NOVO LICE REDOVNIŠTVA U NOVOM LICU CRKVE
Uz Biskupsku sinodu o redovništvu
Biskupska sinoda koja se održava u Vatikanu od 2. do 29. listopada bavi se redovništvom i drugim oblicima posebno posvećenoga života te o mjestu i ulozi takvih zajednica u Crkvi i svijetu. Okvirna je tema “Posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu”. U pripremnom dokumentu govori se o tako posvećenim osobama kao o muškarcima i ženama koji su nazočni “u pustinji gdje nikoga nema, na rubovima društva gdje se doživljava siromaštvo i gdje se sudjeluje u nevoljama naroda, na bojišnicama teških okolnosti gdje je opasno navještati Evanđelje”. Već sam pripravni dokument za Sinodu pokazuje da redovnici i redovnice u suvremenoj Crkvi nisu shvaćeni tek kao Bogu posvećene osobe zatvorene u samostanima koje se posvećuju samo vlastitoj duhovnosti nego se o njima više govori kao o proročkoj prethodnici Crkve koja putuje u budućnost.
Brojni članci, studije i komentari koji se ovih tjedana pojavljuju širom svijeta u crkvenim i necrkvenim novinama upozoravaju da je duh, neki čak kažu vjetar, Drugog vatikanskog koncila unio u redovništvo tolike promjene da biskupi moraju o svemu tome najozbiljnije razmisliti.
Pripravni dokument (Instrumentum laboris) za ovu biskupsku sinodu pozorno ispituje sadašnje stanje na tom području upozoravajući na izazove i zadatke. U odnosu na godinu 1960. broj redovnika znatno se je smanjio u Europi (oko 40%) i u SAD dok je u Aziji i Africi porastao. Koncilska obnova mnoge je redovničke zajednice navela da preispitaju svoju ulogu i da se više svrstaju sa siromasima i ljudima na rubu društva. Mnoge dosad prevladavajuće redovničke djelatnosti kao što su škole i bolnice, postaju u novije doba manje važne. Uz već tradicionalne redove pojavile su se nove družbe i zajednice s drugačijim oznakama.

Ne prilagodba nego preobrazba
Biskupima se nameću pitanja inkulturacije, evanđeoskog svrstavanja uz siromahe i novih oblika življenja po Evanđelju. Pripravni dokument tumači: “Inkulturacija prožima cio posvećeni život: karizmu koja označuje zvanje, način življenja, odgoj za apostolat i njegovo vršenje, molitvu i liturgiju, načela duhovnoga života, zajedničarsko ustrojstvo i upravu”. Ukratko, nije riječ samo o “prilagodbi običaja, nego o dubokoj preobrazbi mentaliteta i načina življenja”. Tu se dokument poziva na Isusovo upozorenje kako su potrebni “novi mjehovi”, jer stari nisu sposobni da se u njih stavi “novo vino”.
Kad je riječ o redovničkom opredjeljenju za siromahe, spominje se kako je na tom području bilo stanovitih napetosti između redovničkih zajednica i Svete Stolice. Pripravni dokument pokazuje da su ta nerazumijevanja prevladana” dobro shvaćena teologija oslobođenja i pozorno analiziranje društvenoga ustrojstva u svjetlu vjere pomoglo je i dalje pomaže posvećenim osobama da čuju vapaj naroda”.
Približavanje slabima i porobljenima dovelo je Crkvu do stanovita obraćenja, tako da je danas zauzimanje za pravednost “neizostavni sadržaj novog naviještanja Evanđelja”.
Novi oblici življenja po Evanđelju zapravo su stanoviti okreti i okupljanja što se već desetljećima javljaju u cijelom katoličkom svijetu. Riječ je o zajednicama koje često okupljaju i muškarce i žene, u kojima su zavjeti privremeni, u kojima također mogu zajedno s bezbračnima sudjelovati i vjerničke obitelji. O svemu tome biskupi će ovaj put razmisliti i predložiti Papi moguće smjernice i odluke.

