U spomen na nadbiskupa Mihaela Summu euharistijsko slavlje kod franjevaca u Tvrđi u 16 sati predslavio je pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić. Suslavitelji su bili gvardijan Franjevačkog samostana sv. Križafra Venancije Mihaljević, župnik tvrđavske župe Sv. Mihaela mons. Ivan Vidaković, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Frok Zefiq, vlč. Franjo Sopi i fra Zoltán Dukai.

Misu su sa mons. Ivanom Ćurićem suslavili: Liturgijsko pjevanje predvodio je fra Miroslav Petrac uz orguljsku pratnju Hrvoja Juzbašića.

Biskup Ćurić je u homiliji razlagao biblijska čitanja s temom iščekivanja „posljednjih vremena“ u kojima „dominira poziv na pouzdanje i navještaj radosti zbog spasenja koje je Krist već donio snagom križa i svoga uskrsnuća. Ta je nada ujedno i snaga poslanja Crkve, u čijem nas krilu uvijek iznova nadahnjuju svjedočanstva svetih“, naglasio je propovjednik te izdvojio primjer svećenika franjevca, sv. Jakova Markijskoga, čiji se spomendan toga dana slavio.

Govoreći o sv. Jakovu Markijskom, biskup Ćurić rekao je da ga „u našim krajevima častimo i zbog njegova misionarskoga rada, upravo na našim prostorima, od Slavonije i Srijema, preko Bosne, sve do Dubrovnika, čiji ga je Senat 1432. počastio naslovom ‘najdostojnijega sijača Božje riječi’.  Osobito se zauzimao za pomirenje i obnovu raskolom narušenoga jedinstva Zapadne i Istočne Crkve. Surađivao je, a kasnije promicao glas svetosti sv. Ivana Kapistranskoga, zauzetoga u borbi za oslobođenje kršćanskih naroda od vlasti Otomanskoga carstva.

A sličnim je povijesnim prilikama bilo obilježeno, nekoliko stoljeća poslije, i svjedočanstvo skopskoga nadbiskupa Mihaela Summe, koji je posljednje razdoblje svoga života proveo u gradu Osijeku, ovdje u Tvrđi, gdje je i ukopan u ovoj Franjevačkoj crkvi sv. Križa. Kad ga danas, u prigodi otkrivanja spomen-ploče na kući u kojoj je stanovao ovdje u Osijeku, s velikim poštovanjem spominjemo, na cijelom njegovu životnom putu otkrivamo sasvim konkretne životne poveznice albanskoga i hrvatskoga naroda te crkvenih zajednica i ustanova u njima“, rekao je propovjednik.

Na kraju propovijedi, obraćajući se članovima udruga Albanaca, biskup Ćurić je istaknuo da „i danas nas Kristova Radosna vijest nadahnjuje za korake ljubavi, otvorenosti i suradnje. I povijest prošloga stoljeća, obilježena ratovima i ideologijom komunizma u krajevima gdje živi albanski i hrvatski narod, ali i naše sadašnje vrijeme, pokazuju nam kako nas svjedočanstvo vjere u krilu Katoličke Crkve snažno povezuje. Kako se s lakoćom susreću naši pastiri i vjernici, što sam mogao i nedavno doživjeti u susretima s albanskim biskupima na sinodskom zasjedanju u Rimu, kao i prošloga tjedna na biskupskom ređenju u Kotoru. Tako je važno za sve nas ne zaboraviti da su nam korijeni duboko u plodnom tlu i povijesti naših naroda.

I važno je – reći će nam papa Franjo  – u tom ‘vlastitom korijenu’ prepoznati ‘Božji dar’ i uočiti kako baština vlastitoga naroda u sebi nosi bogatstvo ‘širokih vidika’, kako nas odgaja i oblikuje ‘da budemo otvoreni i gostoljubivi za sve ljude’. Molimo za takvu širinu srca, dok nam svima, a na osobit ponos albanskome narodu, sjaji nasljedovanje Krista u primjeru svete Majke Terezije.“

Na kraju misnog slavlja, Tom Kaqinari i Esad Qollaku uručili su biskupu Ćuriću dar za đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića i Đakovačko-osječku nadbiskupiju u znaku trajne povezanosti naroda i nadbiskupa u Katoličkoj Crkvi. Riječ je o replici naprsnog križa (nadbiskupskog pektorala) Mihaela Summe koju je napravio ak. kipar Marijan Sušac, a u srebru izveo zlatar i darovatelj Tom Kaqinari.

Biskup Ćurić je poslije mise u nazočnosti okupljenih svećenika, redovnika, dragovoljaca Domovinskog rata, Albanaca, Osječana i gostiju blagoslovio otkrivenu spomen-ploču na kući u Ulici Franje Markovića ispred rednog broja 7 gdje je Summa živio. Pri otkrivanju i blagoslovu spomen-ploče, pročitan je životopis skopskog nadbiskupa Summe vezan uz Osijek i njegovu ostavštinu Franjevačkom samostanu, kao i karitativno djelovanje uzdržavanja siromaha.

