„O životu u istini“ pete korizmene srijede u osječkoj župi s vlč. Blažom Jokićem

Župnik Ivica Martić koncelebrirao je na misi kojoj je prethodila duhovna priprava pobožnošću križnog puta na tekst „I tvoji i moji koraci“ (autor kardinal Angelo Comastri) uz sudjelovanje liturgijskih čitača, pjevanje župljana te redovnica Družbe sestre Naše Gospe.

Na početku misnog slavlja vlč. Jokić preporučio je „moliti za same sebe da se možemo pogledati kakvi uistinu jesmo jer skloni smo, najčešće, u drugim ljudima prepoznavati vlastite nedostatke“. Uvodeći u homiliju vlč. Jokić je na primjeru žene koja je poslije sprovoda ljutito zamjerila (njemu) svećeniku što na kraju obreda ‘nije bacio zemlju’ potaknuo zajednički promišljati o razlučivanju važnog i nevažnog u životu, odnosno što je bitno na sprovodu – žena koja je ostala bez muža, troje malodobne djece bez svog oca i svi plaču jer se život ugasio ili čin je li bačeno malo zemlje na pokojnika. Naime, uočavanje najbitnijeg na putu „života u istini“ i zahtjevne promjene, propovjednik je približio razlučivanjem prave istine: kroz istinu o samima sebi u našim vlastitim emocijama, istinu o našim životnim postavkama te istinu o Bogu, a vrhunac važnog je u ispovijedi.

