Obilježena 30. obljetnica prvog većeg vala progona katolika kotorvaroške doline

Pred Gospinim kipom u dvorištu crkve i pred spomen-pločama sa 174 ubijena katolika tijekom 1992., čija je imena pročitao kotorvaroški župnik fra Zoran Mandić, položile su udruge i druge društveno-političke organizacije vijence i upalile svijeće, a molitvu za ubijene predmolio je bivši kotorvaroški župnik fra Pero Karajica. U crkvi je misno slavlje predvodio biskup banjolučki Franjo Komarica. S njim su suslavila još četvorica svećenika. Na misnom slavlju se okupilo oko 120 vjernika, dijelom iz spomenute tri župe, a dijelom porijeklom iz tih župa, koji žive i rade u Hrvatskoj, Austriji ili Njemačkoj. U misi je sudjelovao i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Zoran Piličić, porijeklom iz Kotor Varoša. Na početku mise sve je pozdravio i izrazio zahvalnost za njihov dolazak župnik Mandić.

Biskup je zahvalio Bogu i svima što može, u spaljenoj pa ponovno izgrađenoj modernoj župnoj crkvi, zajedno s okupljenim misarima zahvaliti Bogu za vjerničko podnošenje progona i patnje tijekom i nakon rata te moliti Božje milosrđe za sve pokojne župljane i njegov blagoslov i zaštitu za sve živuće i njihovu rodbinu i dobročinitelje rasute po mnogim zemljama Europe i svijeta. Nakon svetopisamskih čitanja, biskup Komarica je uputio propovijed. U nju je uveo podsjećanjem na, kako je rekao, tužnu i dramatičnu pojavu u ljudskom rodu – nasilnog progona brojnih ljudi, etničkih i vjerskih zajednica, osobito tijekom prošlog stoljeća, unatoč postojeće Povelje Ujedinjenih naroda u kojoj je zaštićeno pravo svakog čovjeka i naroda na svoj rodni kraj i svoj identitet.

Zatim je protumačio svetopisamska čitanja. Posebno se zadržao na odlomku iz knjige proroka Jeremije u kojem su navedene riječi proroka, kojima on tješi svoje sunarodnjake tijekom njihovog progonstva u Babilon. Bog, koji je dopustio progonstvo, nepravde i nevolje svake vrste, trajno je vjeran svome narodu. On skrbi za njega; vodi ga i u tuđini, upućuje na prave životne staze i želi ga spasiti od vječne propasti, istaknuo je. Naglasio je kako Bog ima s narodom svojim „naume mira, a ne nesreće“ te je to potkrijepio i Isusovim riječima: „U meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet“. Protumačio je zatim značenje Kristovih riječi: „Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko“ i „Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji“.

Biskup je napravio usporedbu između situacije sa židovskim narodom u vrijeme proroka Jeremije i situacije tijekom proteklih 30 godina s katolicima kotorvaroškog kraja i većeg dijela njegove Banjolučke biskupije. A onda je, kako je rekao, „radi istine koju imate pravo znati i dužnosti da tu istinu prenosite svojim potomcima“ predočio isječke iz nekoliko svojih „pisanih intervencija, odnosno poruka iz vremena ratnih 90-ih godina, vjernicima i svećenicima svoje biskupije, Apostolskom nunciju odnosno Papi te domaćim i međunarodnim političkim dužnosnicima“. U nekima od tih intervencija i pisama spominju se događaji tijekom ljeta i jeseni 1992. godine, na području brojnih župa Banjolučke biskupije, uključujući i župe kotorvaroškog kraja koje su doživjele progon, a biskupovom intervencijom izbjegle krvavi masakr, koji im je bio namijenjen.

Biskup Komarica je zatim, kao zaključak, naveo da nam neizbrisive posljedice tih događanja „daju barem malo uvida u stvarnost postojanja Zloduha i zla u našem životnom okruženju ali i postojanje i djelovanje Božjeg Duha i Božje skrbi nad nama, članovima njegovog naroda, tj. Kristove Crkve“. Potaknuo je sve da „upravo prigodom ovakvih obilježavanja povijesnih događanja iz našeg crkvenog i narodnog života i povijesti, da još odlučnije i usrdnije zavapimo Gospodinu Bogu, Gospodaru naših života i povijesti našeg naroda i Kristove Crkve, da nas sačuva od zaraženosti Antikristom, njegovom propagandom i njegovim zavođenjem, i da nas učini istinskim i neumornim mirotvorcima u našem vremenu i u budućim vremenima, koja će doživjeti vaši potomci“.

Podsjetio je kako „nisu samo katolici bili prognani i izbjeglice, nego i mnogi“ te da trebaju imati „za sve čije je ljudsko dostojanstvo pogaženo i obezvrijeđeno, koji su ostali bez svog rodnog kraja – otvoreno srce  i spremnost na pružanje pomoći, na praštanje, pomirenje i na strpljivo i ustrajno građenje pravednog i trajnog mira među ljudima i narodima“. Sažimljući pri kraju sadržaj propovjedi i samog spomenslavlja i spomendana, biskup Komarica je spomenuo kako se „ne može isključiti bolna stvarnost, da su još uvijek i tolike obitelji – uključujući i mlade generacije, rođene u tuđini – zapravo traumatizirane, psihički opterećene“, te da je „zadaća je svih nas starijih da taj duboki, sudbonosni trag u biću i u povijesti Katoličke Crkve ovog kraja i cijele ove regije pravilno i objektivno bude ‘dijagnosticiran’ i vrednovan; da bude poticaj budućim generacijama potomaka ovdašnjih prognanih katolika; poticaj i moralna obveza za izgradnju ispravnog životnog stava – i prema svojim ovdašnjim korijenima i prema  posljedicama učinjene povijesne nepravde nad nedužnim ovdašnjim katolicima“.

Preporučio je sve zagovoru Presvete Djevice, Pomoćnice kršćana, Majke Crkve i Majske svih naroda. Pri kraju misnog slavlja biskup je blagoslovio velik broj Gospinih krunica koje je župnik Mandić nabavio kao uspomenu na dragocjenu ulogu koju je krunica odigrala u životu ratom zahvaćenih katolika. Nakon misnog slavlja priređena je u dvorištu crkve agape za sve. Biskup se zadržao za župljanima cijelo poslijepodne, pohodivši neke i u njihovim domovima, izvijestila je Banjolučka biskupija.