U uvodniku glavni i odgovorni urednik Ante Crnčević naglašava kako dani Velikoga tjedna od ponedjeljka do srijede, premda ne nose neku liturgijsko-obrednu posebnost, slave se u Posebnosti koja svagdan uzdiže na razinu blagdanskoga slavlja. „Nakon Cvjetnice, prema današnjemu ustroju Velikoga tjedna, tri dana ostavljaju prostor pripravi i poniranju u dubinu vazmenoga otajstva.

Riječ Svetoga pisma u te dane daje iskusiti snagu Božje vjernosti i kušnju ljudske nestalnosti, sklone oduševljenju i obećanju, ali i odmaku od Gospodinove dobrote i ljubavi. Liturgija je u te dane sazdana u stanovitoj obrednoj suzdržanosti, ali kao da potiče misli i osjećaje da pohrle naprijed, u otajstvo Kristove muke i smrti, da bi ih odmah potom pozvala da zastanu, proniknu u nutrinu vlastite vjere i grade osoban odnos prema Velikome djelu Božje ljubavi“.

U tematskom dijelu, Crnčević se posebno zaustavlja na ponedjeljku Velikoga tjedan, te tekst naslovljava „Šutnja vjere i miris otajstva“.

Geste pomazanja i šutnje iz evanđelja Velikoga ponedjeljka unose nas u zbilju Velikoga tjedna. Korizmeni je post zakoračio u dane šutnje, dane kada se odričemo riječi – ne jer bi one bile pogubne, nego zato što traže šutnju. Nedostatne su da izreknu ono što slavimo. ‘Post ušiju’ osposobljuje srce za slušanje i razumijevanje onoga što se ne da izreći riječju, naglašava autor.

„Liturgijska slavlja utorka i srijede Velikoga tjedna“ tekst je Ivana Šaška koji naglašava kako se u središtu sadržaja utorka i srijede Velikoga tjedna nalazi sadržaj predaje. „S jedne strane Juda očituje spremnost predati Isusa onima koji ga žele ukloniti kao poteškoću za zemaljsku vlast, a s druge strane sam se Isus predaje u ruke Očeve, njegovu planu, da bi bio predan muci i smrti za život svijeta. Otajstvo u sebi nosi onaj dio neshvatljivosti koji pripada slobodi, na kojoj je izgrađen odnos ljubavi. To je pojačano činjenicom da Isusa ne izdaje i ne predaje netko od dalekih neprijatelja, nego njegovi najbliži: najprije ga Juda izdaje, a zatim Petar niječe“.

Rubrika „otajstvo i zbilja“ donosi homiltska promišljanja. Uz treću korizmenu nedjelju Domagoj Runje potpisuje tekst „Vrijeme posljednje prilike“. Ivan Šaško autor je teksta „Očev je dom tamo gdje je očevo srce“ uz četvrtu korizmenu nedjelju, a uz petu Slavko Slišković promišlja tekstom „Otajstvo apsolutnoga oprosta“. Uz Nedjelju Muke Gospodnje Ante Vučković promišlja tekstom „Pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan“. Ivica Raguž autor je teksta „Naša su koljena najveći Očev dar Isusu“ uz Misu Večere Gospodnje, a Darko Tepert uz Petak Muke Gospodnje potpisuje tekst „Slavlje milosrđa“.

U rubrici pisma čitatelja u odgovoru na pitanje „Križni put kao pokajnički čin u misi?“ upozorava se, kako su pokušaji da se pobožnost križnoga puta spaja sa slavljem mise, izostavljajući u misi pokajnički čin, u potpunoj oprječnosti s duhom liturgije. „Liturgijske odredbe takva spajanja ne predviđaju i ne dopuštaju. Pokajnički se čin u misi može, u skladu s liturgijskim odredbama, izostaviti samo kada misi prethodi neki dugi liturgijski(!) čin, kao što su primjerice: škropljenje vodom na početku nedjeljnoga slavlja; ophod s grančicama ili svečani ulaz u slavlju Cvjetnice; blagoslov svijeća i ulazna procesija na blagdan Prikazanja Gospodinova; ulazne (pokorničke) procesije u postajnim liturgijama; Služba svjetla u slavlju Vazmenoga bdjenja; čin primanja mladenaca u misi vjenčanja; liturgija časova (Jutarnja ili Večernja) kada se spaja s misom“.