Prigodni program održan je od 18. do 20. kolovoza u organizaciji Župe svetoga Jeronima, tamošnje Narodne knjižnice „Hrvatski skup” i Općine Pučišća. Cilj trodnevne manifestacije bio je detaljnije otkriti pučiškoj, ali i široj javnosti, lik i bogato djelo istaknutoga Pučišćanina koji je svojim zauzetim i predanim radom dao značajan pečat lokalnoj, ali i široj, sredini. Među brojnim sudionicima programu akademije nazočio je i apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović, zatim načelnik Općine Pučišća Marino Kaštelan, pristigli svećenici, sudionici prijepodnevnoga znanstvenoga skupa, brojni Pučišćani i ostali posjetitelji.

Pozdravljajući okupljene na akademiji koja je održana pred župnom crkvom svetoga Jeronima, župnik Župe svetog Jeronima u Pučišćima Ivica Huljev ustvrdio je kako akademija želi dati svoj doprinos ostvarenju želje da, kako je rekao, „što bolje upravljamo vlastitim dobrima na korist sebi i bogatstvu drugima.” „Crkvi, dobro znamo, nije nepoznato obilježavanje godišnjica kojima se želi zahvaliti na nečijemu radu, stvaranju i ulaganju životnih snaga. Crkva u našemu narodu ne dijeli sa svojim narodom samo časnu prošlost i sadašnjost, nego želi sudjelovati i na izgradnji sretnije budućnosti. Ističući zaslužnoga čovjeka iz naše prošlosti, mislimo i na sadašnjost i na budućnost. Znamo koliko je potrebno da se važne godišnjice na doličan način proslave, da se izvuče iz zaborava sve što može doprinijeti njihovoj pripremi i obogaćivanju. Kao kršćani ni iz bliza ne pokazujemo nužnu ljubav prema razumijevanju sadašnjosti i budućnosti. Stoga je bolje poznavanje prošlosti moralna obaveza kako bi Crkva, a to znači svatko od nas, proročki prokazivao ispraznosti i zastranjenja u sadašnjosti, ali se i opirali sljepilu i ravnodušnosti prema budućnosti”, istaknuo je u svome govoru pučiški župnik.

Osvrnuvši se život pučiškoga svećenika naglasio je kako „don Andrija nije čekao na druge”. „Trudio se u granicama svojih mogućnosti i prilikama svoje sredine, izložen burama i olujama vremena na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Mi, nažalost, često zaboravljamo da začetak istinskoga boljitka raste iz načina života svakoga pojedinca. Zauzimanje za poštenje i kulturu predanoga i stručnoga rada, za samokritičnost, solidarnost, znanje i umni rad, opiranje sebičnim interesima i mafijaškome mentalitetu, zauzimanje za pošteno odricanje od ponuda i položaja za koje nismo dorasli ili nas nadilaze svojom zahtjevnošću, to su putovi izlaska iz klime u kojoj nam prijeti da se kao narod na Bogom danome prostoru svedemo na razinu poslužitelja stranih gospodara i pukih čuvara imovine koju su nam ostavili naši preci, a mi smo ih za Judine škude prodali kao svjedočanstvo naše duhovne zapuštenosti”, poručio je.

Zapitavši kakve to veze ima s don Andrijom Ciccarellijem i obilježavanjem 200. obljetnice od njegove smrti, župnik je ustvrdio kako se poveznica može prepoznati iz njegove pisane ostavštine. „Kršćanska kultura u ime čega prvenstveno obilježavamo godišnjicu, plod je življenja kršćanske vjere. I bit će je uvijek i u novim oblicima ako bude onih koji će vjerovati Kristu. Inzistirati na kršćanskoj civilizaciji, a bez vjere u Krista, završava pretvaranjem vjere u puki folklor”, poručio je, zaželjevši da akademija u čast nekadašnjega pučiškoga župnika bude izraz zahvalnosti i poticaj na vjernost Kristu.