Na putu u crkveni policentrizam
Sakupljeni podaci pokazuju da je 60-tih i 70-tih godina ovoga stoljeća bilo mnogo onih koji su napustili redovničke zajednice, naročito na Zapadu. Sad su već podaci drugačiji tako da se može govoriti o stanovitoj obnovi redovništva u Europi. Među brojnim svjedocima te pojave spominjemo što kaže s. LIlia Capretti, predsjednica Saveza viših redovničkih poglavarica Italije, koja na Papin poziv sudjeluje na Sinodi. Ona kaže: “Zvanja opadaju na Sjeveru, a u porastu su na Jugu. Prvo što iz toga treba zaključiti je da se moramo otvoriti pluralizmu. Mijenja se lice redovničkog života kao što se je promijenilo i lice Crkve. Redovnici trebaju biti znak i sredstvo da Crkva prijeđe iz monocentrizma u religijski kulturalni i teološki policentrizam”. Redovnica u intervjuu za tjednik “Famiglia Cristiana” također kaže kako je u svemu tome važno koncilsko otkriće Crkve kao zajednice, čime je nadvladano poimanje Crkve kao savršenog društva koje je složeno poput piramide koja se od široke vjerničke osnovice sve više sužava i sažimlje u hijerarhiju i napokon u Papu. Razumije se da u Crkvi-zajednici mora biti sve više dijaloga i suradnje.
Izvjestitelji i komentatori na više strana primjećuju da se među redovnicama javlja nešto nalik feminizmu. Spomenuta predstojnica misli da nije o tome riječ nego da redovnice traže mogućnosti za potpunije i primjerenije služenje dok im uopće nije do vlasti.
U redovničkim i širim crkvenim krugovima prevladava nada da će ova biskupska Sinoda snažno pomoći da redoncički život bude sve korjenitiji, sve više usredotočen na Krista i sve više otvoren ljudskim potrebama.

Promjena broja redovnika i redovnica u svijetu
1966. 1991.
M Ž M Ž
Europa 179.287 492.252 107.987 334.573
Amerika 109.534 323.876 73.948 225.291
Azija 21.368 32.547 28.772 85.180
Afrika 15.369 21.345 17.745 26.158
Oceanija 5.977 16.011 5.176 11.182
UKUPNO 331.535 886.031 233.628 682.384

Prvih 10 muških redovničkih zajednica
1966. 1991.
1. Družba Isusova 35.919 23.778
2. Franjevci – Manja braća 25.272 18.738
3. Salezijanci 22.726 17.555
4. Školska braća 17.787 8.149
5. Franjevci kapucini 15.710 11.699
6. Školska braća maristi 10.221 5.791
7. Dominikanci 9.946 6.715
8. Redemptoristi 9.052 6.135
9. Oblati od Bezgrešne 7.890 5.331
10. Lazaristi 6.230 3.681

Ne broj po svaku cijenu
Svi podaci očito pokazuju da se je u tijeku tri desetljeća broj redovnika i redovnica prosječno za trećinu smanjio. Povećanje toga broja u zemljama gdje su katolici manjina ne može znatno nadoknaditi smanjenje u tradicionalno katoličkim zemljama Europe i obiju Amerika. Na temelju podataka teško se je nadati da će u narednim desetljećima stanje u brojčanom smislu krenuti na bolje. Ozbiljni promatrači vide u tome znak vremena i određeno Božje upozorenje. Redovništva će u Crkvi uvijek biti, ali ono u različitim razdobljima ima različitu ulogu i u Crkvi i u društvu, pa stoga može biti vrlo promjenjiv broj redovnika i redovnica i ustrojstvo njihovih zajednica. Može se pretpostaviti da će neke vrlo zaslužne redovničke zajednice sasvim isčeznuti dok će se druge povećati odnosno da će se sasvim nove pojaviti. Tako je u Crkvi uvijek bilo. Pripadnici zajednica koje su možda kao takve izvršile svoju povijesnu ulogu ne trebaju se zbog toga osjećati nelagodno, kao gubitnici. Njihovi Bogu posvećeni životi jednako su vrijedni kao i neprolazna uloga njihovih zajednica. Sada je pak očito da nema smisla po svaku cijenu skupljati nova zvanja samo zato da bi se produljio život ove ili one postojeće redovničke zajednice, da im samostani ne ostanu prazni. Mjesto toga s punim povjerenjem u Duha Svetoga suvremeno redovništvo treba se vratiti evanđeoskim izvorima, kao što se to dogodilo osobito u 13. stoljeću pojavom velikih prosjačkih redova. S tim u vezi na zapadu se budi sve veće zanimanje za prakršćansku baštinu koju je na svoj način sačuvalo redovništvo, odnosno monaštovo kršćanskoga Istoka.

Posvećeni ili zavjetovani
Među primjedbama koje se ovih tjedana čuju u javnosti nalazi se i ona o prikladnosti izraza “posvećeni život” kad je riječ o redovnicima i redovnicama. Ne bi li možda bolje bilo govoriti o “zavjetovanom životu”? Jer, ističu komentatori, u biblijskom i kršćanskom smislu svaki je vjernik posvećen osobito krstom i potvrdom. Svaki je kršćanin namijenjen svetosti, posvećenju, u svakom se staležu može postići svetost. Kod redovnika i redovnica riječ je pak o posvećenju u smislu “posvetiti se nekome ili nečemu”, što znači da su se oni posebno opredijelili, namjenili i zavjetovali za takav posebni način življenja u potpunom služenju crkvenoj zajednici i ljudima uopće. (ŽK)