Objavljen Opći religijski leksikon

Leksikografski zavod objavio je među svojim stručnim leksikonima Opći religijski leksikon. Na leksikonu je deset godina radilo više hrvatskih stručnjaka pod vodstvom Adalberta Rebića kao glavnoga urednika i Josipa Bilića, njegova pomoćnika; leksikon je stoga djelo naših domaćih stručnih snaga. U tom je smislu on pionirski pothvat od golemog značenja za hrvatsku religiološku kulturu.
Opći religijski leksikon (kr. ORL) u nešto više od 11.000 natuknica stručno, objektivno, sustavno i sveobuhvatno izlaže sve religije, s podacima o svim važnim oblicima religioznosti i duhovnosti, s opisima obreda, vjerskih kanona te ćudorednih čina i sa životopisima glavnih i središnjih osoba različitih religija, konfesija i sljedbi. Prikazane su arhaične, animističke, politeističke, monoteističke i panteističke religije, religije koje su ispovijedali drevni narodi mezopotamskoga, egipatskog, grčko-rimskog kulturnog kruga, istočnjačke religije (brahmanizam, hinduizam, konfucionizam, šintoizam), mezoameričke religije, afričke religije te monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam.
Religije su prikazane fenomenološki, u leksikografskom obliku. Izbjegavalo se davati vrjednosne, ideološke i konfesionalne sudove o pojedinim religijama, konfesijama i sljedbama. U tom je pogledu taj ORL nešto jedinstveno na našem tlu, u hrvatskoj religiologiji i kulturi, pa i inače u svijetu.
Uz leksikonski prikaz religija i njihovih ogranaka i ustanova, ORL sadržava i religiološki segment (znanost o religiji i njezine discipline) te temeljne općereligijske pojmove (religija, vjera, konfesija, sveto, profano, obred, žrtva, post, hodočašće, molitva, mistika, duhovnost i dr.). Religijska i religiološka građa obrađena je u četiri tipa natuknica: sintetički članak, sinoptički članak, biografija i religijski naziv.
U sintetičkim člancima, odnosno natuknicama, obrađene su pojedine religije, njihovi ogranci i ustanove. Religije su obrađene po ustaljenom obrascu i strukturi: nastanak i vrela, nauk, božanstva/Bog, etika, moral, pravo, kult (bogoštovlje), filozofja, teologija, mistika, zajednica, rasprostranjenost. Po tom su obrascu obrađene sve religije, bez obzira radi li se o poznatim svjetskim religijama ili već (možda) ugaslim religijama kao što je mezoamerička religija, parsizam, mazdaizam (odnosno zoroastrizam). Ti su članci, odnosno natuknice, redovito najduži i do sedam stupaca, odnosno oko deset kartica).

U sinoptičkim natuknicama obrađeni su općereligijski pojmovi, kao što su eshatologija, grijeh, mistika, moral, mit, nebo, religija, spasenje, zagrobni život i dr. I tu je primijenjena ujednačena struktura: općereligijski pojam (npr. zagrobni život) prikazujemo povijesnim redoslijedom, to jest kako su vjeru u zagrobni život ispovijedali narodi u predpovijesno doba, u arhaičnim religijama (crna Afrika, Australija, Oceanija, Indijanci…), u mezoameričkim religijama, u staroegipatskoj religiji, u mezopotamskim religijama, u indoeuropskim religijama pretkršćanskog razdoblja (slavenske religije, germanske religije, keltska religja…), u grčko-rimskoj religiji, u mazdaizmu, u starih Izraelaca (Stari zavjet), u kršćanstvu (Novi zavjet), u hinduizmu, u budizmu, u kineskim religijama, u šintoizmu. Tako je zapravo općereligijski pojam obrađen u sinopsi svih povijesnih religija koje se mogu pratiti od predpovijesti pa do velikih monoteističkih religija. Takvim je natuknicama posvećeno oko pet stupaca (oko osam kartica).
U biografskim člancima prikazani su utemeljitelji religija (npr. Mojsije, Isus, Muhamed, Buddha) i religijski reformatori (M. Luther, J. Kalvin, Zaratustra i dr.), teolozi koji su imali značajniji utjecaj u religiji kojoj su pripadali (Augustin, Toma Akvinski, grčki i latinski kršćanski pisci prvog tisućljeća), religijski i religiozni filozofi (Aristotel, Majmonid, Averoes, Pascal, Hegel), duhovni učitelji, mistici, sveci, ali i religiolozi, umjetnici i književnici kroz čije su se djelo snažnije očitovale značajke onoga što je sveto, sakralno. Taj je dio sveobuhvatan u odnosu na veće i utjecajnije religije u povijesti i danas. U tom se dijelu moralo biti restriktivniji prema drugim kulturama i narodima, a dan je veći naglasak na osobe koje su u većoj mjeri djelovale unutar katolištva, pravoslavlja, židovstva i islama, onih religija koje su rasprostranjenije na našim prostorima ili imaju veći utjecaj na stanovništvo hrvatskoga (i srpskog) govornog područja.
U općim natuknicama dano je religijsko znanstveno nazivlje, s etimonima i korelatima te sa semantičkim proširkom. Glede grčkih etimona korištena su grčka slova, a etimone ostalih jezika transliteriralo se hrvatskim slovima, držeći se pritom opće prihvaćene transliteracije prilagođene za hrvatsko čitateljstvo, odnosno kako je to praksa u Leksikografskom zavodu Mirolav Krleža. U hebrejskim etimonima priteklo se hrvatskim slovima (j za jod, v za vau, š za šin, c za cade, jer se u tim slovnim znakovima hrvatski i hebrejski jezik podudaraju, što nije slučaj s engleskim, njemačkim ili nekim drugim svjetskim jezicima) tako da svatko tko nešto zna hebrejski može hebrejski etimon iz hrvatskih slova vratiti u hebrejska slova i dodatno tražiti značenje u hebrejskom rječniku. Obradbom religijskih etimona ovaj leksikon dobiva posebnu važnost u studiju religijske kulture.

