Objavljen Zbornik radova „Autizam i religiozno iskustvo: teorija i praksa“

Urednici su vjeroučiteljica i djelatnica Centra Tanja Horvat i sveučilišni profesor doc. dr. sc. Saša Horvat.

Riječ je o zbiru znanstvenih radova relevantnih međunarodnih stručnjaka koji se u svojoj znanstvenoj i stručnoj praksi bave proučavanjem religioznog iskustva djece iz spektra autizma, uključujući niz disciplina kao što su: kognitivna znanost, medicina, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogija, filozofija, teologija i brojne druge. Zbornik je nastao na temelju međunarodne znanstvene radionice „Religiozno iskustvo osoba s poremećajem iz spektra autizma: teorija i praksa“ koja se održala 11. i 12. veljače 2022. u Rijeci s ciljem predstavljanja različitih spoznaja, metoda, iskustava i praktičnih savjeta u radu s djecom iz spektra autizma, a u kontekstu njihovog shvaćanja religije, religioznog iskustva i prakticiranja vjere. Uz predgovor, Zbornik obuhvaća šest podtema: Proučavanje učenika s poremećajima iz spektra autizma, Kako poučavati učenike s poremećajem iz spektra autizma (PSA) u nastavi vjeronauka, Unutarnji svijet osoba iz spektra autizma te kako i zašto ih treba uključiti u crkveni život, Autistični glas u zajednici štovanja, Religiozno iskustvo među mladim autističnim osobama, Autizam i percepcija nadnaravnog: komparativna studija.

Glavni inicijatori znanstvene radionice, a sada i objavljenog Zbornika su bračni par Horvat kojima Katehetski ured Riječke nadbiskupije zahvaljuje na doprinosu razvoju vjersko-odgojne prakse u radu s djecom iz spektra autizma.

Izdvajamo djelić objavljenog iz podteme „Kako poučavati učenike s poremećajem iz spektra autizma (PSA) u nastavi vjeronauka?“ autorskog tima Martine Gregorina Tomac, Ivanke Pejić i riječke vjeroučiteljice Tanje Horvat: „Preduvjet rada s učenicima s PSA je uspostavljanje kvalitetnog odnosa povjerenja. Kako bi se takav odnos ostvario potrebno je prihvatiti učenika i njegove specifičnosti i potrebe, osigurati mu ugodnu okolinu za rad i razvijati sustav komunikacije. Odnos povjerenja se gradi ako poštujemo mogućnosti, ali i interese svakog učenika. Iako neki od naših učenika možda ne komuniciraju verbalno, svoje potrebe mogu uspješno izraziti alternativnim metodama komunikacije poput gestama, konkretima, sličicama. (…) Učenika je potrebno izlagati molitvenom okružju te crkvenom prostoru kako bi ono na njemu svojstven način sudjelovalo u molitvi ili iskusilo molitvu. Potrebno je uvažiti njegove biološke specifičnosti koje iskazuje i za vrijeme molitve (stereotipije, vokalizacije, kretanje po crkvenom prostoru i dr.) te korigirati samo nepoželjna, izazovna ponašanja kojima ugrožava sebe i/ili druge osobe.“