Završni dio svečanosti – predstavljanje knjige „Mikel Summa arqipeshkev i Schkupit (1695 – 1771)“ autora vlč. Froka Zefiqa predstavio je Tom Kaqinari naglasivši kako su „sunarodnjaci Albanci ponosni na njegova djela, pomoć vjernicima u Domovinskom ratu, a posebice na veliki istraživački doprinos osvjetljavanju istinite povijesti albanskog naroda i Crkve“.

Govoreći o knjizi, autor vlč. Frok Zefiq je rekao: „Tko je Mihael Summa i kako to da se kao skopski nadbiskup našao u Osijeku? Novim izdanjem knjige na albanskom jeziku želio sam upoznati Katoličku Crkvu na Kosovu s tim divnim i svetim prelatom, koji je 59 godina svoga života proveo u svećeništvu, a 48 godina obnašao je biskupsko dostojanstvo, služeći vjerno kao nadbiskup, od toga u Osijeku punih 38 godina“.

Autor je zatim predstavio je životopis isprepleten povijesnim prekretnicama Mihaela Summe, rođenog (12. ožujka 1695. godine) u selu Babba u Sapskoj biskupiji u Albaniji te imenovanog skopskim nadbiskupom 15. studenog 1728. o čemu svjedoči bula pape Benedikta XIII..  „Uz osobne vrline i revnost u misionarskoj službi za biskupsku je službu preporučen zbog njegovanja dobrih odnosa s katolicima, pravoslavcima i muslimanima te zbog znanja triju potrebnih jezika: albanskoga, hrvatskog i turskog“, rekao je.

Vlč. Zefiq je govorio i o povijesnim događajima i turskim osvajanjima koji su Summu doveli u Osijek o čemu je detaljno pisao u knjizi. „Njegov život i rad u Osijeku možemo dokumentirano pratiti od 1741. pa sve do smrti 20. studenoga 1777. godine. Iako ga je car umirovio, nadbiskup Summa je i dalje bio vrlo aktivan na crkvenom i političkom polju. Godine 1743. razriješen je kao biskup Skopske nadbiskupije, ali postaje sufragan ostrogonskoga nadbiskupa i ugarskog primasa. Rezidirao je u Osijeku, gdje je gotovo do smrti obavljao one funkcije koje snagom biskupskoga reda u Katoličkoj Crkvi obavlja samo biskup.

Ponekad je zbog biskupske službe putovao i u druga mjesta, primjerice u Petrovaradin, Ilok, Vukovar, Đakovo, Dardu, Petrijevce, Valpovo i Pečuh. Po tome vidimo da je bio u prijateljskim odnosima s biskupima susjednih biskupija. Nije mi poznato da je nakon utrnuća ranokršćanske biskupije u Mursi/Osijeku tijekom tako dugog perioda – 38 godina – neki biskup rezidirao u Osijeku. Stoga pater Paškal Cvekan ima pravo kada kaže da je Mihael Summa ‘de facto’ bio osječki biskup“, naglasio je autor.

„U Summino je vrijeme u Tvrđi kod Vodenih vrata, a prema želji carice Marije Terezije, proradila mala ustanova za odgoj i školovanje albanskih svećeničkih kandidata kojoj je na čelu nekoliko godina bio svećenik Skopske nadbiskupije don Pavao Zoganji. Premda je Mihael Summa bio svjetovni svećenik, njegova ljubav prema Franjevačkom redu i osječkim franjevcima bila je tako velika da su pojedini povjesničari tvrdili kako je i sam bio franjevac. Osječka franjevačka crkva Našašća sv. Križa, možemo bez pretjerivanja reći, služila mu je kao katedrala, a u njoj je našao i svoj posljednji počinak“, pojasnio je autor Zefiq te dodao kako su se u Osijeku oko Summe okupljali i drugi albanski svećenici (don Andrija Braciani, don Antun Lumbesci, bogoslov Josip Batuccija), a Summa je bivšoj dijecezi darovao 60 škuda (zlatnika) te su skopski klerici u Osijek dolazili zbog novčane potpore.

„Bogatim zakladama ustanovljenima za života i obilnim oporučnim darovima osječkim crkvama, samostanima i kapelicama, a naročite gradskoj sirotinji Summa je ostao dugo u sjećanju osječkoga građanstva. Sljedeće, 2025. godine navršava se 330. obljetnica rođenja nadbiskupa Summe, što je bio jedan od razloga zašto sam poželio obnoviti spomen na toga dobroga nadbiskupa u Osijeku, u Skopskoj nadbiskupiji, kao i među potomcima albanskih Klementinaca iz Srijema. Važno je da ne prepustimo zaboravu časne i važne ličnosti našega naroda jer oni su savjest nacije, oni su naša prošlost, sadašnjost i budućnost; takav je albanski nadbiskup Mihael Summa, bez čijega života, rada i domoljubnoga doprinosa danas možda ne bismo uživali blagodati slobodnoga naroda“, zaključio je vlč. Frok Zefiq te zahvalivši za potporu „izdavanju knjige na albanskom jeziku, obogaćenu povijesnim činjenicama i događajima koji nose najdublju duhovnu vrijednosti albanske nacije“ zaželio blagoslovljeno čitanje.

Svečanost je zahvaljujući Ganiju Zahitiju i osječko-baranjskoj Udruzi Albanaca završila darivanjem knjige posjetiteljima i druženjem uz zakusku.