Novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica

Hrvatski je sabor 4. srpnja 2002. izglasao novi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, u kojemu se, među ostalim, pravno reguliraju pitanja školskoga vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama te pitanja vjerskoga odgoja u javnim predškolskim ustanovama za sve vjerske zajednice u Hrvatskoj. O raspravama o Konačnom prijedlogu toga Zakona u njegovu drugom čitanju te o izglasavanju Zakona, IKA je našu javnost kratko obavijestila u svom Tjednom biltenu br. 25, 27 i 28/2002. Odluka Predsjednika RH o proglašavanju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica donesena je 8. srpnja 2002., Zakon je objavljen 16. srpnja 2002. u “Narodnim novinama”, br. 83/2002., te stupa na snagu 24. srpnja 2002. Sabor je uz Zakon izglasao i Zaključak kojim se Vlada RH obvezuje da u roku od 60 dana donese provedbene akte za uvođenje vjerskoga odgoja u javne predškolske ustanove Republike Hrvatske.

O Konačnom prijedlogu Zakona, koji je Vlada RH 25. svibnja o. g. upravila Hrvatskom saboru na drugo čitanje i na prihvaćanje, raspravljalo je više saborskih odbora. Saborski Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu na svojoj je tematskoj sjednici od 12. lipnja o. g. najviše raspravljao o čl. 13., st. 1. i st. 2., Konačnoga prijedloga Zakona, u kojemu je riječ o pravnom reguliranju vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama i vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Na tu su sjednicu bili pozvani i predstavnici različitih vjerskih zajednica. Iz Katoličke crkve pozvani su dvojica članova Pravne komisije Hrvatske biskupske konferencije (HBK), mr. Stjepan Večković i mr. Lino Zohil, te predstavnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Josip Baričević.
Na sjednici se, pod vodstvom predsjednika Odbora dr. Ante Simonića, vodila živa rasprava, iznesena su vrlo različita i u mnogom pogledu suprotstavljena mišljenja o Prijedlogu Zakona općenito i o pojedinim člancima posebno, predloženi su i neki konkretni amandmani na neke članke. Sudionici rasprave iz Katoličke crkve i neki saborski zastupnici predložili su amandman na čl. 13., st. 1., zahtijevajući da “na traženje roditelja ili skrbnika u ustanovama predškolskog odgoja, program predškolskog odgoja sadržava vjerski odgoj”” a ne samo da “može sadržavati vjerski odgoj”, kako je stajalo u Prijedlogu Zakona, argumentirajući takvo stajalište pravom roditelja na slobodni izbor odgoja svoje djece i pozivajući se na Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatke o suradnji na području odgoja i kulture te na provedbeni Ugovor između Vlade RH i Hrvatske biskupske koferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama. Tome su se protivili predstavnici nekih manjih vjerskih zajednica i neki saborski zastupnici, zahtijevajući čak da se zakonski onemogući vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama, jer bi po njihovu mišljenju takav odgoj izazvao segregaciju među djecom ili pak asimilaciju onih koji nisu katolici.

Sudionici rasprave iz Katoličke crkve i neki zastupnici također su predložili amandman na čl. 13., st. 2., zahtijevajući da se odredba o ustrojavanju nastave vjeronauka u osnovnim i srednjim školama “kao izbornog predmeta” precizira umetkom “koji postaje obveznim za sve koji ga izaberu”, iako je to zagarantirano spomenitim dvama Ugovorima te Zakonom RH o osnovnom školstvu i Zakonom RH o srednjemu školstvu. Takav su amandman tražili zato što se u medijima neposredno prije tematske sjednice Saborskoga odbora za obrazovanje, znanost i kulturu (npr. u Vjesniku od 10. lipnja o. g.), pa i u pripadnom materijalu uz Konačni prijedlog Zakona, sugeriralo takvo tumačenje odredbe o školskom vjeronauku kao izbornom predmetu da se učenici mogu ispisati s vjeronauka kada to žele, pa čak i tijekom školske godine. U daljnjoj se raspravi, među ostalim, čuo i poneki glas da vjeronauku uopće nije mjesto u školi zbog navodne segregacije među učenicima ili zato što to nije dobro za Katoličku crkvu koja je, po riječima jednoga zastupnika, “bila najjača kada je bila u katakombama”. Čulo se također i mišljenje da vjeronauku nije mjesto u redovnom rasporedu sati, nego se mora održavati sat prije nastave te prvi ili zadnji sat.

Nakon rasprava u saborskim odborima te nakon plenarne saborske rasprave od 26. lipnja 2002. o Konačnom prijedlogu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, uslijedili su amandmani (njih pedesetak) na taj Prijedlog od različitih saborskih, Vladinih i crkvenih instanci te od nekih saborskih zastupnika (pojedinaca ili skupina zastupnika). Hrvatska biskupska konferencija Hrvatskom je saboru i odgovarajućim tijelima Vlade RH upravila, preko predsjednika Vijeća za katehizaciju HBK mons. dr. Marina Srakića, dva amandmana: tražila je da se u gore citiranom čl. 13., st. 1. (o vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama), umjesto “može sadržavati” stavi “sadržava”; osim toga, tražila je da se u čl. 13., st. 2. (o školskom vjeronauku), precizira da je riječ o izbornom predmetu “koji postaje obveznim za sve koji ga izaberu”.