Prigodnu riječ uputio je i načelnik Općine Kaštelan. Govor je otvorio riječima svećenika don Juraja Ciccarellija koji je u Knjigu umrlih o svome bratu don Andriji, upisao sljedeće: „Don Andrija Ciccarelli, bivši župnik, u dobi od 63 godine pogođen bolešću nije više mogao govoriti, ali je ostao bistra uma, srca pokajana, svetim uljem ojačan, oprostom i pobožnim molitvama osnažen, predao je dušu Bogu u svetoj Rimokatoličkoj Crkvi i njegovo je tijelo nakon sprovoda bilo položeno u grob”. Načelnik je pojasnio da je don Andrija položen u crkvi svetoga Jeronima, i to u prezbiteriju koji je uredio te je podigao novi oltar. Napomenuo je kako se don Andrija kao pučiški župnik godinama mučno sporio oko proširenja crkve s ondašnjim vlasnicima palače koja se nalazi pokraj župne crkve. Nadalje, trg pred crkvom nekada je bio plitki mandrač iz kojega su se širile bolesti, a zaslugom svećenika don Andrije mandrač je nasut, a riva pomaknuta prema moru kako bi se dobio prostran trg za održavanje crkvenih procesija. Dodao je kako je tadašnji pučiški župnik izgradio novu rivu do bratimske kuće koja se nalazila u blizini ribarnice, a do dna porta u nekoliko je navrata gradio i popravljao pučišku rivu.

Prema riječima načelnika, također je vodio izgradnju puta od crkve Gospe na Botku do crkve svetoga Roka. „Nisu Pučišća bila njegov krajnji doseg. Don Andrija se bavio povaljskom opatijom, pustinjačkim samostanima na južnoj strani Brača, Splitom i poznatim Splićanima, Trogirom i biskupima, svetim Jeronimom i njegovim porijeklom, svetom Jelenom Križaricom, antičkom Naronom, arheologijom, poviješću Pučišća, Brača i Dalmacije. Mnogo toga u njegovu životu tek će se otkriti”, poručio je Kaštelan, dodavši kako je važan izvor u otkrivanju don Andrijina života i djelovanja njegova zbirka sa 188 svezaka koja se čuva u obližnjoj župnoj kući.

Na akademiji su u glazbenome programu nastupili župni Zbor svetoga Jeronima i Dječji zbor pod ravnanjem s. Danijele Mihić. Program je bio isprepleten glazbenim točkama i iznošenjem podataka o Ciccarellijevu životu i djelovanju, kao i o okolnostima u kojima je obavljao župničku službu. Slike iz njegova života okupljenima su prenijeli pripovjedači Josipa Terzić i Miko Martinić.

Andrija Ciccarelli rođen je u Pučišćima 29. ožujka 1759. godine. Bio je potomak plemićke obitelji koja se doselila iz Bosanskoga Kraljevstva, selila se po istočnome dijelu Brača te se preko Gornjega Humca skrasila u Pučišćima. Njegova obitelj potjecala je po svoj prilici od bosanskih plemića Kukretića, a u popisu bračkoga plemstva iz 1657. g. navodi se i pod imenom Ciccarel(lov)ich. Kad je palo Bosansko Kraljevstvo Nikola Ciccarelich preselio se na Brač. Andrija se školovao u rodnim Pučišćima i Hvaru kao većina ondašnjih svećenika. U Hvaru su ga poučavali kanonici, među kojima je bilo svećenika koji su mogli poučavati i na važnijim europskim školama. Jedan od učitelja mons. Nikola Politeo, biskupov generalni vikar, u Andriji je prepoznao ljubav prema povijesti. Godine 1571. Turci su zapalili Hvar i pri tome su uništeni stari crkveni i civilni arhivi. Oko 1783. godine Andrija je zaređen za svećenika. Vratio se u rodna Pučišća i živio sa svojima u obiteljskoj kući. Narod ga je 1795. izabrao za župnika, a biskup potvrdio. U Pučišćima je tada bilo više svećenika, čak 15, a u biskupiji gotovo 200. To su bili svećenički zborovi. Don Andrija je bio dio toga svećeničkoga zbora, ali nije odmah obavljao ni župničku ni kapelansku službu. Svaki dan slavio je misu, marljivo učio, proučavao povijest, poput drugih svećenika sve do dobivanja dušobrižničke službe. Svećenici su u to vrijeme živjeli od prihoda svoje obitelji. Zanimljiv je i podatak da se u njegovoj obitelji za svećenika pripremao i njegov mlađi brat Juraj, kao i nećak istoga imena. U Andrijino vrijeme za hvarskoga biskupa došao je talijanski i dalmatinski prosvjetitelj Ivan Dominik Stratiko kojega su zvali „čudom od djeteta”, a čiji su premještaj iz Istre u Hvarsku biskupiju nazvali „početkom doba svjetlosti”. Biskup Stratiko u svojim pismima isticao je kako je za obilaska triju otoka biskupije prepoznao jaku izvanjsku religioznost naroda. „Kamo god idem nose me u otvorenoj nosiljci kao kip nekoga sveca, a okružen sam puškama i isukanim sabljama. Muževi me na svim postajama ratnički pozdravljaju, a žene slijede pjevajući i plešući. Blažen je tko mi može dotaći odjeću, poljubiti prsten ili dobiti iz moje ruke krunice, medaljice, relikvije. Na moj poziv prekidaju se najžešće svađe, vraća se i ono što se najteže vraća, izmiruju se najprljaviji poslovi. Razum je malo poznat i slabo se koristi. (…) Oltari Gospe, svetačke moći, procesije i himni jedina su hrana kojom se može održati pobožnost naroda koji se tako malo služi razborom. No, skine li se vanjski sloj, puk svuda jednak”, napisao je tada biskup Stratiko. Svećenik Andrija pisao je o obredima, crkvama, odnosima župnika i različitih svećenika, o brojnim bratovštinama. Pratio je težake, brinuo da napreduju crkveni vinogradi, davao savjete mnogima te vodio brigu o duhovnome životu tadašnjih žitelja.

