U uvodnoj riječi „Zaglavni kamen“, urednik govori o Isusu Kristu koji je među ljudima sagradio kuću Božju, koju vjernici moraju čuvati.

Papa Franjo u poruci za korizmu 2024., u naslovu „Bog nas vodi kroz pustinju do slobode“, napominje da su molitva, milodari i post… jedan te isti pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem će vjernici odbaciti idole, koji ih opterećuju, navezanostî koje ih sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja kroz korizmu usporiti i zastati, napomenuo je Papa.

Don Ivan Bodrožić u prilogu „Ponizna službenica“, poručuje: „Marija je spremno prihvatila služiti Bogu i izvršiti njegov sveti plan. Ali, njezina spremnost nije samo na razini spremnog odgovora i izgovorenih riječi. Njezina je spremnost prije svega pripravnost života. Jer je bila puna milosti, bila je spremna izvršiti što Bog od nje očekuje. A puna milosti značilo je i da je puna poniznosti, osoba potpuno okrenuta prema Bogu i na Boga oslonjena.“

Dr. Dinko Aračić, u tekstu „Marijino barokno razdoblje“ smatra da je barokno vrijeme od 17. stoljeća pa nadalje u dobroj mjeri utjecalo i na teološko razmišljanje o Majci Isusovoj i na marijansku pobožnost toga razdoblja, koje se, „prelijevalo“ kako u znanosti tako i u pobožnosti.

Dr. Ante Periša, u naslovu „Ropstvo i sloboda“, poziva da se, u korizmenom vremenu, čitatelji ugledaju u Isusa Krista, koji je pokazao kako se za slobodu priprema pôstom i mòlitvom. Ni korizmeni pôst nije svrha sam sebi. Svrha pòsta jest, osim kao čin pobožnosti i žrtve Bogu, postizanje stanja samokontrole i posvemašnje slobode duha.

Fra Ivica Jurić u prilogu „Prije govora o Bogu – razgovarati s Bogom“ je istaknuo da kršćani nisu pozvani samo prenositi neku poruku, već stvarati savez, dovoditi ljude Bogu i Boga ljudima, polazeći od njihovih probléma, ìnterēsa, čéžnjī, razočaranja. Upravo tako, polazeći od obične svakodnevice međuljudskih odnosa, moguće je uspješno govoriti o Bogu i svjedočiti njegovu prisutnost u svijetu.

Fra Kristian Stipanović u tekstu „Vapaj za svetošću“, opisuje život i djelovanje sluge Božjega fra Ante Antića, koji je, kao ispovjednik, govorio: „Nastoj biti bolji, savršeniji, sličniji Isusu i Mariji. Treba dati zadovoljštinu Božanskom Srcu Isusovu i neokaljanom Srcu Marijinu za premnoge uvrede i pogrde koje trpe od nas.“

Danijela de Micheli Vitturi u prilogu „Pismoslov“ spominje kako je pismo, poslano ili primljeno, nekoć značilo radost u obitelji, a danas su tu radost zamijenila elektronička pomagala – pisana ili izgovorena riječ, ne bi smjela nestati među ljudima.

Don Stanko Jerčić iz pastoralnoga iskustva u tekstu o blagoslovima, upozorava vjernike da moraju razlikovati blagoslov nabožnih predmeta od blagoslova krštenih osoba u određenim prilikama.

Urednik fra Ante Branko u tektu pod naslovom „Blagovijesna Marija“, opisao je sliku Navještenja Marijina, koju je izradio talijanski umjetnik Ambrogio Lorenzetti u 14. stoljeću, na kojoj je prikazao tajanstveni susret između anđela Gabrijela i majke Marije.

U rubrici „Službenice i službenici Gospodnji“, predstavljen je lik fra Ante Antića, koji je preminuo na glasu svetosti. Kao svećenik i redovnik, premda skriven u ispovjedaonici, kako je posvjedočio kardinal Kuharić, bio je poznat kao čovjek Božji, privlačio je duše da ih vodi Božjim putem prema nebeskom kraljevstvu.

U pripovijesti o učitelju Gamalielu, to jest o Starcu Rabanu, slijedi razgovor, peti u nizu, između učitelja i učenika o poslanju proroka Isusa iz Nazareta.

U povodu najave Svete godine, pod naslovom „Hodočasnici nade“, opisano je značenje kršćanskih jubileja.

U novoj rubrici „Ženstvenost“ prijevod je teksta Marija i Anđeo iz knjige „LEI – ONA“, koju je objavila talijanska spisateljica Mariapia Veladiano.

Na omotnici, na zadnjoj i predzadnjoj stranici, putopisni je opis crkve Svete Marije u Zaostrogu, u kojoj počivaju zemni ostaci fra Andrije Kačića Miošića, izvijestilo je Uredništvo lista „Marija“.