U odnosu na katolicizam kojemu pripada najveći dio hrvatskog naroda prikazana je i njegova upravna strukutra od Svete Stolice (kongregacije, tajništva…) do pojedinih biskupija na hrvatskom području i na području gdje žive Hrvati kao povijesni narod (Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Crna Gora). Popisane su sve biskupije s njezinim granicama, povijesnim i aktualnim, i njihova povijest. Opisani su i sada živući ordinariji pojedinih (nad)biskupija (mjesni nadbiskupi i biskupi). Od susjednih zemalja gdje žive Hrvati prikazani su samo značajniji crkveni dostojanstvenici.
ORL donosi i religijsko strukovno nazivlje, što je doprinos standardizaciji hrvatskog jezika. Dvojni ili trojni nazivi ili terminološke sintagme upućuju se na pravilniji i uobičajenini oblik u hrvatskome religijskom nazvilju, po načelima jezične i pravopisne norme hrvatskog standarnog jezika. Iznimke su od toga učinjene tek u manje poznatim i još neprilagođenim nazivima istočne religijske i mezoameričke terminologije. Već uobičajeni nazivci doneseni su u prilagođenu obliku (budizam, budist, budistički, hinduizam, hinduist, hinduistički), a većina novih nazivaka, manje poznatih, u natuknici su doneseni u latiničkoj međunarodnoj transliteraciji (yoga, ahimsa, purana, sutra, dharma, smrti, sruti) što je, dakako, prvi stupanj obradbe na putu konačne prilagodbe.
ORL je bogato opremljen ilustracija: slikama, portretima, skicama, crtežima (križ, kaže, bazilika…), kartama rasprostranjenosti pojedinih religija (u hrvatskom katolicizmu geografskim kartama granica pojedinih nadbiskupija i biskupija). Tom je dijelu likovna urednica bila Katarina Turkalj. Sve to uljepšava za umjetničke slike i crteže prilagođeni papir, tako te leksikon djeluje kao primjerno djelo te vrste u našoj izdavačakoj djelatnosti.
Naravno da je za takvo djelo trebalo mnogo suradnika i dosta vremena. Prva etapa izrade leksikona trajala je pet godina; to je bila suradnja s vanjskim suradnicima, njihovi pisani doprinosi i savjeti, stvaranje abecedarija. U drugoj etapi radilo se daljnje četiri godine u Leksiskografskom zavodu sa stručnim leksikografima, urednicima (Stjepan Bagarić, Marko Kovačević, Gjurđica Krizman-Zorić, Jagoda Splivalo), koji su služeći se radom vanjskih suradnika i djelima svjetske religiologije leksikografski, po utvrđenim kriterijima i strukuri, klesali, tesali, dotjerivali pojedine natuknice i stvarali nove. Tajnica uredništva bila je Nives Šoša-Vukojević. U toj drugoj etapi broj od 3.500 natuknica narastao na 11 460.

Bio je to stručan i mukotrpan posao, koji je zahtijevao mnogo odricanja, strpljivosti i upornosti, ali iznad svega znanja u religiološkoj i leksikografskoj struci. Nakon ustrajnoga, upornog i marljivog rada imamo u rukama Opći religijski leksikon kojim bi se mogao podičiti i najmnogoljudniji i napredniji narodi svijeta. Na čitatelju je da to prosudi. Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, njegovim ravnateljima Tomislavu Ladanu (glavni ravantelj) i Vlahi Bogišiću ide naša zahvalnost za strpljivu podršku i nadasve tehničku podršku (osobita zahvalnost svim djelatnicima koji su kao korektori i slagari – npr. Mihael Mišetić slagaru na računalu – strpljivo i naporno radili na dotjerivanju djela). Budući da nijedno ljudsko djelo nije savršeno, nadamo se da ćemo na temelju dobronamjernih primjedbi i savjeta drugo izdanje usavršiti. (ika-ar)