Ispitno povjerenstvo, uz mentora prof. dr. Zečevića, sačinjavali su prof. dr. Antun Japundžić i doc. dr. Tomislav Kovač.

Sadržajno i tematski rad je strukturiran na sljedeći način:

Uvod je opće naravi, opisuje temu i cilj rada, ukazuje na njegovu strukturu, artikulira naslove predstojećih poglavlja i postavlja istraživačke hipoteze s obzirom na pitanja vezana uz interkonfesijsku zajedničku molitvu, koje će u radu biti istraživane, razrađivane i potkrijepljivane.

Glavni sadržaj rada raspoređen je u šest susljednih poglavlja sa zaključkom.

Prvo poglavlje rada koje nosi naslov „Katolička Crkva i višekonfesijska molitva“, istražuje i potom prezentira, te izvorima i dokumentima potkrjepljuje afirmativan odnos Katoličke Crkve naspram ekumenske višekonfesijske zajedničke molitve, njezinu dopuštenost i preporučenost.

U drugom poglavlju rada pod naslovom „Pravoslavna Crkva i višekonfesijska molitva“ autor istražuje i prikazuje cijeli raspon odnosa prema zajedničkoj interkonfesijskoj molitvi, od prihvaćanja do osporavanja takve prakse.

Treće poglavlje pod naslovom „Odnos Crkava reformacije i Crkava proizašlih iz reformacije prema višekonfesijskoj molitvi“ rezultira zaključkom da gotovo sve Crkve reformacije i Crkve proizašle iz reformacije prihvaćaju takvu molitvu, s time da se među tzv. „slobodnim Crkvama“, katkada – ovisno o pojedinoj sredini, oklonostima i „lokalnim“ međucrkvenim odnosima – trajno ili povremeno ipak suzdržava od zajedničke interkonfesijske molitve u ime te Crkve kao ustanove, no pojedinom pastoru i vjerniku nerijetko je i tada dopušteno sudjelovati u svoje osobno ime.

U četvrtom poglavlju rada koje ima naslov „Kompatibilnosti i nekompatibilnosti u stavovima s obzirom na višekonfesijsku molitvu“ prikazuje se metodom komparacije što je u iznesenim stavovima triju prethodno istraženih tradicija (katoličke, pravoslavne i reformacijske) kompatibilno i zajedničko, a što je nekompatibilno i suprotstavljeno.

Peto poglavlje pod naslovom „Praktične smjernice za provođenje višekonfesijskih molitvenih susreta“, imajući u vidu svu složenost i osjetljivost pri realizaciji takvih susreta, donosi cijeli niz korisnih i vrijednih uputa, savjeta i načela, kako bi se izbjegle nepotrebne tenzije i nadišle predmnijevane zapreke te predlaže načine i interpretacije kako je moguće – i na sadašnjem stupnju jedinstva u vjeri – i vidljivo prakticirati ekumensko zajedništvo u molitvi (communicatio in spiritualibus). Sistematizirane su i u deset načela iznesene praktične smjernice za koje autor drži da mogu pridonijeti napretku kvalitete i intenziteta, tj. češćeg prakticiranja ekumenskih molitvenih susreta, a da se pritom ne dospije u eventualno kršenje zakonodavstva i doktrine vlastite Crkve.

U šestom poglavlju naslovljenom „Višekonfesijska molitva u Hrvatskoj“ istražuje se kako pod povijesnim tako i pod ekleziološko-fenomenološkim vidom prkticiranje ekumenskih molitvenih susretanja višekonfesijske naravi u Hrvatskoj. S obzirom da se naša područja, ne bez površnosti i predrasuda, često drže i opisuju kao relativno pasivna „ekumenska periferija“, autor uspijeva dokumentirati, za neke možda iznenađujuće, veliki broj interkonfesijskih molitvenih zbivanja te na taj način pridonosi korekciji uvelike proširene a ipak faktično neutemeljene percepcije o nedostatnim zalaganjima kršćanskih Crkava na hrvatskim područjima, u pogledu interkonfesijskog molitvenog i duhovnog ekumenizma, a slijedom toga i ekumenizma općenito.

Zaključak sažima sveukupne istraživačke rezultate i postignuća doktorskoga rada. Obuhvaćajući aktualno relevantne mjerodavne doktrinarne, zakonodavne i teološke pozicije kršćanskih Crkava i zajednica: Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve te Crkava reformacije i reformacijske baštine autor identificira poteškoće na dosad nedovoljno istraženom području višekonfesijske molitve, sistematizira ih, analizira i – među ostalim i kreiranjem novih terminoloških sintagmi – rasvjetljuje i završno sugerira mogućnosti eventualnog nadilaženja postojećih poteškoća.

Preostali dio rada sadrži literaturu, devet dodataka, kazalo osoba i životopis autora disertacije.

O. Ivan Pleše rođen je 10. studenoga 1992. godine u Zagrebu. Po završetku osnovnoškolskog obrazovanja (1999.-2007.) upisuje opću gimnaziju srednje škole Ivan Švear (Ivanić-Grad, područni odjel Križ). Završetkom srednjoškolskog obrazovanja i položene državne mature (2007.-2011.) ulazi u formaciju u Redu bosonoge braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela te 2011. godine, upisuje i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij završio je i diplomirao 3. srpnja 2017. godine te stekao stručni naziv magistar teologije (mag. theol.).

Dokumentom Kongregacije za Istočne Crkve, koji je 19. veljače 2020. potpisao prefekt Kongregacije Leonardo Kard. Sandri, o. Pleše je dobio i dozvolu služenja u istočnom obredu (tzv. „biritualnost“), na pet godina. Nakon đakonskog i svećeničkog ređenja upisuje, 14. studenoga 2018., poslijediplomski licencijatski i doktorski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja ekumenske teologije. Dana 10. rujna 2021. uspješno završava licencijatski studij i stječe akademski akademski stupanj licenca teologije (lic. theol.) iz područja humanističkih znanosti, polja teologije, grane ekumenske teologije. Odmah potom nastavlja i doktorski studij koji je, kako je spomenuto, 17. siječnja 2023. završio najvišom ocjenom: „summa cum laude“.

Uz zapisničarku, voditeljicu Službe za znanstveno-istraživačke projekte Maju Kereša, mag. paed. relig. et catech., javnoj obrani je nazočio i niz drugih osoba, studenata i profesora sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, znanaca, prijatelja i redovničke subraće novga doktora teologije, među kojima i o. Dario Tokić, provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa.