U uvodniku glavni i odgovorni urednik Ante Crnčević naglašava kako je „u liturgijskome ispovijedanju vjere, vjerovano stupa u događaj, u zbiljnost. Zato je liturgija čin vjere, ispovijedanje i očitovanje vjere, ali je i fides in actu, njezino ostvarenje, anticipacija onoga čemu se u vjeri nadamo. Sakramenti vjeru pretpostavljaju, ali ju i hrane, jačaju i očituju, pa ih Crkva naziva sakramentima vjere. Slaviti sakramente znači uvijek se, u novim životnim okolnostima, susretati s darom vjere. Ljepota slavlja izvire iz dara vjere, a snaga vjere iz izručenosti sakramentalnome događaju. Zato u svakome slavlju sakramenta ispovijedamo vjeru Crkve, a nakon slavlja, okrijepljeni Božjim djelom spasenja, pitamo se kamo nas vodi vjera. Krštenjem smo u cijelosti, sveukupnošću svoje egzistencije, uronjeni u Kristov božanski život.“

U tematskom dijelu Milan Dančuo u tekstu „Od otajstvene zbilje do obreda“ podsjeća kako od samih početaka Crkva vjeruje da su liturgijski obredi najvažniji čini, jer u njima Bog, djelovanjem Duha Svetoga, djeluje na najstvarniji i najsnažniji način bez prestanka, u odnosu na bilo koju drugu aktivnost koju Crkva može poduzeti. „Otajstvena stvarnost u liturgiji ne označava nešto apstraktno ili nedostižno, već označava čin, ono što je djelatno, što se vrši, izvršava ili čini. Zbiljnost obreda je manifestiranje Otajstva. Ono što je bilo vidljivo u Kristu prelazi sada i ovdje u otajstvo. Ako je u punini vremena prisutnost Krista bila fizička i osjetljiva, ovdje i sada je Kristova prisutnost fizička i otajstvena te se ostvaruje pomoću obnavljanja i uprisutnjenja spasenjskoga djelovanja od strane Crkve“.

Drugi tematski tekst naslovljen je „Liturgija – sveto mjesto događanja vjere. Slaviti u odricanju da bismo primili“, a potpisuje ga Ante Crnčević. Autor naglašava kako je vjera u povijesti Crkve najviše bila oblikovana molitvom i slavljenjem vjere. „Sakramenti su u punome smislu riječi čini vjere, darivanje i ostvarivanje onoga što se vjeruje, a ne tek oblici iskazivanja već stečene vjere. Liturgija pretpostavlja vjeru, ali ju ne iscrpljuje jer ne ovisi o snazi nečije osobne vjere, nego o otvorenosti novosti dara vjere. Liturgija se hrani vjerom, ali još više hrani vjeru, uvijek ju produbljuje i obogaćuje. Svaki put u slavlju možemo prepoznati i priznati nemoć i granice vjere, ali ujedno i iskusiti dar koji se daruje našoj slabosti. Zato su sakramenti Crkve događanje vjere, fides in actu“.

Drugi dio lista donosi homiletska promišljanja. Uz sedmu nedjelju kroz godinu tekstom „Znak Božji“ promišlja Slavko Slišković, a uz osmu Domagoj Runje tekstom „Ljepota pogleda“. „Milostinja, molitva i post“ naslov je promišljanja Ante Vučkovića uz Pepelnicu. Uz prvu korizmenu nedjelju Ivan Šaško promišlja tekstom „U pustinji ne dopušta da srce opustoši“, a uz drugu korizmenu nedjelju Ivica Raguž tekstom „Napor i slava (Labor i gloria)“.

Rubrika „U duhu i istini“ donosi molitvu sv. Pavla VI., pape hrabrog apostola Evanđelja, dok rubrika pisma čitatelja pojašnjava važnost čašćenja Kristova križa u korizmi.