Prvi put knjiga je objavljena 1898. godine, samo godinu dana poslije Terezijine smrti, nakon čega je sveta Terezija od Djeteta Isusa postala jedna od najpoznatijih i najvoljenijih svetica.

Autobiografski rukopisi sastoje se od tri dijela koji se razlikuju po vremenu postanka i namjeni: svaki je zamišljen na drugi način i upućen je drugoj osobi. Prvi dio rukopisa (A) u kojem Terezija od 1895. do 1896. opisuje uspomene iz ranoga djetinjstva i života u obitelji nastao je na zamolbu priorice majke Agneze. Drugi dio rukopisa (B) nastao je 1896. na poticaj njezine sestre i krsne kume s. Marije od Presvetoga Srca, koja je željela upoznati njezin duhovni život, njezin „mali put predanja i ljubavi“. Posljednji rukopis (C) iz 1897. namijenjen je majci Mariji od sv. Alojzija Gonzage, koja je bila priorica u vrijeme njezina ulaska u samostan, kao i u vrijeme njezine smrti. Ona je željela imati Terezijine uspomene iz redovničkoga života kojih u prvim rukopisima nema.

S obzirom na zauzeto proučavanje Terezijine duhovnosti, a posebno njezinih autobiografskih rukopisa, knjiga je popraćena oznakama Terezijinih izvornih listova odnosno stranica, što je vidljivo na rubovima stranica.