O. Trstenjak je kao redovnik, isusovac u samom početku demokratskih promjena prepoznao važnost sudjelovanja u medijima.

Već 1989. godine imao je ideju da bi trebalo iskoristiti situaciju urušavanja komunizma i ući u državne medije kako bi Crkva bila kroz njih prisutna u javnosti i kako bi se riječ Božja propovijedala kroz njih. Stoga je napisao pismo kardinalu Franji Kuhariću. Biskupska konferencija je biskupa Đuru Kokšu imenovala “medijskim” biskupom. S njime je o. Trstenjak išao na pregovore s Vladom, ministrima i televizijom. „Pregovori su trajali gotovo godinu dana. Nije išlo lako, premda je došla nova hrvatska država za koju smo mislili da će biti itekako sklona religiji, Crkvi. Ipak smo uspjeli. Tako sam 1991. godine došao na televiziju, u kolovozu sam počeo redovno raditi, a već iduće proljeće smo počeli proizvoditi emisije“, prisjetio se o. Trstenjak. Spomenuo je i probleme s urednicima i direktorima kojima Religijski program nije bio prihvatljiv. „Trebalo se boriti i izboriti. Na televiziji sam proveo 19 godina. Počeli smo od nule i došli do više od 300 emisija emitiranih godišnje“, iznio je rezultate svoga rada o. Trstenjak.

No, problema je imao i jer mu je tadašnji provincijal zabranio bavljenje elektroničkim medijima.

„Tada sam bio urednik isusovačkog znanstvenog časopisa ‘Obnovljeni život’. Zbog provincijalove zabrane rada u elektroničkim medijima morao sam ići isusovačkom generalu u Rim. General mi je na susretu rekao ‘Pater, ja Vas blagoslivljam. Krenite! Ja stojim iza Vas! Ako budete imali problema, samo meni recite’. I tako sam imao zaleđe isusovačkog generala. A veliko zaleđe bio mi je i nuncij. Svaki put kad bi nešto organizirali, vatikanski dikasteriji koji se bave medijima zvali su me i svaki put su izrazili zadovoljstvo mojim radom. Tako da unatoč svemu što mi se događalo, unatoč napada kroz medije, neke institucije pa i crkvene, znao sam koje mi je zaleđe i da mogu biti miran. Na meni je bilo da izgradim Religijski program s kojim sam i danas jako zadovoljan jer proizvodi vrlo kvalitetni program“, kazao je o. Trstenjak.

U mandatu o. Trstenjaka posebno se ističu tri medijska praćenja pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, a posebno zahtjevno i kompleksno bilo je praćenje Papina pohoda 2003. godine u pet gradova.

„Za praćenje prvog pohoda pape Ivana Pavla II. 1994. godine pripreme su bile vrlo teške jer je jedan ondašnji vrlo utjecajan i snažan čovjek u medijima želio sve preuzeti na sebe i sve nas ostale maknuti iz tog projekta. Međutim, tada je pomogao predsjednik Franjo Tuđman. Otišao sam kod njega, rekao mu kakva je situacija i da će biti sramota ako se tako ponašamo. Tada sam s tadašnjom direktoricom programa Marijom Nemčić preuzeo čitav projekt kojeg smo organizirali na veličanstveni način, što su nam priznali svi novinari koji su pratili događaj. Prvi smo u povijesti Papinih putovanja napravili tzv. TV maraton, praćenje Pape od zračne luke do katedrale helikopterima i kamerama u automobilima. Bio sam i u osiguranju Svetog Oca sva tri puta, jer su me iz vatikanskog osiguranja molili da budem u kontaktu s našim službama. O. Roberto Tucci, moj nekadašnji kolega s Radio Vatikana, vidio me na organizacijskom sastanku s vatikanskom delegacijom i u šali mi je rekao da ću raditi za njega. On nije poznavao nikoga, nije znao naš jezik, a trebao je osigurati Papu. Tako sam radio dva posla. Bio sam u dogovorima za Papino osiguranje i komentator“, kazao je o. Trstenjak.

O. Tonči bio je jedini hrvatski novinar u Vatikanu kada je najavljeno priznanje Republike Hrvatske od strane Svete Stolice.

„Ondašnji urednik Informativnog programa poslao me u Rim, rekavši da će se vjerojatno dogoditi priznanje Hrvatske od strane Svete Stolice. Prijavio sam se u Tiskovni ured Svete Stolice i vratio u koledž gdje sam stanovao kad mi je portir rekao da me zovu iz Vatikana. Pozvali su me hitno na brifing, nisu rekli zašto, ali odmah mi je bilo jasno. Nisam hodao kroz Rim, nego sam letio do Tiskovnog ureda. Kad se u čekaonici skupilo dvadesetak dopisnika vatikanista, slušao sam što oni razgovaraju. Jedan od uvaženih vatikanista lista ‘La Repubblica’, bivši svećenik, toliko je otrova sijao u tom društvu, navodeći da je Hrvatska fašistička zemlja, da je zemlja ratnih zločinaca, da napadamo Srbe i ne damo im živjeti i da će to Vatikan sada priznati. Šutio sam. Nisam se htio javiti. Došla je delegacija iz Državnog tajništva i pročitali su dekret o priznanju. Bio sam u prvom redu i objavu doživio veličanstveno. Bilo je neopisivo. Kad sam izišao iz dvorane, više nije bilo telefona koji bih zgrabio da se javim u redakciju. Otrčao sam preko puta u isusovačku kuriju i iz sobe jednog časnog brata iz Hrvatske javio se na Hrvatsku televiziju i radio i prenio radosnu vijest. Uzbuđeno sam izgovorio nekoliko rečenica jer je to doista bio povijesni trenutak na kojem sam ja bio jedini Hrvat“, s ponosom se prisjetio o. Tonči Trstenjak.

U bogatom životu bio je i redovni profesor na Isusovačkom teološkom institutu, kasnije Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a vodio je i Hrvatsku zajednicu bračnih susreta.

U razgovoru je komentirao i kako vidi medije danas, posebno katoličke. I odgovorio na pitanje trebamo li novinare katolike ili katoličke novinare.

„Mi trebamo novinare koji su katolici, koji pripadaju Crkvi, koji su srcem uz Isusa Krista, koji čuju riječ. ‘Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ’. Ta riječ je bitna kod svakog novinara. Važno je da je posluša kada radi neku reportažu ili članak, da posluša tu riječ u svome srcu, da je čuje i u skladu s time djeluje. To je onda snaga. Katolički novinar koji je ‘tako usput’, može biti dobar, i toga sam se nagledao, ali ako hoćemo sijati sjeme Riječi Božje, onda moramo biti apostoli. Apostoli su oni koji ljube Isusa i kojima je ta Riječ objavljena. I onda je takav rad plodonosan“, zaključio je o. Trstenjak.