U koncelebraciji je bio postulator kauze službenice Božje Marice Stanković o. Vinko Mamić i još desetak svećenika.

U homiliji se nuncij Lingua osvrnuo na ulomak Lukina evanđelja koje tumači kako je Isus izagnao đavla i povezao s propovijedi pape Franje u Domu Sv. Marte kada je, komentirajući taj tekst rekao: „Mi smo kršćani, katolici, idemo na misu, molimo… izgleda kao da je sve u redu. Da, imamo svoje mane i grijehe, no izgleda kao da je sve u redu. Đavao se ponaša pristojno: ide, gleda, traži dobru priliku, kuca na vrata, pita je li slobodno, može li ući? Zvoni na zvono… Ti uljudni đavli gori su od onih prvih jer nismo ni svjesni da ih imamo u kući.”

„Zanimljivo, zar ne? Čovjek se toliko trudio ispraviti svoje mane, uložio je veliki napor kako bi odolio napastima, a đavao to zna i stoga ulazi na drugi način, udružuje se s drugim još gorim, ali ‘ljubaznim’, nečistim dusima i neprimjetno se, na suptilan, ‘pristojan’ način, vraća na posao“, primijetio je nuncij.

Zatim je Papa pojasnio što misli pod pojmom ‘ljubazni đavao’ koji ljubazno ulazi u kuću. Papa kaže: „Đavao ili izravno uništava kroz poroke, ratove i nepravde ili uništava ljubazno i diplomatski na način kako nas upozorava Isus. Ne dižu buku, postaju prijatelji, uvjeravaju te: ‘Možeš tako, nije to ništa… do sada je sve dobro’ i odvode te na put osrednjosti, čine od tebe ‘mlakonju’ na putu svjetovnosti.“

Papa stoga samome sebi postavlja pitanje: „Što je gore u životu osobe? Očiti grijeh ili život u duhu svijeta i svjetovnosti? Što te đavao navodi na grijeh – ne jedan, nego dvadeset ili trideset očitih grijeha kojih se sramiš – ili što sjeda s tobom za stol i živi s tobom kao da je sve normalno i tada ti se dodvorava i opsjeda te duhom svjetovnosti?“

Dakle, što nam je činiti? Kako reagirati u takvoj situaciji? Papa Franjo daje savjet: „Pred tim ljubaznim đavlima koji žele ući na kućna vrata, kao da su pozvani na svadbu, recimo: ‘Budnost i mir.’ Bdijte: to je Isusova poruka, kršćanska budnost. Što se događa u mom srcu? Zašto sam tako osrednji? Zašto sam tako mlak?”

Nadovezujući se na Papine misli, nuncij je primijetio: „Papa poziva na budnost. Budnost i smirenost kako bismo vidjeli nismo li možda ostavili otvorena vrata svojeg srca svjetovnosti, a da to nismo ni primijetili. Možda se ova upozorenja odnose prije svega na nas svećenike, redovnike i redovnice, posvećene osobe ili angažirane laike, osobe koje su odlučile posvetiti svoj život Kristu. Možda smo upravo mi omiljene žrtve ovih ‘ljubaznih đavola’. Mi, koji smo jednom hrabro sve ostavili radi Boga, ali onda nam je srce ponovo počelo kucati za svijet, tražeći ovozemaljsko: karijeru, bogatstvo, udobnost, čast. „Rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama“, rekao bi Isus (Mk 12,38-39). Možda nam mnogi govore: ‘Koja dobra osoba!’, ‘Koji dobar svećenik!’, ‘Koja dobra redovnica!’, ‘Koji dobar vjeroučitelj!’ jer vide ono što radimo, ali ne znaju da se naše srce udaljilo od Boga. Ukoliko nismo budni, i mi možemo zaslužiti poznati prijekor: ‘Narod ovaj samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene! (Iz 29,13)“.

Nuncij Lingua istaknuo je da je „u tome aktualnost Maričine poruke: neprestano stavljati i vraćati Krista Kralja u središte svojega srca. Uvidjeti da je On jedini Gospodar našega srca kako ne bismo pali u osrednjost i završili u svjetovnosti“.

„Sestra Marica, nadahnuta blaženim Ivanom Merzom, osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod imenom Suradnice Krista Kralja s ciljem da okupi plemenite djevojke koje žele posvetiti svoj život Bogu, a u isto vrijeme ostati u svijetu. Živjeti u svijetu, a da ih pritom ne zarobe svjetovnost i logika ovoga svijeta. Svjesna da bi se đavao mogao vratiti sa 7 drugih još gorih zlih duhova htjela se okružiti sa 7 anđela ili još bolje s brojnim Suradnicama. Zapravo, samima nam je teško oduprijeti se đavlu, zajedno je lakše: zajedništvo je snaga. To je ta snaga koja je sestri Marici dala hrabrost u životu, koju je posebno pokazala u herojskoj obrani kardinala Stepinca, svjesna opasnosti kojoj se izlaže“, kazao je nuncij.

Upozorio je kako nam mlakost i osrednjost prije svega oduzimaju hrabrost i čine nas plašljivima i više se ne sramimo zbog zla koje činimo, već zbog dobra koje bismo trebali činiti, no zbog straha od osude drugih, ostajemo bespomoćni i šutimo.

Govoreći o tome, prisjetio se jednog događaja koji mu se dogodio u Rimu kod Panteona. Otišao je na kavu s dva prijatelja. Vraćajući se, susreli su ženu koja je prosila milostinju u gomili turista kojih je uvijek jako puno na trgu. Vozila je djevojčicu u kolicima, možda kako bi se ljudi sažalili i dok su prolazile pokraj nuncija i njegovih prijatelja, djevojčica je izgubila cipelicu. Žena, vjerojatno njezina majka ili starija sestra, to nije primijetila. Nuncij je to vidio, ali bilo mu je neugodno sagnuti se, podignuti tu cipelu i potrčati za gospođom, vičući pred iznenađenim turistima: „Gospođo, gospođo, pričekajte, vaša kći je izgubila cipelu!“

„Bilo je to nešto beznačajno, no ostala mi je misao: kako je teško napraviti malu gestu ljubavi kada smo izloženi pogledima drugih. Kakav primjer nam je sestra Marica dala o tome! Možemo se pitati, kako to da se nije bojala reći istinu unatoč tome što je znala s kakvim će se posljedicama suočiti? Jer se nije bojala osude ljudi, već je mislila na Božji sud. Svoju hrabrost, svoju obranu onoga koji je bio nepravedno optužen, skupo je platila s pet dugih godina teške robije. Nošena služenjem Kristu Kralju nije se bojala živjeti poput svoga Gospodina i Učitelja koji nam je dao primjer, čineći ono što nitko nije imao hrabrosti učiniti: oprati noge svojim učenicima, dajući život za svoje prijatelje sve do smrti, smrti na križu“, zaključio je nuncij, pozvavši na nasljedovanje primjera Marice Stanković.