„Kad malo razmišljamo, nažalost, u našoj Crkvi i u našem društvu ovaj sindrom bitnih i nebitnih stvari je ‘rak rana’ cijelog našeg društva, naše domovine, naše Crkve i nas svećenika, ali i vas vjernika. Mi tako često ne znamo razlikovati bitnije od nebitnih stvari, bitno od nebitnoga. O toj temi zato govorim jer razlikovati bitno od nebitnog znači živjeti u istini. To je ono što je danas Isus govorio u evanđelju ‘upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi’ (Iv 8, 31-42 Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.). Kad smo imali duhovne vježbe, pitali su poznatog svećenika što je najvažnije u duhovnom životu i općenito u životu, a on je odgovorio: ‘Najbitnije je živjeti u istini’. Tada sam, kao bogoslov i student teologije, mislio da je najbitnija molitva krunice, i ona je bitna, ali ništa od mnogo toga ne vrijedi, ako ne živimo u istini. Mlad sam svećenik, svega nekoliko godina među vjernicima, a stalno susrećem maske na ljudima. Mi nosimo maske, pretvaramo se, drugima se predstavljamo kakvi nismo, želimo ostaviti dojam drugima kako bismo se dodvorili… Razlog je taj što ne živimo u istini nego ljubimo laž. Kad kažem laž, ne mislim na to da smo zli, nego da smo ranjeni, puni patnje i boli u dušama. U mnogima i nama samima, vama starima, živi dijete od pet-šest-sedam godina koje su mater i ćaća tlačili, koje nikad pohvalu nije dobilo… jer se boji u sebi priznati istinu vlastitog života. Govorit ću o ‘tri istine’. Prva je istina o našim vlastitim emocijama. Živimo u vremenu u kojemu su naše emocije potpuno deformirane u svakom pogledu. Koliki ljudi konstantno, počevši od mene, doživljavaju emociju ljubomore u vlastitoj duši i vlastitom srcu. Ljubomora je autodestruktivna bolest intelekta i vlastitog srca. Koliko ljudi sebi priznaje da su ljubomorni? Jako malo. Koliko ljudi sebi ne želi priznati vlastitu iskompleksiranost u životu; svaku večer u tišini srca plaču jer nikad ljubavi nisu imali u životu, nikad nisu priznati od drugih ljudi? Kolika djeca plaču u nama svaki dan željna pažnje, ljubavi, priznanja, tople riječi, jednostavno željna prihvaćanja. Prebolno je pogledati u svoje djetinjstvo, u svoj brak, pogledati u krive postupke života, u svoje vlastito ranjeno srce. Ako želite bilo kakvu promjenu na sebi, ključno je sebi priznavati negativne emocije u vlastitom životu! Drugo je istina o našim životnim postavkama. Svi mi smo u životu, ne jednom nego stotinu puta, izabrali krivi put života, nešto krivo, svi. I umjesto da to sebi priznamo, bar drugi put, radije ćemo lagati, skrivati, prikrivati, opravdavati, mijenjati, krivo tumačiti, čekati da vrijeme prođe, odnese i da se zaboravi. To sve prije nego ćemo sebi i Bogu priznati da smo nešto krivo napravili. Znamo li što je kod Boga bitno? Promislimo, kada je sv. Faustina Kowalska došla k Isusu i kad joj se Isus ukazao, počela je nabrajati što je napravila, ovo i ono, a Isus je rekao ‘ne kreći od svojih grijeha nego od ljubavi koju imam prema tebi’… Svi radimo i, nažalost, radit ćemo i dalje grešne postupke i krive stvari koje smo u životu izabrali, ali nemojte se nikad kačiti na njih, prestanite! Tek kad’ sebi i Bogu to priznamo, možemo se osloboditi od krivih životnih postupaka. Treća istina nije istina našega života, to je istina o Bogu. Nas stotinjak ima stotinu slika o Bogu. Imamo potpuno krivu sliku o Bogu. Zašto? Zato što imamo kriva životna iskustva. Koliki imaju sliku Boga kao nemilosrdnog sudca koji samo, negdje iza ugla, jedva čeka neki grijeh jer je čovjek nešto krivo napravio. Zašto? Jer ga je otac cijeli život gazio. Kako će s takvim iskustvom netko gledati ‘sliku’ da je Bog ljubav i milosrđe? Svi mi, nažalost, o Bogu imamo krivu sliku. Bog će nas pustiti pasti, past ćemo, i kriva slika neće prestati boljeti. Zato bih vam volio staviti na srce sliku o milosrdnom Bogu. Naš je Bog prije svega milosrdni i dobri Bog; što god da smo u životu napravili, nema tog grijeha, nema tog nemorala koji Bog oprostiti neće, dok smo živi na ovoj zemlji, ako iz dubine srca Bogu zavapimo i Boga zamolimo za oprost. To je tako jednostavno, ispovijed je najljepši lijek nad lijekovima, nema ni jedne psihoterapije koja može pomoći kao iskrena i kvalitetna ispovijed. A mi se ispovijedamo kao da nikad nismo čuli da je Bog dobar“, razložio je vlč. Jokić.

Podsjetivši na duhovnu pouku sv. Terezije Avilske, vlč. Jokić je zaključio: „Istinu ako hoćemo ljubiti tri stvari moraju se u nama dogoditi – prepoznati, priznati i uz Božju pomoć liječiti. Bilo koja promjena kreće na takav način: prepoznati u sebi, sam sebi priznati, Bogu predati i s Bogom liječiti. Uzmite si najteže stvari života, nešto što ne želite i, od tih triju djela (prepoznati, priznati, predati) krenite u promjenu svoga života. Bit ćete jaki, slobodni, više se nećete bojati, moći ćete predati svoje grijehe. Vjerujte da nema ništa ljepše nego reći samomu sebi: to sam ja bio, to sam radio, žao mi je, Bog me promijenio. Kakvi god da grijesi jesu, ništa ljepše od Božjega milosrđa!“

Prije predvoditeljeva blagoslova, župnik Martić zahvalio je gostujućemu svećeniku za sudjelovanje na preduskrsnoj duhovnoj obnovi korizmenim srijedama te je, uobičajeno u korizmi na kraju mise, pročitao meditaciju iz knjige „Klanjamo ti se, Spasitelju svijeta! – Meditacije uz evanđelja u korizmenom vremenu“ Josipa Šimunovića.