Konačna rasprava i glasovanje Sabora o pojedinim amandmanima na Konačni prijedlog Zakona te glasovanje o cjelini Zakona i o spomenutom Zaključku uz Zakon, održani su u kasnim prijepodnevnim i ranim poslijepodnevnim satima 4. srpnja o. g. Tijek rasprave i glasovanja hrvatski su građani mogli pratiti preko 3. programa HTV.
Na čl. 13. (s njegovih 5 stavaka), kojim se pravno reguliraju “vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama”, za konačnu je saborsku raspravu i glasovanje službeno formulirano ukupno jedanaest amandmana: 1 amandman Vlade RH (u čl. 13., st., 1., riječi “može sadržavati” zamjenjuju se riječju “sadrži”); 4 amandmana Kluba zastupnika HNS-PGS-SBHS-a (njihov je bitan sadržaj u tome da se u čl. 13. briše st. 1., tj. da se Zakonom ne omogući vjerski odgoj u javnim predškolskim ustanovama, te da se školski vjeronauk svede samo na jedan školski sat, i to da se on izvodi sat prije početka redovne nastave ili odmah po završetku redovne nastave); 1 amandman Kluba SDP-a (u čl. 13. brisati st. 1., a u st. 2. dodati da se nastava vjeronauka kao izbornog predmeta izvodi kao predsat, prvi ili zadnji sat); 1 amandman Kluba zastupnika HSS-a (u čl. 13., st. 1., brišu se riječi “može sadržavati” a dodaje se riječ “sadržava”, te u st. 2. iza riječi “kao izbornog predmeta” dodaju se riječi “koji postaje obveznim za sve koji ga izaberu”); 1 amandman saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav te saborskog Odbora za zakonodavstvo (bitni se sadržaj toga amandmana sastoji u tome da se ustrojavanje vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama i školskoga vjeronauka te pitanje osoba koje izvode predškolski vjerski odgoj odnosno nastavu vjeronauka reguliraju “ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske”, a ne “sporazumom” koje sklapaju mjerodavno ministarstvo i vjerska zajednica, kako je stajalo u Konačnom prijedlogu Zakona); 3 amandamana od kojih je 2 predložila jedna saborska zastupnica i 1 amandman koji je predložilo 5 saborskih zastupnika.

Kako je razvidno iz naznačenoga pregleda amandmana na čl. 13. Konačnog prijedloga Zakona i njihovih predlagatelja, znatan je broj zastupnika bio za onemogućavanje vjerskoga odgoja u javnim predškolskim ustanovama te za ugrožavanje identiteta i statusa školskoga vjeronauka, a time i za ugrožavanje profesionalnoga identiteta i statusa vjeroučitelja. Čini se da tim zastupnicima nije bila uvjerljiva argumentacija da u suvremenome javnom odgojnom i obrazovnom sustavu roditeljima i njihovoj djeci treba omogućiti slobodu izbora kada je riječ o odgojno-obrazovnim sadržajima i komunikacijskim pristupima, koji se tiču upoznavanja, iskazivanja, njegovanja i razvijanja vlastitoga te upoznavanja i poštivanja tuđega kulturnoga i vjerskoga identiteta. Osim toga, čini se da oni ne žele ili nisu u stanju ozbiljno uzeti u obzir ni činjenicu da su njihova stajališta u suprotnosti sa spomenutim Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske te s provedbenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije. Međutim, njihovi amandmani u saborskome glasovanju nisu prošli. Većina je saborskih zastupnika očitovala dostatnu odgovornost i zrelost u donošenju tako važnoga Zakona.

Zaključno, smijemo reći da je Hrvatska dobila razmjerno dobar Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica. Dobro nam se, među ostalim, čini osobito to što on potvrđuje dosadašnja dostignuća i omogućuje daljnje usavršavanje u uspostavljanju sustava suvremenoga konfesionalnog vjeronauka u našim javnim školskim ustanovama i suvremenoga vjerskoga odgoja u našim javnim predškolskim ustanovama. S tim u vezi treba istaknuti da je tekst čl. 13. Konačnoga prijedloga Zakona tijekom spomenutih rasprava i saborskim glasovanjem znatno poboljšan. U tom poboljšavanju važan su doprinos dali mnogi, među koje pripada i Vlada RH, čiji je predstavnik u svojim interventima osobitu brigu vodio o poštivanju potpisanih ugovora sa Svetom Stolicom (1996/97.) i Hrvatskom biskupskom konferencijom (1999.) te o tome da se svim vjerskim zajednicama omogući ono što vrijedi za Katoličku crkvu. Poboljšanju toga teksta također je znatno pridonio amandaman dvaju spomenutih saborskih odbora, kojim se svim vjerskim zajednicama omogućuje sklapanje sličnih ugovora s Vladom RH o školskom vjeronauku i vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama, kakav je Vlada RH sklopila s Hrvatskom biskupskom konferencijom. (ika-jb)