji Europljani nisu veđina, buduđi da je Družba znatno porasla brojem u Aziji i Americi. Glede životne dobi: samo jedan delegat je mlaši od 40 godina, prosje~na im je starost 55 godina, njih 10 su u dobi izmešu 70 i 80 godina.
Pokretljivi, brzi, uvijek na raspolaganju
Družba Isusova nikad nije pokazivala ozbiljne težnje prema demokratskoj organizaciji, smatrajuđi da ih pokretljivost i brzina djelovanja, čto je omoguđeno monarhi~nim ustrojstvom, ~ini sposobnijima za služenje Crkvi. Tako se unutračnje ustrojstvo Družbe jedva izmijenilo od doba svetog Ignacija. Sada đe generalna kongeregacija morati utvrditi ili promijeniti stanovite promjene svoga zakonodavstva.
Isusovci se drže svojih Konstitucija koje je priredio sveti Ignacije. Susljedne generalne kongregacije pročirile su ta pravila odgovarajuđim dekretima u istom duhu. Nakon II. vatikanskog koncila sve su redovni~ke zajednice nastojale u koncilskom duhu prilagoditi svoja pravila i ustrojstva. Tako su isusovci ostvarili stanovita prilagošenja i izmjene, no sam Kolvenbach upozorava da je to dalo prostora stanovitoj zbrci, odnosno zbunjenosti.
Novi Zakonik kanonskoga prava koji je objavljen 1983. godine, upravo u doba održavanja 33. generalne kongregacije, potaknuo je tu kongregaciju da povjeri svom generalnom superioru zadatak revizije Družbina zakonodavstva. Pripremljene promjene trebaju biti predložene na odobrenje sadačnjoj kongregaciji. Svih ovih godina skupina stru~njaka prionula je tome poslu. Godine 1990. na sastanku svih provincijala Družbe stru~njaci su prikazali plodove svoga rada i postigli odobravanje. Sve izmjene i prilagodbe skupljene su u spis pod naslovom “Komplementarne bilječke uz konstituciju”.

Goruđa pitanja
Osim spomenutih prilagodbi ustrojstva generalna kongregacija posebno je usmjerena isusova~kom sudjelovanju u novoj evangelizaciji. Sam pojam nove evangelizacije nije joč sasvim odrešen. Kolvenbach upozorava da to “mnogi shvađaju kao stanovitu katoli~ku restauraciju, na~in kako bi Crkva uveđala broj svojih vjernika nadmeđuđi se s islamom”.
Mešu pitanjima u sredičtu pozornosti nalazi se promicanje pravednosti. Da li doista nova evangelizacija uklju~uje borbu za novi dručtveni i ekonomski poredak?
Dijalog s drugim religijama i kuturama u sklopu sveopđe evangelizacije za isusovce je posebno zanimljiv. Tu su nezaobilazna upozorenja na tečko stanje u Kini i u odnosima s islamom. Glede stanja u kome se nalaze kineski katolici, isusovci su spremni na nove na~ine misijskog djelovanja, kako bi dočlo do pomirenja izmešu tamočnjih katolika koje država priznaje, a koji ne održavaju vezu s Rimom, i onih koji su vjerni Rimu pa žive izvan zakona. Kad je o islamu rije~, general Kolvenbach upozorava da se treba osloboditi ustaljenih krutih poimanja. Mnogi krčđani poistovjeđuju islam s fundamentalizmom, a s druge strane mnogi muslimani poistovjeđuju krčđanstvo s križarskim ratovima.

U trideset godina za tređinu manje
Družba Isusova bila je u pročlosti toliko utjecajna u Katoli~koj Crkvi da je njezin generalni superior (general) prozvan “crni papa”. No, u posljednja tri desetljeđa Družba je izgubila tređinu svojih ~lanova tako da ih je 1. sije~nja 1994. imala svega 23.179. Godičnji prirast iznosi oko 1%.
U radu generalne kongregacije po prvi put sudjeluje sedam brađe laika, isusovaca koji nisu sveđenici. Njih je izravno odredio general. Kongregacija đe raspravljati o udjelu takve brađe u radu Družbe i o moguđem ustrojstvenom povezivanju lai~kih suradnika koji žive u svijetu.

Nizozemska s iskustvom Istoka
Govorilo se da bi ova generalna kongregacija mogla odlu~iti da služba generalnog superiora ne bude doživotna, da se bira s mandatom na odrešeni rok. No, Ivan Pavao II. je dao do znanja da se to neđe mijenjati. Pitanje, dakle, ostaje nedodirljivo. Istina je da general može odstupiti zbog bolesti ili slabosti, da može u posebno tečkim slu~ajevima biti smjenjen, no to su rijetke iznimke. O~iti Kolvenbach neđe biti ~ovjek takve promjene. On se je u dosadačnjih 11 godina svoga služenja istaknuo strogom poslučnočđu Svetoj Stolici. Isti~e: “Mi ne poduzimamo ničta važno bez Papina blagoslova”. Ipak je u jednom intervjuu upozorio da su u Crkvi, čto zna~i i u redovni~kim zajednicama opravdana i stanovita neslaganja. Govoređi to pozvao se na novi Katekizam Katoli~ke Crkve koji u to~ki 907. kaže: “Prema znanju, stru~nosti i ugledu kojim raspolažu, vjernici imaju pravo, a katkada i dužnost da svetim pastirima o~ituju svoje mičljenje o onome čto je za dobrobit Crkve, i da to mičljenje – ~uvajuđi cjelovitost vjere i đudoreša kao i počtivanje prema pastirima, te pazeđi na zajedni~ku korist i dostojanstvo osoba – priopđe i drugim vjernicima”. Kažu da je upravo ta priznata i ura~unata razli~itost mičljenja i stavova tipi~na za toga Nizozemca s bogatim iskustvom krčđanskoga Istoka. Rošen 1928., postao je isusovcem u svojoj 20. godini i cijeli je redovni~ki život do imenovanja za generala 1983. proživio u Libanonu. (Prema “Vide Nueva” od 7. 1. 1995.)