U tijeku programa izneseno je i nekoliko ulomaka iz don Andrijinih propovijedi. Brižno je pazio nad svakom crkvenom zemljom, radio na povratku otuđene zemlje te na poštivanju oporuka. Zanimljiv je i podatak da je u vrijeme don Andrije, odnosno 1804. godine, u Pučišćima bilo 319 muževa, 361 žena, 300 djece do 15. godine života, 15 nižih i viših klerika, 216 plemića, 150 poljoprivrednika, 35 pastira, 40 mornara, dok u mjestu nije bilo ribara. Prema rukom unesenim podacima u maticu krštenih, te je godine u Pučišćima bilo 35 krštenja, a kroz 15 godina župničke službe don Andrija je krstio 528 djece. Proživio je i pobunu pučana protiv plemića u srpnju 1797. godine. Godine 1806. na vlast su došli Francuzi. Don Andrija je bio zabrinut za budućnost vjere te se bojao nove vlasti koja je ukinula bratovštine i zatvorila crkve. Zatražio je tada odreknuće od župničke službe. Iako narod to nije želio te ga je molio da ostane Andrija je napustio službu. Vratio se svojima, a župničku službu u Pučišćima preuzeo je njegov brat Juraj. Andrija Ciccarelli bio je župnik u Pučišćima od 1795. do 1810. godine. Ostavio je iza sebe brojna djela, a godine 1821. napisao „Historički prikaz Pučišća” o povijesti mjesta. Preminuo je u 64. godini života.

Na kraju prigodne akademije nastupio je puhački orkestar Brassčuta iz Pučišća, izvevši Ave Maria.

Istoga dana u dvorani Hrvatskoga skupa u Pučišćima upriličen je znanstveni skup pod nazivom „Don Andrija Ciccarelli (1759.-1823.) i njegovo doba”. Na znanstvenome skupu sudjelovao je nadbiskup mons. dr. Nikola Eterović koji je govorio o životu i pastoralnome djelovanju don Andrije Ciccarellija. Bilo je riječi i o Hvarskoj biskupiji u njegovo doba, kao i o Ciccareliijevoj političkoj ulozi. O zaslugama don Andrije Ciccarellija za starokršćansku arheologiju, hagiografiju i povijest govorio je akademik Emilio Marin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Jedan od izlagača bio je i povjesničar iz Pučišća dr. Josip Vrandečić s Filozofskog fakulteta u Splitu koji je kratko izlagao o temi „Don Andrija Ciccarelli: zašto nam je danas potreban?”.